Vaše priče
MOJA PRIČA Željka Šikić, predsjednica Udruge ‘Pčelice’ iz Gospića
Za realizaciju projekta izgradnje centra imamo veliku podršku partnera i suradnika, poznatih osoba i svih koji prepoznaju bitnost projekta, a treba nam samo 120.000 uplata po 10 eura kako bismo prikupili potrebnih 1.200 00,00 eura za izgradnju centra, kaže Željka
Željka Šikić rođena je u Gospiću, 5. rujna 1976. godine i ponosna je majka dvoje predivnih sinova. Zaposlena je kao učiteljica informatike u osnovnoj školi u Gospiću, a više o udruzi u kojoj je predsjednica reći će u nastavku.
– Predsjednica sam Udruge roditelja djece s teškoćama u razvoju ‘Pčelice’ od kraja 2014. godine, nakon što je prva predsjednica udruge, Višnja Grgurić, planirala nastaviti život i rad van granica Hrvatske. Članovi su mi tada dali povjerenje i na redovnoj sam izbornoj skupštini 2014. godine izabrana za predsjednicu.
Na početku sam mislila da je vođenje udruge nešto vrlo jednostavno te da će se na sve potrebe djece i roditelja lako odgovoriti. Naravno, kriva procjena. No, unatoč svemu, nisam odustajala, a s vremenom sam razvila osobnu motivaciju i želju biti podrška djeci i obiteljima koji se suočavaju sa sličnim izazovima. Trenutačno samo želim biti aktivna, doprinijeti zajednici i boljoj budućnosti djece i mladih s teškoćama u razvoju, činiti promjenu i ostaviti trag u zajednici – kaže Željka koja je već u uvodu pogodila u srž svega, svatko od nas bi trebao ostaviti trag, jedino tako zaista vrijedi ono što radimo.
Udruga ‘Pčelice’ trenutačno okuplja ukupno 28 obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.
-Roditelji su članovi, a djeca i mladi različitog uzrasta i različitih teškoća su korisnici. Aktivnosti koje se provode usmjerene su na podršku djeci i obiteljima, edukaciju, suradnju s institucijama te integraciju u zajednicu tj. inkluziju u praksi. U posljednjih par godina provodimo osam do deset projekata na godišnjoj razini te ostvarujemo partnerstva s drugim institucijama i neprofitnim organizacijama.
Rad udruge od osnutka podržavaju jedinice lokalne i regionalne uprave – Grad Gospić i Ličko-senjska županija. U okviru svojih mogućnosti te se kroz programe javnih potreba provode različite aktivnosti s korisnicima od kinezioloških aktivnosti, psihosocijalne podrške i rekreativnog jahanja.
Od prošle godine prvi puta provodimo trogodišnji program ‘Zajedno kroz život – inovativne usluge za djecu i mlade s teškoćama u Ličko-senjskoj županiji’. Opći cilj programa je razvoj usluga djeci s teškoćama u razvoju i odraslima s invaliditetom u Ličko senjskoj županiji, a cilj se ostvaruje kroz povećan broj različitih usluga za djecu s teškoćama u razvoju i odraslih osoba s invaliditetom u Ličko-senjskoj županiji.
Sljedeći projekt je ‘Lika za mlade, mladi za Liku II’ koji ima naglasak na podizanje svijesti mladih o utjecaju njihova djelovanja na klimu i posljedicama klimatskih promjena na okoliš i društvo.
Taj projekt ima za cilj dati aktivnu podršku mladima, osobito onim ranjivim skupinama kojima je to najpotrebnije, mladi s teškoćama u razvoju te u konačnici i njihovim roditeljima. Aktivna podrška ogleda se u pružanju socijalnih usluga u zajednicama u kojima iste socijalne usluge nedostaju, a to su organiziranje kreativnog i superviziranog slobodnog vremena za mlade, informiranje, vođenje i mentoriranje, edukacijske i volonterske aktivnosti s posebnim naglaskom na održivost.
