Poveži se s nama

in MREŽA

U Centru za rehabilitaciju Rijeka preminuo korisnik

Objavljeno

/

Fotografija prikazuje praznu sobu u crno-bijeloj tehnici. U sobi se nalazi invalidska kolica postavljena blizu prozora. Prozori su veliki, s otvorenim zavjesama, kroz koje prodire svjetlost i otkrivaju pogled na drveće izvan prostorije. Pod je popločan pločicama u šahovskom uzorku. Nema prisutnosti ljudi na slici, a atmosfera djeluje mirno i pomalo nostalgično.
Foto: Pexels

Načelnica Samostalnog sektora za upravni i inspekcijski nadzor, Josipa Crnoja Bartolić, izjavila je da je inspekcijski nadzor, proveden od 15. do 17. listopada, otkrio da je smrt korisnika nastala zbog nemara. Dijete je, naime, bilo bez nadzora od 18 do 20:30 sati, iako je trebalo biti obilaženo svakih 15 minuta

U Centru za rehabilitaciju Rijeka, podružnici Kraljevica-Oštro, dogodila se tragedija 27. rujna kada je maloljetnik s teškim invaliditetom preminuo, najvjerojatnije od gušenja komadom pizze, dok je bio ostavljen bez nadzora.

Prema informacijama koje je objavio Nacional, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi nije objavilo ovu tragediju, a inspekcijski nadzor u instituciji proveden je 15. i 16. listopada.

Izvještaj je stigao 21. listopada, a 24. listopada ravnateljica Centra, Iva Letina, uputila je pismo ministru Marinu Piletiću, u kojem navodi da Ministarstvo nije reagiralo na stalna upozorenja o nedostatku zaposlenika i tehničkih resursa potrebnih za adekvatnu skrb o korisnicima.

Letina je istaknula da su uzroci tragedije loši uvjeti rada, te da je Ministarstvo ostalo gluho na njezine upozoravajuće poruke. U ponedjeljak je, 4. studenog, na sjednici Upravnog vijeća Centra, Iva Letina podnijela ostavku, a za vršiteljicu dužnosti imenovana je Nataša Munjas Pastuović.

Ministarstvo je 5. studenog sazvalo izvanrednu sjednicu na kojoj je državna tajnica Marija Pletikosa izrazila sućut roditeljima preminulog korisnika. Naglasila je da je netočno da se nešto skriva i da se u ustanovama ponekad dogodi smrt korisnika. Pletikosa je također objasnila da je maloljetni korisnik imao ozbiljne razvojne teškoće i agresivne faze, te je bio premješten u Centar za rehabilitaciju Rijeka iz druge ustanove koja nije bila adekvatna njegovim potrebama.

Načelnica Samostalnog sektora za upravni i inspekcijski nadzor, Josipa Crnoja Bartolić, izjavila je da je inspekcijski nadzor, proveden od 15. do 17. listopada, otkrio da je smrt korisnika nastala zbog nemara. Dijete je, naime, bilo bez nadzora od 18 do 20:30 sati, iako je trebalo biti obilaženo svakih 15 minuta.

Pletikosa je također ukazala na promjene u internim pravilnicima i navela kako je sve proslijeđeno državnom odvjetništvu. Ministar Piletić je istaknuo da su se u proteklom razdoblju odobrila nova zapošljavanja na prijedlog ravnateljice, te izrazio žaljenje zbog cijelog incidenta.

In Portal najprije izražava sućut obitelji preminulog korisnika. Jedino što se sada može je priznati da je sustav itekako zakazao. Nije vrijeme za prebacivanje loptice po medijima jer roditelji više nemaju sina i to je jedino bitno. Njima nije do prepucavanja i zato su svi dužni učiniti sve što mogu da nitko nikad više ne umre u nekoj od ustanova radi manjka zaposlenika, nemara i loših uvjeta.

