Da nisam izgubio noge ne bih se ni penjao na Everest, a sada sam zahvaljujući invaliditetu ostvario svoj životni san, kaže Hari Budha Magar
Hari Budha Magar komotno bi mogao biti neki junak iz pustolovnog romana ili zaštitno lice onih organizacija osoba s invaliditetom koje se bore za ravnopravnost i dostojanstvo. On je bivši vojnik, izliječeni alkoholičar i depresivac, čovjek kojemu su amputirane obje noge.
Naizgled pripada nekoj ubožnici ili ustanovi koja skrbi za beznadne slučajeve, no Hari je beskompromisni borac i avanturist, pomalo ‘nahero u glavu’ jer se drugačije njegova suluda hrabrost ne može objasniti. Ovaj nevjerojatni Nepalac, naime, postigao je ono o čemu sanjaju milijuni ljudi s obje noge, pa i vrhunski alpinisti kojima je samo malo falilo da stignu do cilja. Hari je osvojio vrh Mount Everesta, najviše planine na svijetu.
Vojnik veteran uspon je započeo točno trinaest godina otkako je ostao bez nogu nakon eksplozije mine u Afganistanu, gdje je služio kao kaplar u pukovniji Ghurka u britanskoj vojsci. Dok su čekali gotovo tri tjedna da se vrijeme razvedri u baznom kampu na Everestu, Hari i njegova posada suočili su se s ledenim uvjetima i vidjeli su dva mrtva tijela kako ih vuku dolje.
– Sve su mi jakne bile potpuno smrznute. Čak i naša topla voda iz termosice bila je zaleđena i nismo je mogli piti – prisjeća se Hari.
Najveći problem predstavljao im je manjak kisika, dok su se spuštali s vrha Everesta samo ih je proviđenje moglo spasiti od sigurnog gušenja. Međutim, loše vrijeme značilo je da su mu se i sunčane naočale i maska s kisikom zaledile pa je mogao provesti samo nekoliko minuta na vrhu planine.
Život mu je bio ‘potpuno gotov’, kako sam kaže, kada je izgubio potkoljenice u Afganistanu, boreći se s alkoholizmom i depresijom.
– Odrastao sam u Nepalu i vidio sam kako se postupa s osobama s invaliditetom u tim udaljenim selima. Mnogi ljudi još uvijek misle da je invaliditet grijeh iz prethodnog života i da ste vi teret zemlje. I sam sam u to vjerovao jer je to bio moj odgoj. Tako sam odrastao. Bilo je to prilično teško vrijeme kada sam izgubio noge, u jednom sam razdoblju previše pio, samo da kontroliram svoju bol i emocije i sve te stvari. Pokušao sam se ubiti nekoliko puta – priznao je Hari.
O usponu na Everest počeo je razmišljati još dok je bos hodao u školu. Međutim, osobama s invaliditetom nepalske su vlasti zabranile penjanje na Everest u pokušaju da se smanji broj alpinista koji umiru na vrhu. No Hari i brojni drugi avanturisti s invaliditetom pokrenuli su kampanju da se zabrana ukloni i u tome su djelomično uspjeli. Za slijepe je alpiniste, primjerice, zabrana i dalje na snazi.
Kad je sišao s planine, Hari je rekao da se veseli što će provoditi vrijeme sa svojom obitelji i izrazio želju vratiti se u Afganistan na mjesto gdje je ostao bez nogu kako bi mogao reći ‘hvala’.
– Da nisam izgubio noge ne bih se ni penjao na Everest, a sada sam zahvaljujući svom invaliditetu ušao u povijest alpinizma – zaključio je Hari.
U svakom zlu ima nešto dobro, kaže stara poslovica, a u Harijevu je slučaju dobro što je ponovno pronašao samog sebe. Od depresivca i alkoholičara postao je uzor onim ljudima s invaliditetom koji još nisu realizirali svoje snove. Jer ne mogu. Ne mogu zbog arhitektonskih i kulturoloških barijera koje su u nekim društvenim zajednicama više i od vrha na Everestu.
Da bi dokazao da ti treba maksimalna pomoć, dakle 24 sata asistencije, moraš istovremeno dokazati da funkcioniraš gotovo kao osoba kojoj ta pomoć ne treba
In Portal u cijelosti objavljuje članak, koji potpisuje magistar informacijskih znanosti Marko Arambašić, u kojemu autor analizira sve manjkavosti novog Pravilnika o osobnoj asistenciji. Stavovi autora ne odražavaju nužno i stajališta redakcije In Portala.
Dok se posljednjih tjedana u javnosti govori o inkluzivnim karticama, kontroli trošenja inkluzivnog dodatka i novim administrativnim pravilima, daleko ozbiljnija stvar prolazi gotovo neprimjetno, novi pravilnik o osobnoj asistenciji koji bi mogao dugoročno pogoditi upravo one osobe kojima je pomoć najpotrebnija.