Zatim je tu i dvogodišnji program ‘Put ka sreći-NEovisan i sretan!’ u kojem se provode različite aktivnosti s ciljem prevencije ovisnosti.
Projektom ‘Sportom kroz život’ provode se treninzi u teretani Bubaš Gym u prostorijama koje su opremljene sa svim potrebnim rekvizitima za planirane aktivnosti individualnog rada trenera s djecom s teškoćama u razvoju i provođenje tjelesne aktivnosti prilagođene za svakog pojedinca kako bi se postigla kontinuirana aktivnost djece s teškoćama u sportu. Svrha projekta je uključivanje djece i osoba s invaliditetom u sportske rekreativne programe, a rezultati su napredak svakog djeteta u poboljšanju kvalitete života upotrebom različitih vježbi, pristupa, metoda i tehnika.
Kroz projekt ‘Javni rad za Pčelice i zajednicu’ želimo društveno korisnim radom povećati zapošljavanje osoba s invaliditetom i dugotrajno nezaposlenih osoba, afirmirati njihovu socijalnu uključenost i ublažiti socijalne posljedice njihove nezaposlenosti. Imamo dvije zaposlene osobe na šest mjeseci koje čine dio tima zaposlenika ‘Pčelica’- kaže Šikić i napominje da od ove godine imaju i podršku Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva koja ima za cilj stabilizaciju i razvoj udruge kroz institucionalnu podršku.
Zadnji projekt koji je Željka navela glasi ‘Naučimo roditelje’, a usmjeren je na podršku roditeljima koji podižu djecu u otežanim životnim okolnostima s ciljem osnaživanja njihovih roditeljskih kompetencija.
Najveći izazovi su, kaže, svakako povezani s administracijom i birokracijom u ostvarivanju prava članova i korisnika. -Procesi su često dugi, komplicirani, u zakonu nije točno definirano kako postupiti u nekom određenom slučaju što otežava brzo reagiranje na potrebe članova. Nedostatak financijskih sredstava također je veliki problem – oslanjamo se na donacije, projekte i natječaje, ali to često nije dovoljno za provođenje svih planiranih aktivnosti.
Jedan od najvećih izazova je nedostatak informacija. Često se događa da članovi ne dobiju pravodobne i točne informacije vezano za prava ili obveze i definitivno smatram da kada je bilo koja osjetljiva skupina u pitanju izgovor da se neke informacije ne znaju nikako ne stoji.
Uz to, od ukupnog broja članova redovito je aktivno možda svega petero ljudi, što predstavlja dodatni izazov. Također nemamo dostatan broj volontera koji bi mogli biti podrška djeci i izvoditeljima u različitim aktivnostima. Svakako bi trebalo poraditi i na osvještavanju koliko je volonterski rad plemenit i koliko predani volonteri pozitivno utječu na život onih kojima pružaju podršku – istaknula je Željka, a smatra i da je osvještavanje roditelja ključni korak prema naprijed. Često ima dojam da roditelji izbjegavaju pridruživanje udruzi jer to vide kao priznanje problema vlastitog djeteta, što otežava ostvarivanje zajedničkih ciljeva.
-Članovi naše udruge kao roditelji djeteta s teškoćama u razvoju ili osobe s invaliditetom suočavaju se s brojnim problemima. Međutim, smatram da nije problem u teškoći djeteta ili osobe već u sustavu i okruženju. U praksi je na žalost još uvijek prisutan medicinski model invaliditeta – gleda se što dijete ili osoba ne mogu i onda tog pojedinca treba mijenjati različitim tretmanima i postupcima za koje je sam odgovoran da ih se pridržava i kada promijeni svoju teškoću onda se može uklopiti u društvo – može li moje starije dijete nekim čudom izaći u potpunosti iz spektra autizma i postati osoba koja razumije sva pisana i nepisana pravila društva?
Moje starije dijete nije i nikada neće usvojiti tablicu množenja jer jednostavno ne može, ali itekako će dobro obaviti pripremu u kuhinji za određeno jelo te će sve što radi prema uputama dobro odraditi. Treba li ga zbog neznanja tablice množenja isključiti iz društva, naročito u današnje vrijeme kada uz svu naprednu tehnologiju u sekundi može pomnožiti dva broja?