in MREŽA

Međunarodni dan osoba s invaliditetom – nova obljetnica i stari izazovi

Objavljeno

/

Fotografija prikazuje praznu sobu u crno-bijeloj tehnici. U sobi se nalazi invalidska kolica postavljena blizu prozora. Prozori su veliki, s otvorenim zavjesama, kroz koje prodire svjetlost i otkrivaju pogled na drveće izvan prostorije. Pod je popločan pločicama u šahovskom uzorku. Nema prisutnosti ljudi na slici, a atmosfera djeluje mirno i pomalo nostalgično.
Foto: Pexels

U duhu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, ovim člancima želimo pokazati kako su potrebe i želje svih ljudi zapravo potpuno iste. Razlikuje se samo način dolaska do zajedničkog cilja

Poslušaj članak

Međunarodni dan osoba s invaliditetom obilježava se od 1992. godine. Skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 3. prosinac kao dan obilježavanja nečije svakodnevice, suživota s različitim dijagnozama i neprekidnim borbama sa nelogičnostima sustava. Zato svake godine, na isti datum, sve članice UN-a nastoje razumjeti problematiku invaliditeta, poticati prava i dostojanstvo te podizati razinu svijesti o uključivanju osoba s invaliditetom u sve pore društva.

U tim istim porama društva u kojima se nalaze, ili bi se barem trebale nalaziti osobe s invaliditetom, nažalost nalazi se mnogo diskriminacije, neznanja i neinformiranosti te krivih, odnosno iskrivljenih slika o nama kao, navodno, ravnopravnim članovima zajednice.

Iz tog ćemo razloga kroz ciklus članaka objavljenih u prosincu progovoriti o uvijek aktualnim temama unutar zdravstva, zapošljavanja i roditeljstva osoba s invaliditetom te tako obilježiti ovogodišnji Međunarodni dan.

U odnosu na vremena prije, kada se osobe s invaliditetom u zdravstvenom sustavu promatralo isključivo kroz prizmu dijagnoze, treba reći da nije učinjen neki ekstremni korak prema naprijed, iako nas, osobito u ovo predblagdansko vrijeme, često tapšaju po ramenu i uvjeravaju da jest ili, ako već nije, da će biti bolje. Sve se još uvijek svodi na iste probleme prilagodbi i individualnih, što pozitivnih što negativnih, iskustava osoba s invaliditetom sa zdravstvenim djelatnicima.

Pomalo ‘izlizana’, ali uvijek iznimno važna tema za samostalniji život svake osobe s invaliditetom je zapošljavanje. Kao medalja koja ima dvije stane potrebno je kontinuirano raditi na dvostranoj relaciji poslodavac – zaposlenik, a diskriminacija na tom području još uvijek je nečujni suputnik svake osobe s invaliditetom koja se uključuje u tržište rada. S druge strane, činjenica je da ne tumače svi taj omraženi pojam na isti način, stoga – nije li možda i do nas…?

Ako pak želimo biti inkluzivno društvo kojemu ni jedna tema vezana za osobe s invaliditetom nije tabu, moramo progovoriti o izazovima roditeljstva i o težini šutnje ili predrasuda koje s ovom temom idu ruku pod ruku. Biti roditelj s invaliditetom ne znači nemogućnost brige, ljubavi i pažnje za onoga tko je nekoć bio dio nas. Dapače, biti roditelj s invaliditetom znači imati sposobnost prilagodbe na nove životne okolnosti u kojima s jednakim žarom davanja i voljenja želite samo dobro svome djetetu.

U duhu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, ovim člancima želimo pokazati kako su potrebe i želje svih ljudi zapravo potpuno iste. Razlikuje se samo način dolaska do zajedničkog cilja.

Marijana Maljković/Centar za razvoj vrijednosti

Nastavi čitati

Civilno društvo

‘Nesavršeno savršena’ novi je projekt Ivane Nikolac

Objavljeno

/

Fotografija prikazuje osobu u invalidskim kolicima koja se nalazi na otvorenom prostoru uz obalu mora. U pozadini se vidi plavo more, kamenita obala i planine u daljini. Nebo je vedro s nekoliko oblaka. Osoba nosi bijelu majicu, šarene hlače i žute čizme. Fotografija je zanimljiva jer prikazuje prekrasan prirodni krajolik i može biti relevantna za teme vezane uz pristupačnost prirodnih ljepota osobama s invaliditetom.
Foto: Facebook/Ivana Nikolac

Kroz ovaj kanal želim vas inspirirati, povezati i podsjetit da svaka prepreka krije priliku, a svaka priča nosi snagu, rekla je Ivana

Poslušaj članak

Stigla je ‘Nesavršeno savršena’ na YouTube kanal, napisala je na svom Facebook profilu Ivana Nikolac, potpredsjednica Udruge Leptirići iz Metkovića.

