U duhu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, ovim člancima želimo pokazati kako su potrebe i želje svih ljudi zapravo potpuno iste. Razlikuje se samo način dolaska do zajedničkog cilja

Poslušaj članak

Međunarodni dan osoba s invaliditetom obilježava se od 1992. godine. Skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 3. prosinac kao dan obilježavanja nečije svakodnevice, suživota s različitim dijagnozama i neprekidnim borbama sa nelogičnostima sustava. Zato svake godine, na isti datum, sve članice UN-a nastoje razumjeti problematiku invaliditeta, poticati prava i dostojanstvo te podizati razinu svijesti o uključivanju osoba s invaliditetom u sve pore društva.

U tim istim porama društva u kojima se nalaze, ili bi se barem trebale nalaziti osobe s invaliditetom, nažalost nalazi se mnogo diskriminacije, neznanja i neinformiranosti te krivih, odnosno iskrivljenih slika o nama kao, navodno, ravnopravnim članovima zajednice.

Iz tog ćemo razloga kroz ciklus članaka objavljenih u prosincu progovoriti o uvijek aktualnim temama unutar zdravstva, zapošljavanja i roditeljstva osoba s invaliditetom te tako obilježiti ovogodišnji Međunarodni dan.

U odnosu na vremena prije, kada se osobe s invaliditetom u zdravstvenom sustavu promatralo isključivo kroz prizmu dijagnoze, treba reći da nije učinjen neki ekstremni korak prema naprijed, iako nas, osobito u ovo predblagdansko vrijeme, često tapšaju po ramenu i uvjeravaju da jest ili, ako već nije, da će biti bolje. Sve se još uvijek svodi na iste probleme prilagodbi i individualnih, što pozitivnih što negativnih, iskustava osoba s invaliditetom sa zdravstvenim djelatnicima.

Pomalo ‘izlizana’, ali uvijek iznimno važna tema za samostalniji život svake osobe s invaliditetom je zapošljavanje. Kao medalja koja ima dvije stane potrebno je kontinuirano raditi na dvostranoj relaciji poslodavac – zaposlenik, a diskriminacija na tom području još uvijek je nečujni suputnik svake osobe s invaliditetom koja se uključuje u tržište rada. S druge strane, činjenica je da ne tumače svi taj omraženi pojam na isti način, stoga – nije li možda i do nas…?

Ako pak želimo biti inkluzivno društvo kojemu ni jedna tema vezana za osobe s invaliditetom nije tabu, moramo progovoriti o izazovima roditeljstva i o težini šutnje ili predrasuda koje s ovom temom idu ruku pod ruku. Biti roditelj s invaliditetom ne znači nemogućnost brige, ljubavi i pažnje za onoga tko je nekoć bio dio nas. Dapače, biti roditelj s invaliditetom znači imati sposobnost prilagodbe na nove životne okolnosti u kojima s jednakim žarom davanja i voljenja želite samo dobro svome djetetu.

U duhu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, ovim člancima želimo pokazati kako su potrebe i želje svih ljudi zapravo potpuno iste. Razlikuje se samo način dolaska do zajedničkog cilja.

Marijana Maljković/Centar za razvoj vrijednosti

Kroz ovaj kanal želim vas inspirirati, povezati i podsjetit da svaka prepreka krije priliku, a svaka priča nosi snagu, rekla je Ivana

Poslušaj članak

Stigla je ‘Nesavršeno savršena’ na YouTube kanal, napisala je na svom Facebook profilu Ivana Nikolac, potpredsjednica Udruge Leptirići iz Metkovića.

– Ovdje počinje priča o životu koji prkosi granicama, životu iz perspektive koja se često ne vidi – bez filtera i bez zadrške. Ja sam Ivana, žena koja vjeruje da snaga nije u savršenstvu, već u prihvaćanju onoga što jesmo – sa svim izazovima, borbama i lijepim trenucima koji su dio svakodnevnog života. Želim pokazati da ‘nesavršeno’ može biti itekako savršeno.

Kroz ovaj kanal želim vas inspirirati, povezati i podsjetit da svaka prepreka krije priliku, a svaka priča nosi snagu.