Kada se članovi i korisnici uspiju izboriti za određeno pravo, onda je problem financija – nema financijskih sredstava za dovoljan broj pomoćnika u vrtiću ili na nastavi, problem je prilagoditi obrazovni program jer učitelji smatraju da nisu dovoljno educirani i treba osigurati edukacije (ali to sve košta), a da ne spominjemo nedovoljan broj adekvatnih socijalnih i rehabilitacijskih usluga, naročito u manjim sredinama.
Stručni suradnici s kojima ostvarujemo odličnu suradnju daju sve od sebe u radu s korisnicima na području županije, no potrebe premašuju mogućnosti svih nas i naravno, opet su problem financije ili sustav jer se nema mogućnosti otvaranja radnih mjesta za stručnjake različitih profila. U našoj je sredini posebno izražen nedostatak sustavne podrške za odrasle osobe s teškoćama u razvoju.
Smatram da bi svaka osoba s invaliditetom koja je završila srednjoškolsko obrazovanje i u okviru svojih sposobnosti mogla biti radno aktivna. Uz komunikaciju i dogovor s poslodavcima mislim da bi za sve uključene u proces dobrobiti bile višestruke. Za osobe koje ne mogu raditi trebalo bi povećati i ojačati podršku. Naša udruga npr. ne može biti pružatelj socijalne usluge osobne asistencije jer nema adekvatan prostor.
Predstavnici lokalne i regionalne uprave i samouprave nastoje pomoći i u nekim problemima i doista ponude rješenja, no za problem prostora i financija udruzi ‘Pčelice’ daju podršku u okviru svojih mogućnosti – kaže Željka te dodaje kako u narednom periodu planiraju proširiti kapacitete usluga, pokrenuti nove projekte podrške za korisnike i obitelji te aktivno raditi na podizanju svijesti o potrebama djece i mladih s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.
Fokus im je i na osiguravanju održivosti financiranja te jačanju suradnje s drugim organizacijama i institucijama. Također, rade na razvoju programa za mlade korisnike i odrasle članove kako bi im osigurali dostojanstven život.
– Prethodnih nekoliko godina ojačali smo kapacitete udruge zapošljavanjem novih mladih osoba koje predano rade na ostvarivanju ciljeva udruge i naše vizije za stvaranje bolje budućnosti za svu djecu s teškoćama u razvoju i sve osobe s invaliditetom. Poboljšavamo sam rad udruge uvođenjem određenih digitalnih rješenja te aktivno sudjelujemo u različitim organiziranim edukacijama.
Provodimo brojne aktivnosti s korisnicima koje zahtijevaju adekvatan prostor, zbog čega smo pokrenuli inicijativu za izgradnju prvog centra za djecu i mlade s teškoćama u razvoju na području Ličko-senjske županije. S početkom iduće godine službeno pokrećemo donacijsku kampanju za izgradnju Centra ‘SAĆE – SAgradimo Ćelije Egzistencije’ u gradu Gospiću.
Centar će biti ključan za osiguravanje kontinuirane podrške i individualnog rada s korisnicima, za osiguravanje edukacija, prvog poludnevnog boravka za sve korisnike, ali i za stvaranje inkluzivnog okruženja za cijelu zajednicu. Više informacija može se pronaći na mrežnoj stranici Centar SAĆE.
Za realizaciju projekta izgradnje centra imamo veliku podršku partnera i suradnika, poznatih osoba i svih koji prepoznaju bitnost projekta, a treba nam samo 120.000 uplata po 10 eura kako bismo prikupili potrebnih 1.200 00,00 eura za izgradnju centra. Sudjelovali smo na ciklusu edukacija Akademije Žuta točka te je naša donacijska kampanja prepoznata kao jedna od najcjelovitije osmišljene i najbolje prezentirane donacijske kampanje. Revizorska tvrtka PWC Hrvatska pružit će nam podršku u projektu izgradnje Centra. Uz podršku lokalne zajednice, ljudi iz zemlje i dijaspore te tvrtki vjerujem da ćemo ostvariti planove izgradnje Centra ‘SAĆE’- kaže Željka, a mi navijamo da uspiju u naumu.
