Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Prostorije Udruge invalida rada Zagreba otvorile su 26. rujna 2024. vrata svojoj dugogodišnjoj članici i voditeljici Radionice crtanja i slikanja te amaterskoj slikarici Ljiljani Smontara, u povodu svečanog otvorenja pete samostalne izložbe ‘SPOREDNO – u prvom planu’

Naime, u povodu 58. obljetnice osnutka i Dana Udruge invalida rada Zagreba, organizirano je dvodnevno događanje 25. i 26. rujna 2023., a pokrovitelj istog bilo je Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Smontara je istaknula tijekom predstavljanja svojih radova da je rođena u Zagrebu 1961. godine te da je interes za umjetnost, slikarski talenat i svoju kreativnost pokazivala od rane mladosti, no aktivno se počela baviti slikarstvom tek u zreloj životnoj dobi, kada je već ispunila ulogu žene, majke i bake.

Inače, formalno se obrazovala u medicinskoj struci, gdje je kasnije radila na vrlo odgovornim zadacima i poslovima. Slikarstvo je morala potisnuti uslijed svih obveza, postalo je sporedno, ali je itekako znala da ono postoji u njoj i da će ga jednog dana uspjeti realizirati.

U posebnoj fazi života osjetila je strastvenu i snažnu potrebu za slikarskim stvaranjem, ‘prepoznajući potez kista na platnu kao sirovu ljubav’. Stoga je od 2011. godine započela intenzivno slikati, eksperimentirajući i otkrivajući mogućnosti stvaranja raznim likovnim tehnikama. Nesvjesno i sporedno se pretvorilo u svjesno i došlo je u prvi plan, jer si je osvijestila da to mora dati od sebe, budući je taj dar oduvijek imala u sebi. Doživjela je emocionalnu eksploziju i sinergiju unutrašnjeg svijeta, koje više nitko nije mogao zaustaviti i koje je uspjela prenašati na papir i platno. Boje i oblici vodili su je kroz unutrašnje putovanje.

Krenula je od akvarela, kao jedne zahtjevne tehnike. Kada je došla do određenih spoznaja, uključila se na različite tečajeve, kako bi svoje vještine još više spoznala. Aktivno i kontinuirano se educirala u više škola slikanja, a svoje iskustvo nesebično i rado prenašala drugima u radu.

Ustanova u kojoj je radila, vrtić, odnosno odgojno-obrazovna ustanova postala je u međuvremenu Stručno-razvojni centar za poticanje cjelovitog razvoja djeteta u likovnom izrazu i tamo su je prepoznali po njezinu likovnom stvaralaštvu, a ne samo kao mladu umirovljenicu i bivšu zdravstvenu djelatnicu. Stoga je dobila čast sudjelovati u edukaciji odgojitelja na nivou Republike Hrvatske na teoretskom i praktičnom dijelu u umjetničkom mandatu.

Iza toga je počela volontirati u Udruzi invalida rada Zagreba, a nakon tragične smrti dotadašnje voditeljice u likovnoj sferi Paule Fištrek, zamijenila ju je na toj poziciji. Međutim, bilo je jako puno sudionika tako da joj se pridružila i gospođa Nada u vođenju radionica.

U međuvremenu je sudjelovala na mnogim likovnim humanitarnim manifestacijama i likovnim kolonijama, gdje je upoznala niz likovnih kolega, a od 2015. godine izložbom ‘Vrilo duše’ po prvi puta javnosti predstavila je svoja djela.

Inače, u svojem radu najčešće koristi široki kist i tehniku ‘mokro na mokro’, koja zahtijeva pripremu bogate palete nijansi boja. Ponekad slika istovremeno s obje ruke ili tijekom likovnog stvaranja rotira platno, kako bi djelo mogla usavršiti bez obzira na kut i položaj gledanja promatrača.