Što vas očekuje? Priče koje slave hrabrost i autentičnost, moj životni put – izazovi i pobjede, putovanja i avanture, jer sloboda nema granice, poruke koje razbijaju predrasude i osnažuju snagu uma. ‘Nesavršeno savršena’ – jer svako ima priču vrijednu jednog umjetničkog djela – napisala je Ivana.

Bit će na kanalu svega, pričat će i o pravima osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, o temama za žene koje su zanemarene, zlostavljane… Pričat će o svemu.

Tijekom 18 godina invaliditeta upoznala je puno ljudi kojima se dogodilo nezamislivo puno nelijepih stvari, ali i one koji lijepo žive bez obzira na to što im se dogodilo nešto i preokrenulo svijet.

Ivana je pozvala i vas da budete sukreatori sadržaja, da pišete, komentirate i predlažete što vas zanima. Pratiti je možete ovdje, a imate i garanciju da neće biti dosadno.

Istražujući mogućnosti za inkluzivnost i izvan zapošljavanja naišli smo na zanimljivi primjer inkluzivne radionice – Štrikeraj café u organizaciji udruge Ozana

Kroz razgovore s predstavnicima integrativnih i zaštitnih radionica prenesene u prethodnim tekstovima serije ‘Iz proizvodnih pogona – inkluzija osoba s invaliditetom kroz zapošljavanje’ dobili smo neke vrijedne komentare o funkcioniranju tvrtkiu kojima rade, kao i o razlozima zbog kojih njihove tvrtke zapošljavaju osobe s invaliditetom. Stvaranje novog, boljeg kolektiva u kojemu se nitko neće osjećati isključen i organizaciju proizvodnje koja prihvaća različitosti među radnicima, umjesto da ih pretvara u strojeve, istaknuli bismo kao najvažnije.

Intervjuirajući sugovornike dobili smo dojam da najveći problem kod (ne)zapošljavanja leži u načinu razmišljanja. O nužnoj promjeni uvrnute percepcije osoba s invaliditetom kao osoba ograničenih sposobnosti već smo pisali u ranijim tekstovima, a istu potrebu za promjenom istaknula je i jedna od naših sugovornica, te izjavu potkrijepila primjerom rekavši da u tvrtki u kojoj radi osobe s invaliditetom rade na složenim tiskarskim strojevima, a neki su zaposleni u upravljačkim strukturama.

Drugi problem leži u nedostatku volje poslodavaca da se malo pozabave tom tematikom. Tehničke prilagodbe mogu se riješiti relativno jednostavno, rekli su nam sugovornici – prilaz za osobe s invaliditetom se izgradi, prilagođeni stol se naruči, kupi se stroj koji olakšava podizanje težine, pogon se reorganizira. Samo je potrebno uložiti malo volje i vremena u takav pothvat.

Budući da mnogi poslodavci smatraju da je zapošljavanje osoba s invaliditetom ‘neisplativo’, naši sugovornici zaključili su da je potrebno puno raditi na njihovu osvješćivanju, na dijeljenju pozitivnih primjera zapošljavanja, kao i na obrazovanju osoba bez invaliditeta o komunikaciji i ravnopravnoj interakciji s osobama s invaliditetom. Upute i smjernice o zapošljavanju i komunikaciji koje bi trebale izraditi relevantne institucije također su potrebne, uz poticanje edukacija i rasprava o ovoj temi.

Kao što je rekao jedan od naših sugovornika, kratkoročno se zapošljavanje osoba s invaliditetom može činiti kao tlaka, ali benefiti za te osobe, za tvrtkui za društvo su veliki. Osoba ima mogućnost sama zarađivati za vlastiti život i ne mora ovisiti o drugima, vrijednost takvih inicijativa prepoznaju i cijene kupci, a društvo pomalo postaje inkluzivnije i ljepše.

Još jedna pozitivna stavka u cijeloj priči jest to što neke tvrtke rad na inkluziji nastoje proširiti i izvan proizvodnih pogona tako što organiziraju radionice, ili u svoj rad, npr. u dizajniranje proizvoda uključuju škole i fakultete.