– Uvijek vjerujte u sebe jer vi sebe i svoje mogućnosti najbolje poznajete i ne dopustite da vam netko drugi određuje granice. Nitko drugi ne može oblikovati vaš život osim vas samih i uvijek mislite pozitivno, čak i kada je najteže jer uvijek postoji netko tko će vam pomoći i podržati vas.
Dragi roditelji – u svoju djecu vjerujte i jednostavno, samo ih volite. Kada se udruži vaša ljubav, vaša podrška, vaš trud i sve ono što ste pretočili u život svoga djeteta vaše će vam dijete s vremenom pokazati da niti jedna sitnica koju ste za njegovu dobrobit napravili nije bila uzaludna.
Kada se najmanje nadate vaše će vas dijete iznenaditi, samo budite hrabri, ustrajni i aktivni. Poruka za sve ostale – nema većeg zadovoljstva nego biti aktivan, pomoći nekome kome treba i kome možete pomoći.
Udruga ‘Pčelice’ primjer je koliko jedan čin dobrote jednog čovjeka može pomoći u kvalitetnijem životu jednog djeteta ili obitelji. A u priču o uspjehu ‘Pčelica’ utkani su ljudi, obični ljudi koji imaju veliko srce i s voljom podržavaju naš rad, trud i aktivnosti. I vjerujte da su ‘Pčelice’ na svakom i najvećem i najmanjem činu podrške i dobrote itekako zahvalne – zaključuje Željka za ovaj put, ali ne i zadnji jer ćemo njihov rad i dalje pratiti.
Vaše priče
Priča o djelatnicima HŽ-a koja zaslužuje biti ispričana
O Hrvatskim željeznicama često čitamo zbog kašnjenja, nezadovoljstva i problema. No, jedna slijepa osoba sa svog je putovanja od Strizivojne do Daruvara ponijela nešto puno vrednije od uspomena – osjećaj sigurnosti, topline i zahvalnosti prema ljudima koji su joj pokazali koliko malo treba da nekome uljepšamo dan
Poslušaj članak
Za većinu nas putovanje vlakom sasvim je obična stvar. Kupimo kartu, pronađemo svoje mjesto, presjednemo i nastavimo put. No, za osobu koja ne vidi, svaki korak na nepoznatom kolodvoru, svako presjedanje i svaki komad prtljage mogu predstavljati dodatni izazov.
Upravo zato ova priča zaslužuje biti ispričana.
Sve je započelo na kolodvoru u Strizivojni, gdje je djelatnik Hrvatskih željeznica srdačno dočekao slijepu osobu i njezinu pratnju, pomogao im unijeti prtljagu i smjestiti se u vlak. Naizgled mala gesta, ali ona koja je već na početku putovanja pružila osjećaj sigurnosti.
Po dolasku u Banovu Jarugu dočekala ih je jednaka pažnja. Djelatnici su im pomogli s prtljagom, a posebno se istaknuo Željko Bašić, šef kolodvora u Banovoj Jarugi, koji je osobno preuzeo brigu o njihovom presjedanju na autobus.
No, gospodin Željko nije stao na tome. Ostavio im je svoj privatni broj mobitela i zamolio da mu se jave dan prije povratka kako bi se pobrinuo da sve prođe jednako sigurno i ugodno.
Nije morao. Nitko to od njega nije tražio. Ali učinio je to.
I upravo se u tim malim, nenametljivim gestama najbolje prepoznaje ljudskost.
Toplina se nastavila i tijekom vožnje autobusom. Gospođa Mirjana Jozić, vozačica HŽ-ova autobusa, pokazala je jednaku pažnju i susretljivost, pobrinuvši se da putnici ne ostanu sami s brigom kako će s kolodvora doći do hotela u Daruvaru.
A onda je došlo vrijeme povratka.
