Andreja (52) i Tomislav Đurić (56) upoznali su se u Centru za odgoj i obrazovanje ‘Vinko Bek’, a svoju vezu okrunili su brakom prije 19 godina. Andreja je potpuno slijepa – vid je izgubila s 27 godina zbog dijabetesa – dok Tomislav danas ima samo 5 posto vida

Poslušaj članak

Međutim, oštećenje vida ne sprečava ovaj bračni par da pokaže kreativnost koja ih je povezala. Redovito sudjeluju na Festivalu jednakih mogućnosti s Tomislavovim suvenirima od drveta, a prijašnjih godina i s predmetima od keramike. Osim užitka, izrada predmeta od drveta za Tomislava je i terapija, jer kao sudionik Domovinskog rata pati od PTSP-a.

– Moji počeci u umjetničkom stvaralaštvu bili su prije Domovinskog rata. Slikao sam i izrađivao skulpture od gline. Jako mi puno znači da i danas mogu izrađivati predmete, jer sam kroz taj rad uključen u društvo. U invalidskoj sam mirovini, kao i supruga. Naš bi život s mirovinom bio teži da smo samci, jer je mirovina mala – rekao je Tomislav te naglasio da su supruga i on jedno drugom velika podrška, a podrška su im i njihovi prijatelji.

Poručio je da je važno razbiti predrasude prema osobama s invaliditetom. Stoga je sretan što postoji događaj kao Festival jednakih mogućnosti, koji doista izjednačuje mogućnosti.

– Živjeti s dijabetesom od sedme godine nije bilo lako, a sljepoća kao posljedica bolesti bacila me u očaj. To je za mene bio vrhunac tragedije. Trebalo mi je vremena da se pomirim sa sljepoćom, da prihvatim život s njom. Krenula sam 2001. godine na rehabilitaciju u Centar za odgoj i obrazovanje ‘Vinko Bek’. Naučila sam se kretati uz pomoć bijelog štapa. Tamo sam počela izrađivati i predmete od gline – ispričala je Andreja.

Gubitkom vida Andreja je ostala bez posla tajnice u jednoj tvrtki, što ju je vrlo pogodilo.

– Nažalost, 2000. godine nije bilo čitača zaslona kao danas i nisu mi mogli ponuditi adekvatan posao, te je procijenjeno da sam nesposobna za rad i umirovili su me. Da je tada bilo čitača zaslona, možda bih i danas radila – voljela bih da sam mogla biti korisna sebi i društvu – rekla je Andreja.

Srećom, zadovoljstvo je pronašla u izradi predmeta, čime pokazuje da invaliditet ne ograničava osobu čak niti u stvaralaštvu. Andreja je istaknula da izrada rukotvorina obogaćuje njezin život i život njezina supruga.

Bavite se sportom, sport nas sve povezuje te život čini ljepšim, boljim i kvalitetnijim. Zbog sporta svaki mi je dan ispunjen i nikada mi nije dosadno, poručuje Filip.

Filip Galeković jedan je od radnika najveće zaštitne radionice u Republici Hrvatskoj, ali i puno više od toga. On je veliki sportaš, prije svega je izuzetno vrijedan čovjek koji sve svoje obveze obavlja sa smiješkom. Zbog posla mu nije teško potegnuti iz Mraclina gdje živi sa svojim roditeljima.  

Filip u URIHO-u radi na održavanju, a po potrebi i na drugim poslovima. Kako kaže u ustanovi se odlično osjeća.

– Ovdje sam jako sretan imam dobru ekipu, odličnog šefa i volim svoj posao. Radim na održavanju – čistim okoliš, obrezujem granje i živicu, bilježim potrošnju vode i plina. Osim na Kajzerici, radim poslove održavanja u našem pogonu u Novakima gdje svaki petak čistim prostor u kojem boravimo.   

Uz posao, Galeković se bavi i raznim sportovima, kao što su pikado, viseća kuglana, stolni tenis, ali i judo. S pikadom, stolnim tenisom i visećom kuglanom susreo se kada je počeo raditi u ustanovi, a danas bez toga ne može zamisliti život.

-Pikado igram srijedom, stolni tenis četvrtkom, a judo mi je na rasporedu ponedjeljkom, njega treniram u Judo klubu ‘Fuji’ u Velikoj Gorici. Već imam medalje sa natjecanja u pikadu i visećoj kuglani, a u judu imam zeleni pojas. Sve mi se vrti oko sporta. Kroz sport upoznajem nove prijatelje i krećem se, to mi je najvažnije.

Filip sa sportskim društvom za osobe s invaliditetom često putuje po natjecanjima diljem Hrvatske. Sudjelovao je na Sportskim igrama u Poreču koje su mu ostale u lijepom sjećanju.

-Bio sam na Sportskim igrama u Poreču gdje sam se natjecao u pikadu i visećoj kuglani i ostvario dobre rezultate. Ekipa je bila odlična, bilo je to jedno lijepo iskustvo – ističe Filip, koji je, osim što se natjecao u Poreču, išao podržati PSTK URIHO na Državnom prvenstvu u Prelogu gdje je njegov klub osvojio 21. naslov državnog prvaka.  

Uz sve navedene sportove, Galeković igra i kinesku igru GO te obožava voziti bicikl.

Osim što osvaja medalje, Flip nađe vremena i za svoj duhovni život. Naime, on aktivno ministrira u svojoj župi u Vukovini. Uz pretrpan raspored uspije otići i u Udrugu Invalida ‘Suncokret’ čiji je član.

