Da nisam izgubio noge ne bih se ni penjao na Everest, a sada sam zahvaljujući invaliditetu ostvario svoj životni san, kaže Hari Budha Magar
Hari Budha Magar komotno bi mogao biti neki junak iz pustolovnog romana ili zaštitno lice onih organizacija osoba s invaliditetom koje se bore za ravnopravnost i dostojanstvo. On je bivši vojnik, izliječeni alkoholičar i depresivac, čovjek kojemu su amputirane obje noge.
Naizgled pripada nekoj ubožnici ili ustanovi koja skrbi za beznadne slučajeve, no Hari je beskompromisni borac i avanturist, pomalo ‘nahero u glavu’ jer se drugačije njegova suluda hrabrost ne može objasniti. Ovaj nevjerojatni Nepalac, naime, postigao je ono o čemu sanjaju milijuni ljudi s obje noge, pa i vrhunski alpinisti kojima je samo malo falilo da stignu do cilja. Hari je osvojio vrh Mount Everesta, najviše planine na svijetu.
Vojnik veteran uspon je započeo točno trinaest godina otkako je ostao bez nogu nakon eksplozije mine u Afganistanu, gdje je služio kao kaplar u pukovniji Ghurka u britanskoj vojsci. Dok su čekali gotovo tri tjedna da se vrijeme razvedri u baznom kampu na Everestu, Hari i njegova posada suočili su se s ledenim uvjetima i vidjeli su dva mrtva tijela kako ih vuku dolje.
– Sve su mi jakne bile potpuno smrznute. Čak i naša topla voda iz termosice bila je zaleđena i nismo je mogli piti – prisjeća se Hari.
Najveći problem predstavljao im je manjak kisika, dok su se spuštali s vrha Everesta samo ih je proviđenje moglo spasiti od sigurnog gušenja. Međutim, loše vrijeme značilo je da su mu se i sunčane naočale i maska s kisikom zaledile pa je mogao provesti samo nekoliko minuta na vrhu planine.
Život mu je bio ‘potpuno gotov’, kako sam kaže, kada je izgubio potkoljenice u Afganistanu, boreći se s alkoholizmom i depresijom.
– Odrastao sam u Nepalu i vidio sam kako se postupa s osobama s invaliditetom u tim udaljenim selima. Mnogi ljudi još uvijek misle da je invaliditet grijeh iz prethodnog života i da ste vi teret zemlje. I sam sam u to vjerovao jer je to bio moj odgoj. Tako sam odrastao. Bilo je to prilično teško vrijeme kada sam izgubio noge, u jednom sam razdoblju previše pio, samo da kontroliram svoju bol i emocije i sve te stvari. Pokušao sam se ubiti nekoliko puta – priznao je Hari.
O usponu na Everest počeo je razmišljati još dok je bos hodao u školu. Međutim, osobama s invaliditetom nepalske su vlasti zabranile penjanje na Everest u pokušaju da se smanji broj alpinista koji umiru na vrhu. No Hari i brojni drugi avanturisti s invaliditetom pokrenuli su kampanju da se zabrana ukloni i u tome su djelomično uspjeli. Za slijepe je alpiniste, primjerice, zabrana i dalje na snazi.
Kad je sišao s planine, Hari je rekao da se veseli što će provoditi vrijeme sa svojom obitelji i izrazio želju vratiti se u Afganistan na mjesto gdje je ostao bez nogu kako bi mogao reći ‘hvala’.
– Da nisam izgubio noge ne bih se ni penjao na Everest, a sada sam zahvaljujući svom invaliditetu ušao u povijest alpinizma – zaključio je Hari.
U svakom zlu ima nešto dobro, kaže stara poslovica, a u Harijevu je slučaju dobro što je ponovno pronašao samog sebe. Od depresivca i alkoholičara postao je uzor onim ljudima s invaliditetom koji još nisu realizirali svoje snove. Jer ne mogu. Ne mogu zbog arhitektonskih i kulturoloških barijera koje su u nekim društvenim zajednicama više i od vrha na Everestu.