Baš kao što je obećao, gospodin Željko ponovno se pobrinuo za njih. Autobus je došao po putnike pred hotel, a on ih je osobno dočekao, pomogao im s prtljagom i smjestio ih u autobus. Pri presjedanju u vlak kondukter je ponovno priskočio u pomoć, a na povratku u Strizivojnu dočekao ih je djelatnik koji im je pomogao izaći iz vlaka i čak upitao imaju li osiguran prijevoz do Đakova.
Od prvog do posljednjeg trenutka, na svakom dijelu putovanja, netko je bio tu za njih.
Ono što je ove putnike posebno dirnulo nije bila samo pomoć pri nošenju prtljage ili ulasku u vlak. Bila je to činjenica da ih nitko nije doživio kao teret. Nitko nije pokazao nestrpljenje. Nitko nije ostao samo na onome što mora učiniti.
Umjesto toga, susreli su ljude koji su ih vidjeli, razumjeli njihove potrebe i učinili sve da se osjećaju sigurno, prihvaćeno i dostojanstveno.
A za osobu koja ne može vidjeti svijet oko sebe, takva se pažnja itekako može osjetiti.
Putnici danas žele samo jedno – da se za ove ljude čuje. Da njihova dobrota ne ostane nezapažena.
Posebnu zahvalnost upućuju gospodinu Željku Bašiću i gospođi Mirjani Jozić, ali i svim ostalim djelatnicima koji su im pomogli tijekom putovanja.
Jer profesionalnost se može naučiti. Pravila i procedure mogu se propisati. Ali iskrena empatija, toplina i želja da drugome olakšaš život nešto su što se ne može narediti.
Često čujemo kritike na račun Hrvatskih željeznica. I upravo zato vrijedi podijeliti i ovu priču. Ne zato što problemi ne postoje, nego zato što postoje i ljudi koji svakodnevno, daleko od kamera i naslovnica, svoj posao rade s velikim srcem.
Možda njima taj dan nije bio ništa posebno. Možda su samo radili ono što smatraju ispravnim.
Ali nekome su upravo oni učinili putovanje nezaboravnim.
I zato, gospodine Željko, gospođo Mirjana i svi vi koji ste bili dio ovog putovanja – hvala vam.
Ne samo što ste pomogli putnicima da stignu na svoje odredište, nego što ste ih podsjetili da u svijetu u kojem često nedostaje razumijevanja još uvijek postoje ljudi na koje se možemo osloniti.
Jer ponekad najljepše stvari na putovanju nisu one koje vidimo, nego one koje osjetimo.
Izvor: Udruga slijepih i slabovidnih Osječko-baranjske županije
Vaše priče
LATICA MIRJANIĆ Kako podići kvalitetu života slijepih osoba
Moj je stav da ne trebamo očekivati od pojedinca da sam prevlada svaku prepreku. Naša je zadaća osnaživati ljude, ali i mijenjati uvjete u kojima žive kako bi svatko mogao odlučiti gdje i na koji način želi sudjelovati, kaže Mirjanić
Poslušaj članak
Naša sugovornica ima neobično lijepo ime, više lijepo nego neobično – Latica, a dodate li imenu i prezime Mirjanić, dobit ćete izvršnu direktoricu Udruge slijepih Zagreb.
Rođena je u Zagrebu, a po obrazovanju je psiholog. Na funkciju izvršne direktorice Udruge slijepih Zagreb imenovana je prije dvije godine i, kako sama kaže, riječ je o odgovornom poslu jer istodobno mora brinuti o potrebama članova, kvaliteti usluga, zaposlenicima i financijskoj održivosti organizacije.
– U svojem radu posebno važnim smatram povezivanje kvalitetnog upravljanja udrugom s konkretnom podrškom članovima. Želim da se naš rad prepoznaje po tome koliko smo nekome olakšali svakodnevicu, omogućili veću samostalnost ili pomogli da ostvari svoja prava – veli nam Mirjanić.
Udruga okuplja 1.100 članova s područja Grada Zagreba i Zagrebačke županije, što pokazuje i opseg odgovornosti posla kojeg obavlja. Među najvećim izazovima izdvojila bi, kaže, osiguravanje dostupne i kontinuirane podrške.