Istražujući mogućnosti za inkluzivnost i izvan zapošljavanja naišli smo na zanimljivi primjer inkluzivne radionice – Štrikeraj café u organizaciji udruge Ozana. O njegovom osnivanju i radu razgovarali smo sa Sandrom Kerovec, voditeljicom caféa.

– Štrikeraj café pokrenuli smo 2013. godine. To je program koji okuplja naše korisnike, mlade i odrasle osobe s intelektualnim teškoćama i sve zaljubljenike u pletenje (štrikanje) i heklanje (kukičanje). To je inkluzivna radionica koja je za naše štićenike vježbalište socijalnih interakcija i vještina, a zajednici omogućava neposredan kontakt s osobama s intelektualnim teškoćama, te ujedno i direktan uvid u njihove mogućnosti i sposobnosti – objašnjava nam Kerovec.

Udruga Ozana inače organizira programe učenja, rada i socijalizacije za mlade i odrasle osobe s intelektualnim teškoćama. Trenutno ih je u programu 48 u dobi od 23 do 54 godine, a kroz te programe uče brinuti o sebi i zdravlju, pripremati jela, uključuju se u plesne i glazbene sadržaje, obrađuju vrt, odlaze na izlete i slično.

Naša sugovornica ističe da je udruzi posebno važna povezanost sa zajednicom i djelovanje u toj zajednici.

– Najveći dio projekata koje provodimo i suradnji koje ostvarujemo usmjeren je upravo prema tome. Prezentacijom sposobnosti i vještina naših korisnika, kao i njihovog rada i mogućnosti, doprinosimo smanjenju predrasuda koje još uvijek postoje o populaciji osoba s teškoćama, te istovremeno gradimo samopouzdanje i bolju sliku o sebi i kod naših korisnika.

Baš zato u Štrikeraj caféu pokreću inicijative kroz koje sudionici caféa pomažu drugim ranjivim skupinama. Na taj način oni mijenjaju svoju percepciju u društvu iz nemoćnih u osobe koje pridonose društvu i potiču druge na to.

– Pri planiranju tih tzv. knit for cause inicijativa uvijek polazimo od onog što naši korisnici mogu – važno nam je da je priča tako postavljena da se svatko može uključiti neovisno o stupnju usvojenosti vještina, da za svakog bude jednako izazovno i zanimljivo, da svatko može doživjeti uspjeh svojim doprinosom, a da proizvod koji nastane ima neku dobru svrhu, u smislu da njime pomažemo određenoj skupini u potrebi. Uvijek se trudimo da naše inicijative budu atraktivne i za medije, kako bi ih oni popratili i na taj način proširili. Zato nekoliko puta godišnje pripremamo vunene instalacije – govori Kerovec.

Jedna vunena izložba koju smo posjetili otvorena je 20. rujna ove godine u Galeriji ‘Slava Raškaj’ Klinike za psihijatriju Vrapče, povodom Svjetskog dana Alzheimerove bolesti.

Izložba pletenih i kukičanih pomagala za osobe oboljele od demencije, nazvana ‘Rukom rađeno’ obuhvaća radove izrađene od 2021. godine u sklopu inicijative ‘Isprepletimo ruke tijelom’. Članovi udruge Ozana i svi zainteresirani, pa i pacijenti i zaposlenici klinike, pleli su senzoričke tapiserije, igračke od vunice, nekoliko panela s puno elemenata za dodirivanje, te rukaviće za oboljele od dementnih bolesti.

Predmeti poput rukavića bitni su jer na oboljele djeluju utješno i umirujuće, te stimuliraju njihovu motoriku i spoznaju. Senzoričke tapiserije rade se u suradnji s terapeutom i služe kao osnova za razgovor, jer osobe heklaju, pletu ili ušivaju predmete ili likove koji ih podsjećaju na nešto.

– Sudjelovanje u izradi rukavića čini da se osjećam manje izolirano. Lijepo je osjećati se dijelom grupe koja pomaže drugima i pruža utjehu potrebitim članovima našeg društva. Također je zabavno izrađivati rukaviće – jedan je od citata s izložbe koji dobro sažima bit Štrikeraj caféa.