Ono u čemu najviše uživa jest u samom procesu rada, u procesu stvaranja slike. Tako su i sve slike, koje su trenutno izložene do daljnjega, nastale tijekom deset godina. Autorici je bitna atmosfera slike, budući želi zabilježiti jutro, izlazeće sunce, igru svjetla i sjene, dubinu mora, različite elemente. Motivi na izloženim slikama nastali su hipersenzibilnim opažanjem okoline, ne samo grada, nego i drugih područja opažanja, sa sjećanjima na djetinjstvo te pričanja i igre.

Tako je npr. nastala slika ‘Zima u Zagrebu’, za koju je posebno emotivno vezana, jer je podsjeća na Fallerovo šetalište pored Končara, pokriveno velikim snijegom kroz koji su je morali nositi kao dijete.

Zatim, tu je slika napravljena sa Strossmayerovog šetališta, svetište Krašić pred nevrijeme, Korčula, Maksimilijanov park u Stubičkim Toplicama.

Budući da vuće porijeklo s Pirovca, sjećanja su je odnijela na slikanje ulaznih vrata u selo, kao i kuće u starom dijelu grada s pogledom odozdo prema stepenicama i krovištu, gdje je uhvatila igru sjena.

Kombinirane tehnike primijenila je kod slike Hrvatskog narodnog kazališta, koju je najprije išarala s tušem i onda dodala akvarel.

Trogir noću seže iz samog početka slikanja, a Daruvarske toplice iz vremena provođenja rehabilitacije.

Slika šume sa stražnjim svjetlom – inspiriralo ju je sjećanje iz djetinjstva.

Ulje na platnu – Božuri, napravila je na tečaju Hrvatskog sabora, dočaravši nježnost tog cvijeća.

Autobiografska slika predstavlja djevojčicu duge kose u bijeloj haljini koja miluje konja, onog zamišljenog konja kojeg nikada nije mogla imati kod kuće, a kojeg je toliko htjela.

Već je kao dijete upijala ljepotu prirode oko sebe tako da još živo nosi sjećanja na Zagreb 1960-ih i 1970-ih godina, prepunog livada punih makova, prekrasnih i netaknutih šuma, bistrih potočića. Te livade su nepovratno nestale i pretvorile su se u dijelove grada Zagreba, a nostalgija za njima i dan-danas ne jenjava, što ju je zapravo potaknulo da slika vizuru grada uz zelenilo, pluća grada, parkove i drveća. Pejzaži su dosta prisutni u njezinim radovima.

– Slikarski rukopis shvaćam kao živo biće. Znači, to nije nešto što je završeno, što se mijenja u životu – pojasnila je Smontara. 

Izložba u prostorijama Udruge invalid rada Zagreba je složena po tehnikama rada, a ne po tematskim cjelinama. Tako one slike koje su složene na ulaznim stepenicama predstavljaju djela u tehnici pastela. U dvorani su djela od akvarela, koji je njezina velika tajna ljubav. U maloj dvorani su slike od akrila i krivulja.

Iako voli izlet u apstrakciju, uvijek se rado vraća figuraciji. Nadahnuta neopisivim pejzažima, netaknutom prirodom ili zadivljena kadrovima unutarnjeg svijeta i čiste materije, rado slika detalje uz koje je veže spoznajna ili emotivna poruka. Posebno je istaknula da ponekad motiv nastaje kao odgovor na aktualna društvena, prirodna ili emocionalna događanja.

Nakon predstavljanja, bilo je uistinu dirljivo kada je dobila bukete cvijeća od svojih najdražih, koji godinama čvrsto stoje uz nju. I upravo ta povezanost i bliskost sa članovima obitelji i prijateljima čine niti koje su dovele da se autorica ostvari u potpunosti u svakom vidu života.

Izložba je postavljena u okviru trogodišnjeg programa ‘ARTuriranje’, koji je sufinanciran kroz Javni poziv ‘Razvoj i širenje mreže socijalnih usluga za razdoblje 2023. do 2025.’, koji je raspisalo Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.