Na kraju panela zaključeno je kako sa osobama s invaliditetom treba normalno komunicirati i gledati ih kao bilo koga drugoga

Poslušaj članak

U zagrebačkoj knjižnici Bogdana Ogrizovića u organizaciji Društva tjelesnih invalida, u ponedjeljak je održana panel rasprava na temu ‘Dostupnost počinje slušanjem: Priče o prostoru, kretanju i pripadanju’.

Panel je organiziran u sklopu ovogodišnjeg Europskog tjedna mobilnosti, a o temama kao što su mobilnost, pristupačnost, dostupnost, pripadnost i društveni aktivizam govorili su panelisti referirajući se na iskustvo iz vlastitog života.

Zanimljivu panel raspravu vodila je moderatorica Milica Gregurić Prugovečki, a sudjelovali su i svoja iskustva dijelili predsjednica Društva tjelesnih invalida Viktorija Lisec, članica društva tjelesnih invalida i knjižničarka Maja Popović, Renata Alić, osoba koja boluje od osteogenezis imperfekte (staklene kosti) i bivša koordinatorica pri Hrvatskom zavodu za rijetke bolesti i pri europskoj organizaciji osteogenezis imperfekta, slikar stipendist i pridruženi član Društva međunarodne udruge slikara koji slikaju ustima i nogama Stjepan Perković, te predsjednica Društva multiple skleroze Karlovačke županije Maja Liković Cipurić.

Svi oni svojim su iskustvima obogatili ovaj panel pričajući otvoreno o poteškoćama s kojima se susreću u svakodnevnom životu.

Na pitanje što za njih znači slobodno kretanje u smislu razvoja njihovih potencijala te s kojim se ‘nevidljivim’ izazovima oni svakodnevno susreću, te koliko je to utječe na njihovu svakodnevicu, panelisti su, svatko iz svog kuta, iznijeli osobno viđenje situacije.

Maja Popović kazala je kako unatoč svim zakonima i propisima određene stvari u svakodnevici osoba s invaliditetom su otežane zbog loše komunikacije prema osobama s invaliditetom.

– Kada ste osoba u kolicima planiranje je važan dio svakodnevice. Često se dogodi da u javnom prijevozu vozači nisu spremni pomoći te zbog toga osoba u invalidskim kolicima često zakasni na posao, ali to ne znači da ste zapeli u prometu, već da ste zapeli u nerazumijevanju.

– S druge strane, ponekad ni radno mjesto nije prilagođeno osobama s invaliditetom. Ja radim u Knjižnicama grada Zagreba. To su većinom stare zgrade koje nisu prilagođene osobama s invaliditetom kako bi to po pravilniku trebale biti. Zbog toga većinu svog radnog vijeka provedete u traženju načina da savladate određene barijere.

– Isto tako, ako želite odraditi neku aktivnost van posla, to također zahtijeva pomno planiranje jer morate proučiti rutu kojom ćete do tog mjesta doći, vidjeti jeli mjesto pristupačno – istaknula je Popović kazavši kako naša država ima dobre zakone i propise, međutim da ih se većina ustanova još uvijek slabo pridržava i to je najveći problem za pristupačnost.

Viktorija Lisec dotakla se pozitivnih primjera pristupačnosti koje je doživjela u svom školovanju, ali i prepreka s kojima se susreće u svojoj svakodnevici na području mobilnosti.

– S obzirom na to da moja osnovna škola nije bila prilagođena mojim potrebama, krenula sam u školu na Goljak. Nikada nisam skrivala da želim ići na fakultet, tamošnji profesori su se potrudili nam dali sve što nam je trebalo da upišemo redovnu srednju školu i fakultet. Ni u jednom trenutku svog školovanja nisam se osjećala diskriminirano jer me ni ljudi, a ni profesori nisu drukčije gledali. Što se tiče pristupačnosti, sve mi je bilo arhitektonski prilagođeno. Prva gimnazija je imala lift, dok je Filozofski fakultet bio pristupačan u svakom segmentu. To mi je puno pomoglo jer tijekom školovanja, što se fizičkog dijela tiče, nisam trebala ničiju pomoć. Tako da se u obrazovanju se nikada nisam osjećala diskriminirano.

Lisec je kazala kako je planiranje u životu osoba s invaliditetom izrazito važno, a dotaknula se i problema parkinga za osobe s invaliditetom.

– Planiranje je jako bitan segment života osoba s invaliditetom. Kada idem u kino moram prvo nazvati dvoranu da vidim je li im prilagođena dvorana slobodna, ako nije moram odgoditi kino. S druge strane ako je, nekad igra film koji ne želiš gledati, ili imam drugih obveza u tom terminu pa ne odem. Što se tiče prijevoza ja moram znati gdje ću parkirati. Kada je u pitanju parking za osobe s invaliditetom, mišljenja sam kako se u javnosti mora više komunicirati to zašto su ona nama važna. Koristeći njih mi se ne osjećamo diskriminirano nego nam to omogućava da samostalno funkcioniramo. Mislim da bi se o tome trebalo malo češće pričati u javnosti, te da bi se ljude koji neovlašteno koriste parking za osobe s invaliditetom trebalo malo više kažnjavati kako bi se odvikli od parkiranja na mjestima predviđenim za parkiranje osoba s invaliditetom.