– U pružanju usluge osobne asistencije suočavamo se s nedostatkom radne snage, niskom cijenom rada osobnih asistenata i videćih pratitelja te nedostatnim pokrivanjem troškova prijevoza, osobito na području Zagrebačke županije.
Drugi važan izazov jest stabilnost financiranja. Potrebe članova su trajne, a velik dio aktivnosti ovisi o vremenski ograničenim projektima. Zbog toga radimo na jačanju organizacijskih kapaciteta, digitalizaciji poslovanja i učinkovitijoj administraciji, kako bismo što više vremena i resursa mogli usmjeriti na neposredan rad s članovima. Tijekom 2025. naša je stručna služba pružila 1.537 usluga članovima – od informiranja i pravnog savjetovanja do pomoći pri ostvarivanju prava i korištenju asistivnih tehnologija, organiziranja susreta i aktivnosti uključivanja u društvenu zajednicu – navodi Mirjanić.
Udruga slijepih Zagreb upravo provodi projekt „Da ti pokažem što mogu?”. Laticu pitamo je li zadovoljna rezultatima koje je projekt zasad polučio i koje projekte Udruga planira u skorijoj budućnosti?
– Zadovoljna sam što smo kroz projekt „Da ti pokažem što mogu?” uspostavili partnerstvo koje povezuje različite oblike podrške djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima. Ipak, važno je razlikovati ono što smo projektom planirali od rezultata koje ćemo moći potvrditi praćenjem provedbe. Uspjeh ne želimo mjeriti samo brojem održanih aktivnosti, nego i time koliko podrška pridonosi svakodnevnom životu djece i njihovih obitelji.
Projekt traje 36 mjeseci, vrijedan je 249.887,97 eura, a planirano je uključivanje 105 korisnika – djece i njihovih roditelja odnosno skrbnika – te pružanje 2.668 socijalnih usluga. Provodimo ga u partnerstvu s Centrom za rehabilitaciju Silver i Skijaškim klubom za osobe s invaliditetom Sljeme. Namijenjen je djeci s različitim teškoćama u razvoju, a ne samo djeci s oštećenjem vida.
Posebnu vrijednost vidimo u povezivanju podrške djetetu s podrškom obitelji. Udruga osigurava psihosocijalnu i pravnu podršku, pomoć u učenju, razvoj svakodnevnih vještina, edukaciju roditelja i organizirani prijevoz. Partneri tome pridonose rehabilitacijskim aktivnostima, razvojem komunikacijskih i socijalnih vještina (Tomatis metoda, korištenje Mozart Brain Activatora) te prilagođenim sportskim programima. Tako nastojimo odgovoriti na više međusobno povezanih potreba, umjesto da obitelj svaku vrstu pomoći traži zasebno.
Što se tiče budućih aktivnosti, naš je smjer daljnji razvoj podrške za samostalniji život, digitalno opismenjavanje, lakše uključivanje na tržište rada i snažnije povezivanje članova. Posebno smo prepoznali interes za kontinuiranu informatičku podršku i aktivnosti za članove srednje i starije dobi dobi, pa tako trenutno razvijamo uslugu dnevnog boravka za članove, no i starijim građanima nudimo usluge besplatne masaže, tečaj engleskog jezika, korištenje modernih aplikacija za upravljanje financijama, pravnu pomoć i dr. Važan dio daljnjeg djelovanja ostaje i suradnja s Gradom Zagrebom na pristupačnosti javnih površina, postavljanju linija vodilja i sigurnijem označavanju prepreka – ističe Mirjanić.
U razgovoru dotičemo i temu o kojoj se u posljednjih nekoliko godina raspravljalo na društvenim mrežama, temu oko koje postoje oprečni stavovi i često dovodi do trenja u komunikaciji. Laticu, naime, pitamo jesu li slijepe i slabovidne osobe dovoljno (pro)aktivne u javnom i društvenom životu?