– Ono što u Štrikeraju posebno dolazi do izražaja je kvaliteta socijalnog kontakta koji se ostvaruje zajedničkim sudjelovanjem u ovim aktivnostima. Te su aktivnosti razlog za dolazak, osnova za razgovor, a zajednička svrha olakšava uključivanje svima. Na taj se način širi društvena mreža i grade nova prijateljstva, a lako se mogu integrirati i marginalizirane skupine jer pletenje prelazi sve granice – govori nam naša sugovornica.

Osim izravnom koristi za one za koje su pletivo ili hekleraji namijenjeni, ove aktivnosti pozitivno utječu na zdravlje pletilja i heklačica (i pletača i heklača, naravno).

– Istraživanja potvrđuju da snižavaju krvni tlak, ublažavaju depresiju i anksioznost, odgađaju nastupanje i usporavaju razvoj demencije, djeluju opuštajuće, odvraćaju pažnju od kroničnih bolova – rekla je Kerovec.

Također, repetitivni, ritmički pokreti podižu raspoloženje i djeluju umirujuće.

– Mozak voli ritmičke pokrete zato što su predvidivi i onda se osjeća sigurno. Položaj ruku pri pletenju također je važan faktor – taj položaj omogućava da zaštitimo svoj osobni prostor i time nam pruža osjećaj sigurnosti. To je osobito važno kod pletenja kao aktivnosti u grupi jer nam pomaže da održimo vlastiti integritet – objasnila nam je benefite ručnog rada naša sugovornica.

Još jedna korist od ručnog rada koja bi nam vjerojatno svima u ovo užurbano, stresno doba dobro došla jest poticanje prirodne usredotočenosti.

– Pletenje nam može odvratiti pažnju od problema, posebno ako biramo složenije projekte. Nije to samo jednostavno odvraćanje pažnje u trenucima kada prakticiramo pletenje, nego i dugotrajno preusmjeravanje pažnje – osobe koje pletu razmišljaju o svojim projektima i planiraju buduće i u trenucima kad ne pletu. Osim toga, spoznaja da vladaju vještinom koja im može odvratiti pažnju od problema vraća im osjećaj kontrole. Pletenje nas uči upornosti, ustrajnosti i predanosti cilju, potiče kreativnost i maštu. Kreativnost je važna za postizanje psihološke fleksibilnosti i rješavanje problema – ako razmišljate na kreativan način imate više mogućnosti – govori nam voditeljica Štrikeraja.

Nakon što je navela brojne dobrobiti pletenja, poziva nas i sve zainteresirane u Štrikeraj café, gdje može doći svatko tko je zainteresiran, a ako ne zna plesti ili heklati, dobit će poduku. Dobrodošli su i svi oni koji na bilo koji način žele podržati i širiti inicijative udruge Ozana, sudjelovati u njima od kuće, donirati vunu i pribor ili organizirati povremene ili redovne radionice.

Također, uskoro ćemo moći uživo vidjeti jednu od ovogodišnjih velikih vunenih instalacija. Pleteno božićno drvce bit će otkriveno 6. prosinca u 11 sati u dvorištu Klinike za psihijatriju Vrapče. Naša sugovornica također poziva na božićnu izložbu ‘Radost Božića’ na kojoj će biti prikazani radovi korisnika i svih povezanih od cijele godine, a održat će se 9. prosinca u 18 sati u prostorijama Ozane.

Za kraj, naša sugovornica nam je rekla da postoji već cijeli niz grupa u drugim gradovima u Hrvatskoj koje se okupljaju te pletu i kukičaju kako bi podržali njihove inicijative.

– Te grupe istovremeno razvijaju i svoje inicijative i povezuju se u svojoj lokalnoj zajednici, što nam je posebno drago. Pridružuju nam se škole, vrtići, knjižnice, domovi umirovljenika. Druženja u Štrikeraj caféu su uvijek vesela, razvijaju se prijateljstva, jedni smo drugima podrška – navela je voditeljica Štrikeraja.

U skladu s tim, nadamo se da će se i inicijative za zapošljavanje osoba s invaliditetom početi širiti kao i pletenje i heklanje. Korist za čitavo društvo bit će, kako smo gore objasnili, neprocijenjiva.

Ana Vragolović

Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.