Renata Alić koja boluje od osteogenezis imperfekte opisala ja kako je bolest utjecala na nju u djetinjstvu, obrazovanju, ali i kako funkcionira u svakodnevici s obzirom na njenu bolest.

– Prva sam u Zagrebu kojoj je organizirana nastava u kući od 1. do 8. razreda osnovne škole. Sve je išlo kroz improvizaciju, a najlakše je bilo od prvog do četvrtog, a nakon toga svaki profesor je imao svoj termin dolaska. U srednjoj školi omogućeno mi je da mi svi profesori dolaze u isti kabinet držati nastavu. Na fakultetu je ljudima trebalo da shvate kako da se prilagode. Danas mi je najveća borba korištenje javnog gradskog prijevoza. Tu je zaista faktor planiranja posebno važan. Nisu svi tramvaji prilagođeni. Ako je vrijeme suho ja mogu napraviti nekoliko koraka i popeti se, ali ako je mokro, onda već moram odvagati. Zbog svog stanja, često moram razmišljati o stvarima o kojima zdrav čovjek ne mora razmišljati, dok ja moram razmišljati kako hodam ako je mokro i imati sto kombinacija u glavi. To su neke stvari o kojima zdrav čovjek ne razmišlja, a meni su svakodnevica.

Stjepan Perković objasnio je kako mu kreativnost koju ima pomaže u svakodnevnim aktivnostima, dok je Maja Liković Cipurić koja boluje od MS-a ispričala je kako je to boriti se s nevidljivim invaliditetom.

– Živim s nevidljivim invaliditetom multiplom sklerozom, ja s ovom bolešću živim već 14 godina. Ja zbog svog stanja ne podnosim vrućinu. Recimo kada se vozim vlakom i ne mogu više stajati od vrućine ponekad me ljudi dođu dizati kada padnem i kažu mi da mi nije ništa, ali ja ne mogu stajati. Ljudi s multiplom sklerozom najčešće se susreću s međuljudskim barijerama. Kada sam zadnji put imala relaps bolesti, jake vrtoglavice, ja sam hitnu magnetsku rezonancu čekala pet sati. Samo su prolazili kraj mene kao da me nema. Nedopustivo je da netko s hitnim neurološkim stanjem čeka pregled pet sati. Kada je završio pregled pitala me kako dolazim svaki put drugačija, ali to je multipla skleroza.

Na panelu se razgovaralo i o temi zakinutosti u doprinošenju zajednici zbog invaliditeta.

– Mislim da smo mi od najranijih dana svjesni kako moramo funkcionirati u društvu koje nije građeno po našoj mjeri. Upravo zbog toga moramo biti glasni, boriti se i pokazati zube jer nas društvo nekada nije spremno čuti. Mislim da pripadamo društvu, ali nas to društvo nije uvijek spremno saslušati. S obzirom na to da radim u knjižnici ja kroz svoj posao mogu naglašavati da javne institucije moraju biti prilagodljive za osobe s invaliditetom. Bitno je da komuniciramo i da budemo glasni jer naš posao nikada nije i neće biti gotov – kazala je Maja Popović.

– Bog mi je dao dar govora pa stoga s uključenosti nikada nisam imala problema. Na Festivalu jednakih mogućnosti sam već 20+ godina, a postala sam i predsjednica Udruge tjelesnih invalida. Zadnjih godina otvorilo se dosta modernih muzeja koji nisu prilagođeni za osobe s invaliditetom. Jako velik broj ljudi je zbog toga zakinut. U Beču i ono što nije prilagođeno osobama s invaliditetom oni imaju rješenje kako prilagoditi. Moramo težiti univerzalnom dizajnu. Ako se to ostvari napokon ćemo se osjećati kao pripadnici ovog društva – poručila je predsjednica udruge Viktorija Lisec.

Stjepan Perković kazao je kako se morao dokazivati da on može studirati na akademiji usprkos svom invaliditetu.

– Pošto je moj mentor mislio da ću usporavati program, ja sam morao dokazivati, a u nekim stvarima sam bio i brži od ostalih. To mi je bila odskočna daska jer sam shvatio da ne smijem odustati. Kako bi bio dio zajednice nekada moraš probijati zidove i pokazivati tko si ti i koliko vrijediš – istaknuo je Perković.

Predsjednica Društva multiple skleroze Maja Liković Cipurić kazala je da, ako u nešto daš cijelog sebe, to mora biti dobro.

– Kada čujem ‘Maja je nešto napravila, hajdemo i mi probati’ meni je to dovoljno – zaključila je Liković Cipurić.

Na kraju panela zaključeno je kako s osobama s invaliditetom treba normalno komunicirati i gledati ih kao bilo koga drugoga. Isto tako, rečeno je kako bi Grad, ali i građani trebali više voditi računa o tome da osobe s invaliditetom u društvu postoje i da traže samo ono što imaju i svi drugi građani, a to je pravo na normalan život.