– Ne bih to pitanje svela samo na to jesu li slijepe i slabovidne osobe dovoljno aktivne. Jednako je važno pitati imaju li dovoljno prilika i odgovarajuću podršku za sudjelovanje.
U našoj udruzi vidimo interes za druženja, kulturne sadržaje, sport, učenje i sudjelovanje u raspravama o pitanjima koja utječu na život članova. U udruzi se članovi uključuju u tematske susrete, filmske večeri, kvizove i radionice, a omogućavamo im posjete prilagođenim izložbama te praćenje nogometnih utakmica uz audiodeskripciju.
Istodobno, članovi nam govore o izoliranosti, nedostatku prijevoza i teškoćama dolaska na aktivnosti, osobito kada žive dalje ili su starije životne dobi. Tu su i prepreke u javnom prostoru i prijevozu: nedostatne linije vodilje, neoznačeni radovi na pločnicima i problemi sa zvučnim najavama. Zbog toga manja prisutnost u društvenom životu ne mora značiti manjak interesa, nego nedostatak uvjeta za ravnopravno sudjelovanje.
Važno nam je i da slijepe i slabovidne osobe ne budu samo korisnici usluga, nego sudionici u oblikovanju rješenja. Naši članovi prijavljuju lokacije na kojima su potrebne prilagodbe, sudjeluju u razgovorima s nadležnim službama i svojim iskustvom pomažu da rješenja budu korisna u praksi. Udruga je sudjelovala i u procesima izrade gradskih socijalnih i strateških dokumenata.
Moj je stav da ne trebamo očekivati od pojedinca da sam prevlada svaku prepreku. Naša je zadaća osnaživati ljude, ali i mijenjati uvjete u kojima žive kako bi svatko mogao odlučiti gdje i na koji način želi sudjelovati – zaključuje Mirjanić.
Vaše priče
LUCIA ĆORIĆ Naša strategija za mlade s invaliditetom
Nisam dopuštala da medicinske prognoze imaju završnu riječ, već su mi bile samo dio priče o putu do uspjeha. Naprotiv, bile su mi snažan motiv da svoje snove i želje poželim ostvarivati još više i snažnije, kaže Lucia
Poslušaj članak
Lucia Ćorić čitatelji(ca)ma In Portala poznata je kao voditeljica projekta Inkluzivni grad, njezina prvog u životu, projekta kojemu je cilj potaknuti mlade s invaliditetom na proaktivnije sudjelovanje u društvenom i političkom životu.
Rođena je u Dubrovniku, osnovnu školu i gimnaziju završila u Metkoviću, a danas je zaposlena u zagrebačkom uredu Saveza SUMSI. Je li zadovoljna rezultatima koje je projekt polučio, pitamo Luciu, može li i Inkluzivni grad na neki način participirati u izradi Zagrebačke strategije za osobe s invaliditetom?
– Moram priznati da sam zadovoljna rezultatima koje je projekt sa sobom donio te, općenito, tijekom kojim se razvijao s obzirom da mi je ovo prvo iskustvo kao voditeljice projekta – kaže nam Lucia.
– U sklopu radionica, sudionici su zajedno s pravnicom Sonjom Juričić Cvitan izrađivali preporuke za izradu nove Zagrebačke strategije. Moram priznati da su prijedlozi koje smo zajedno iznijeli odlični, postavljeni su na e-Savjetovanje te se nadamo da će se barem jedna preporuka biti implementirana u svakodnevnicu osoba s invaliditetom u Zagrebu.
Također, nadam se da je radionica o medijskoj pismenosti „Kako govoriti da nas čuju?”, a koju je vodila novinarka Ivona Šeparović, osvijestila sudionike o važnosti pravilnog medijskog izvještavanja kada je riječ o osobama s invaliditetom – najavljuje Lucia.
Projekt Inkluzivni grad, uz ostalo, pokušava odgovoriti na pitanje jesu li mladi s invaliditetom dovoljno aktivni u društvenom životu. Suočavaju li se možda mladi s invaliditetom s predrasudama okoline, pitamo našu sugovornicu, a to nije dobra preporuka za aktivnije lobiranje kod donositelja odluka?