Najviše voli provoditi vrijeme sa svojom obitelji, pogotovo sa svojim nećakom koji ga čini posebno sretnim.

Filip ima poruku za sve one osobe koje se žele početi baviti sportom.

-Bavite se sportom, sport nas sve povezuje te život čini ljepšim, boljim i kvalitetnijim.  Zbog sporta svaki mi je dan ispunjen i nikada mi nije dosadno – zaključuje Galeković.

Četrdesetogodišnji Nikola Rundek spada u kategoriju gluhoslijepih osoba. Osjetilo vida u potpunosti je izgubio kao dječak u dobi od tri godine, a bez većeg dijela sluha ostaje nekoliko godina kasnije.

Unatoč invaliditetu, njegov život je ispunjen i sretan, prije svega zbog posla koji voli. Prije 18 godina Nikola se zaposlio kao korektor za brajicu u Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ u kojem je završio osnovnu i srednju školu, a danas je prvostupnik informatike te radi kao stručni suradnik za brajicu i digitalnu pristupačnost.
Jedan od njegovih poduhvata je pokretanje audio podcasta ‘Zvukopis’ u kojemu govori o tehnologiji za osobe s invaliditetom ili intervjuira osobe koje su po nečemu zanimljive, a da to nije samo njihov invaliditet.

Dugogodišnja ljubav prema pisanju kratkih priča i pjesama ove je godine rezultirala pobjedom na natječaju za najbolju kratku priču “Sead Ivan Muhamedagić“ koji je raspisala Hrvatska knjižnica za slijepe povodom Dana hrvatske knjige. U nagrađenoj kratkoj priči „Plivanje s Arijanom“, Nikola opisuje iskustvo plivanja koje je povezao s književnim djelom Zvonimira Majdaka „Kupanje s Katarinom“.
„Uvijek je zanimljivo natjecati se i vidjeti kako će drugi procijeniti tekst. Konkurencija nije bila velika jer se slijepi ljudi, nažalost, sve manje bave pisanjem. Na ovaj natječaj sam po drugi put prijavio priču, ali ove godine sam prvi put pobijedio. Oduvijek sam volio književnost i želja za pisanjem se javila spontano. Počeo sam pisati pjesme, a i čitam druge autore jer se od svakog može nešto naučiti. Pišem od srednje škole, ali nikad nisam objavljivao svoje radove. Ove godine sam odlučio na svojoj web stranici „Prsten riječi“ objaviti stare pjesme i kratke priče, a na njoj će se također naći i novi radovi,“ ispričao je Nikola.
U želji da stekne adekvatno znanje 2019. godine upisao je studij informatike. Nakon
završetka preddiplomskog studija na Veleučilištu u Rijeci, nastavlja diplomski studij na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu i trenutno piše diplomski rad.
„Prije upisivanja fakulteta imao sam 13 godina radnog staža u Centru „Vinko Bek“, a fakultet sam upisao jer sam shvatio da je naše društvo formalističko. Neko svoje usvojeno znanje osoba mora potvrditi fakultetskim obrazovanjem. Nije dovoljno nešto naučiti pa da osoba kaže da je to njena struka.“ rekao je Nikola.
Gluhosljepoća je jedan od najtežih oblika invaliditeta pa tako Nikola svojim primjerom i praksom pomaže Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba „Dodir“ u promicanju prave slike o toj skupini invaliditeta. Zato se osvrnuo i na položaj gluhoslijepih osoba na tržištu rada. Pojasnio je da se gluhoslijepe osobe teže zapošljavaju od drugih osoba s invaliditetom jer poslodavci nisu upoznati s njihovim mogućnostima, odnosno nisu upoznati s poslovima koje bi one mogle raditi. Što se tiče njegovog iskustva u traženju posla, istaknuo je kako je nakon završetka srednje škole tri godine bio nezaposlen, od 2004. do 2007.
„Javljao sam se na posao za telefonsku prodaju i slično, ali je bilo bezuspješno. Svakoj je osobi i bez invaliditeta teško biti bez posla, a pogotovo osobama s invaliditetom jer nezaposlenost najviše utječe na njihovo samopouzdanje. Srećom, zaposlio sam se u Centru „Vinko Bek“ u Odjelu za brajicu i uvećani tisak. Radim na prilagodbi udžbenika za slijepe i slabovidne učenike. Ukupno nas dvanaest radi udžbenike iz svih područja“, ispričao je Nikola.
Naglasio je kako položaj gluhoslijepih osoba u društvu nije lagan, a najveći je problem, pogotovo za potpuno gluhe i slijepe, nedostatak prevoditelja i asistenata, ali problem je i to što gluhoslijepe osobe ne mogu kupiti informatičku opremu koja bi im poboljšala i olakšala komunikaciju s drugim ljudima.
„Mislim da gluhoslijepe osobe mogu biti ravnopravni članovi informatičkog društva u onoj mjeri u kojoj se nauče koristiti informacijskim i komunikacijskim tehnologijama“, rekao je Nikola.
Naglasio je da o svom invaliditetu ne razmišlja kao o nečemu što ga sputava, ali je važno da svaka osoba postavi realne ciljeve te da im teži.

„Moj cilj je prvenstveno završiti fakultet, a sve ostalo ovisi o okolnostima. Zadovoljan sam onim što imam. Međutim, ne propuštam prilike ako se pojave“, poručio je.