Ministar rada i socijalne politike Alen Ružić je javno govorio o digitalnim karticama i uvjeravao javnost da cilj nije kontrola nego ‘dobrobit korisnika’, dok su udruge upozoravale na stigmatizaciju i dodatne prepreke za osobe s invaliditetom.
No upravo dok je javnost pratila tu priču, ispod radara je prolazio možda i važniji problem, a to je prijedlog pravilnika o procjeni potrebe korisnika za uslugom osobne asistencije.
Na papiru taj pravilnik obećava mogućnost do 24 sata osobne asistencije dnevno.
U stvarnosti, prema detaljnoj analizi liste procjene, tih 24 sata ne može dobiti nitko.
I ne, problem nije matematika. Problem je što osoba koja bi mogla zadovoljiti sve uvjete zapravo ne postoji. Problem je što je sustav postavljen kao klasična Kvaka 22.
Da bi korisnik ostvario maksimalnu satnicu, mora biti osoba s najtežim stupnjem invaliditeta, potpuno ovisna o tuđoj pomoći, nesposobna za samostalno kretanje, hranjenje, higijenu i osnovne životne funkcije.
Ali istovremeno ta ista osoba mora svakodnevno koristiti javni prijevoz i osobni automobil, odlaziti liječniku, raditi ili studirati, sudjelovati u kulturnim, sportskim i društvenim događanjima, imati maloljetno dijete, održavati intenzivne socijalne kontakte i imati aktivan svakodnevni život.
Dakle, da bi dokazao da ti treba maksimalna pomoć, moraš istovremeno dokazati da funkcioniraš gotovo kao osoba kojoj ta pomoć ne treba.
To je suština Kvake 22.
Ako imaš dovoljno težak invaliditet da ti treba 24 sata asistencije, ne možeš skupiti maksimalne bodove radi paradoksalnih stavki.
Događaj je okupio brojne uzvanike, prijatelje udruge, donatore, suradnike i ljude velikog srca s ciljem prikupljanja sredstava za nabavu kombi vozila koje će članovima omogućiti bolju povezanost, lakši prijevoz i veću uključenost u svakodnevni život na području Splitsko-dalmatinske županije i šire
Poslušaj članak
Županijska udruga slijepih Split obilježila je prošlog utorka, 21. travnja 2026. godine, impresivnih 75 godina svog djelovanja svečanom donacijskom večerom održanom u Restoranu Kampus.
Događaj je okupio brojne uzvanike, prijatelje udruge, donatore, suradnike i ljude velikog srca s ciljem prikupljanja sredstava za nabavu kombi vozila koje će članovima omogućiti bolju povezanost, lakši prijevoz i veću uključenost u svakodnevni život na području Splitsko-dalmatinske županije i šire.
Ova posebna večer nadmašila je okvir same obljetnice i pretvorila se u snažan izraz zajedništva, podrške i iskrene želje da se osobama s oštećenjem vida osiguraju kvalitetniji uvjeti života. Upravo takve vrijednosti udruga njeguje i promiče već punih 75 godina, kontinuirano radeći na većoj mobilnosti i aktivnijem sudjelovanju svojih članova u društvu.
Program večeri vodila je Edita Lucić Jelić, čiji su šarm, toplina i profesionalnost dodatno obogatili atmosferu događaja. Poseban doprinos večeri dali su članovi Udruge kuhara i slastičara Splitsko-dalmatinske županije, predvođeni predsjednikom Ivanom Romcem, uz Matu Brkovića, Josipa Vrdoljaka i Eriku Šarić, koji su svojim znanjem i trudom osigurali vrhunski gastronomski doživljaj. Uvod u večer upotpunio je barmen Jure Vojković pripremivši četiri vrste koktela dobrodošlice.
Glazbeni dio programa donio je posebnu emociju i nezaboravnu atmosferu zahvaljujući nastupima Grupe Dalmatino, Taxi benda, klape Peristil, DJ Mirca i saksofonistice Marije Vukšić. Njihova energija i ritam dodatno su povezali sve prisutne i stvorili ugođaj koji će mnogima ostati u dugom i lijepom sjećanju.
Značajnu podršku u organizaciji pružili su Restoran Kampus i Studentski centar Split ustupivši prostor za održavanje večeri, dok su konobari svojim nenametljivim i profesionalnim pristupom pridonijeli ugodnom i dostojanstvenom tijeku cijelog događaja.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka večeri dogodio se pri samom završetku, kada su gosti uz desert pozvani staviti poveze na oči koji su ih čekali na stolovima. Taj simboličan čin omogućio im je da barem na trenutak iskuse kako i najjednostavnije radnje, poput jela, izgledaju bez vida. Upravo je to iskustvo mnoge potaknulo na dublje razumijevanje svakodnevnih izazova s kojima se slijepe osobe susreću.