– Odgovor na ovo pitanje nije jednostavno i jednolično – generalno, mladi s invaliditetom uvijek mogu više i bolje. Također, javnost i sustav bi trebali davati više prilika i mogućnosti mladim osobama s invaliditetom. Podrška sustava je od iznimno velikog značaja za kvalitetu života
No, osobnog sam stava da je sloboda i osobna odgovornost najjači adut za promjenu Živimo u 21. stoljeću, sadržaja je popriličan broj (asistivne tehnologije, psihološke podrške…), a na nama je da iskoristimo te alate koliko možemo. Naravno, želim istaknuti da puno toga ovisi i o vrsti invaliditeta i drugim životnim okolnostima.
I sama sam nebrojeno puta nailazila na predrasude, no svjesna sam da me one ne određuju te da ne govore o meni.
Citirala bih sv. Ivana Pavla II. Koji je poručio: Dragi mladi, uzmite život u svoje ruke i napravite od njega remek djelo! – veli Lucia.
Period odrastanja tijekom školovanja pamti po mnogim uspomenama – druženjima, predivnim prijateljima te raznim usponima i padovima koje nerijetko prate jednu mladu osobu u periodu odrastanja. No, isto tako, bilo je puno izazova koji su je, kaže Lucia, ipak činili nešto drugačijom od ostatka vršnjaka.
– S obzirom da sam rođena s tjelesnom vrstom invaliditeta i posljedično kroničnim oboljenjima, nailazila sam na brojne prepreke u svakodnevnici. Ipak, moram priznati da me to iskustvo naučilo snalaziti se u svakodnevnom životu te boriti se za sebe i svoje potrebe – priča Lucia.
– Smatram da imam snažan karakter i nepokolebljiv duh koji su najviše pridonijeli mojim uspjesima, ali želim istaknuti i zdrave temelje i podršku koju sam dobivala od svojih najvjernijih navijača – svoje najuže obitelji roditelja i dva starija brata, ali i one šire obitelji koja je oduvijek vjerovala u mene.
Drago mi je što sam odrasla u obitelji koja moje teškoće nije stavljala u fokus, već smo zajedno gotovu svaku prepreku pokušavali preokrenuti u uspjeh i smijeh! Tako sam si stvarala pozitivnu sliku o sebi iako nije uvijek bilo tako jednostavno. Brojne hospitalizacije, zahvati, terapije i bolovi otežavali su periode bezbrižnog djetinjstva i ostvarivanja mladenačkih snova, no nisam odustajala.
Nisam dopuštala da medicinske prognoze imaju završnu riječ, već su mi bile samo dio priče o putu do uspjeha. Naprotiv, bile su mi snažan motiv da svoje snove i želje poželim ostvarivati još više i snažnije.
Danas imam završen studij edukacijske rehabilitacije te sam trenutno edukantica psihoterapije. Oduvijek sam smatrala svojom odgovornošću da moja osobna priča bude plodonosna i za druge ljude. Znamo da su mnoge najteže priče na koncu bile na korist i blagoslov širem krugu ljudi – zaključuje Lucia.
-
in MREŽAPrije 6 danaStigle promjene pravilnika o mjerilima za pružanje socijalnih usluga
-
Civilno društvoPrije 7 danaPomozimo Barbari Vardić da ode na operaciju kuka
-
Osobe s invaliditetomPrije 6 danaPravobranitelj Jurišić traži odgovornost zbog slučaja Jankomir
-
Osobe s invaliditetomPrije 5 danaZapošljavanje osoba s invaliditetom u 2026. godini
-
Video / podcastPrije 6 danaZašto dug sastanak može biti iscrpljujuć za nagluhe osobe?
-
VijestiPrije 2 danaPotpora za prijevoz studenata s invaliditetom
-
BocciaPrije 2 danaDora Bašić zlatna na Svjetskom kupu u Brazilu
-
Civilno društvoPrije 2 danaPokrenut program „Mreža podrške u zajednici”