Velik doprinos uspješnosti večeri dali su i brojni suradnici iza kulisa, uključujući majstora rasvjete Ivana Mužinića, tvrtku Light Up production, Slovaricu za dekorativna LED slova, Mirror 4 event za photo booth, foto studio Fotobobinjo obrt pod vodstvom Bogdana Klarića te Segora Garbera, koji je osmislio vizualni identitet večeri i dao joj prepoznatljiv pečat.
Na kraju, iskrena zahvalnost upućena je svima koji su svojim dolaskom, podrškom i donacijama pokazali koliko zajednica prepoznaje važnost rada Udruge i potrebe slijepih i slabovidnih osoba.
Obilježavanje 75 godina djelovanja proteklo je u znaku solidarnosti, humanosti i zajedničkog nastojanja da se gradi društvo jednakih mogućnosti. Pokrovitelj ove svečane priredbe bilo je Hrvatsko društvo skladatelja.
Kroz spoj mašte, igre i individualnog rada na školskom gradivu, djeci je osiguran prostor za razvoj kreativnosti, znanja i samopouzdanja
Poslušaj članak
Prošli tjedan u Split protekao je u znaku sadržajnih i toplih aktivnosti posvećenih djeci i njihovom razvoju, koje je organizirala ANA – udruga za pomoć djeci i obiteljima. U prostoru Gradskog kotara Gripe djeca su imala priliku sudjelovati u dvama programima koji su na različite, ali jednako važne načine poticali njihovu kreativnost, učenje i osjećaj sigurnosti.
Srijeda je donijela posebno ozračje mašte i igre kroz kreativno-edukativnu radionicu ‘Tajna Makarskog svjetionika’. Djeca su najprije uronila u priču o starom svjetioniku koji noću svojim svjetlom vodi brodove prema sigurnoj luci, a posebno ih je osvojio lik malog čuvara svjetla koji brine da svjetionik nikada ne utihne. Inspirirani pričom, mali sudionici su kroz crtanje i izradu vlastitih svjetionika od kartona i raznih materijala prenosili svoje doživljaje na papir i u oblik, razvijajući pritom maštu, strpljenje i osjećaj ponosa na ono što su stvorili.
Radionica je dodatno oživjela kroz simboličnu igru ‘Spasi brod od oluje’, u kojoj su djeca kroz pokret i suradnju zajednički tražila put prema sigurnosti. Uloge kapetana, valova, vjetra i čuvara svjetionika izmjenjivale su se uz smijeh i uzbuđenje, a upravo kroz takvu igru djeca su spontano učila o zajedništvu, komunikaciji i međusobnom oslanjanju. Ovakvi susreti pokazali su koliko su kreativni sadržaji važni za razvoj govora, koncentracije i socijalnih vještina, ali i za povezivanje djece s motivima mora i obale koji su dio identiteta njihova kraja.
Predsjednica udruge Ana Duga istaknula je kako radionice imaju dublju vrijednost od samog sadržaja koji nude, naglašavajući da djeca u takvom okruženju dobivaju prostor u kojem se mogu osjećati prihvaćeno, slobodno stvarati i razvijati vrijednosti poput prijateljstva i međusobnog poštovanja.
Već sljedeći dan, u četvrtak, isti je prostor dobio drugačiju, ali jednako važnu ulogu kroz susret podrške djeci u učenju u sklopu programa ‘Dajmo im šansu’. Djeca su donijela svoje školske obaveze i uz stručno vodstvo radila na gradivu koje im predstavlja izazov. U mirnom i poticajnom okruženju imali su priliku učiti vlastitim tempom, postavljati pitanja i dobiti dodatna objašnjenja, što im je pomoglo ne samo u savladavanju školskog gradiva nego i u jačanju samopouzdanja i radnih navika.
Naglašena je i važnost kontinuiteta ovakvih aktivnosti, jer upravo redovitost daje djeci i roditeljima osjećaj sigurnosti i povjerenja. Podrška lokalne zajednice omogućila je stvaranje prostora u kojem djeca mogu dobiti pomoć, ohrabrenje i poticaj za daljnji razvoj.
Prošli tjedan tako je još jednom pokazao koliko su djeci potrebni sigurni i poticajni prostori u kojima mogu učiti, istraživati i izražavati se. Kroz spoj priče, igre i konkretne pomoći u učenju, udruga nastavlja graditi okruženje u kojem djeca ne samo da razvijaju svoje sposobnosti, nego i osjećaj pripadnosti zajednici, dok Split nastavlja živjeti kontinuitet brige za svoje najmlađe.