– Ovdje počinje priča o životu koji prkosi granicama, životu iz perspektive koja se često ne vidi – bez filtera i bez zadrške. Ja sam Ivana, žena koja vjeruje da snaga nije u savršenstvu, već u prihvaćanju onoga što jesmo – sa svim izazovima, borbama i lijepim trenucima koji su dio svakodnevnog života. Želim pokazati da ‘nesavršeno’ može biti itekako savršeno.

Kroz ovaj kanal želim vas inspirirati, povezati i podsjetit da svaka prepreka krije priliku, a svaka priča nosi snagu.

Što vas očekuje? Priče koje slave hrabrost i autentičnost, moj životni put – izazovi i pobjede, putovanja i avanture, jer sloboda nema granice, poruke koje razbijaju predrasude i osnažuju snagu uma. ‘Nesavršeno savršena’ – jer svako ima priču vrijednu jednog umjetničkog djela – napisala je Ivana.

Bit će na kanalu svega, pričat će i o pravima osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, o temama za žene koje su zanemarene, zlostavljane… Pričat će o svemu.

Tijekom 18 godina invaliditeta upoznala je puno ljudi kojima se dogodilo nezamislivo puno nelijepih stvari, ali i one koji lijepo žive bez obzira na to što im se dogodilo nešto i preokrenulo svijet.

Ivana je pozvala i vas da budete sukreatori sadržaja, da pišete, komentirate i predlažete što vas zanima. Pratiti je možete ovdje, a imate i garanciju da neće biti dosadno.

Nastavi čitati

in MREŽA

IZ PROIZVODNIH POGONA Predstavljamo Štrikeraj café

Objavljeno

/

Fotografija prikazuje skupinu žena koje sjede u prostoriji s velikim prozorima i izrađuju pletene predmete. Soba je ukrašena bijelim visećim čipkastim ukrasima, a stolovi su prekriveni materijalima za pletenje. Žene su koncentrirane na svoj rad, a atmosfera je opuštena i kreativna.
Foto: Ana Vragolović/Štrikeraj café

Istražujući mogućnosti za inkluzivnost i izvan zapošljavanja naišli smo na zanimljivi primjer inkluzivne radionice – Štrikeraj café u organizaciji udruge Ozana

Kroz razgovore s predstavnicima integrativnih i zaštitnih radionica prenesene u prethodnim tekstovima serije ‘Iz proizvodnih pogona – inkluzija osoba s invaliditetom kroz zapošljavanje’ dobili smo neke vrijedne komentare o funkcioniranju tvrtkiu kojima rade, kao i o razlozima zbog kojih njihove tvrtke zapošljavaju osobe s invaliditetom. Stvaranje novog, boljeg kolektiva u kojemu se nitko neće osjećati isključen i organizaciju proizvodnje koja prihvaća različitosti među radnicima, umjesto da ih pretvara u strojeve, istaknuli bismo kao najvažnije.

Intervjuirajući sugovornike dobili smo dojam da najveći problem kod (ne)zapošljavanja leži u načinu razmišljanja. O nužnoj promjeni uvrnute percepcije osoba s invaliditetom kao osoba ograničenih sposobnosti već smo pisali u ranijim tekstovima, a istu potrebu za promjenom istaknula je i jedna od naših sugovornica, te izjavu potkrijepila primjerom rekavši da u tvrtki u kojoj radi osobe s invaliditetom rade na složenim tiskarskim strojevima, a neki su zaposleni u upravljačkim strukturama.

Drugi problem leži u nedostatku volje poslodavaca da se malo pozabave tom tematikom. Tehničke prilagodbe mogu se riješiti relativno jednostavno, rekli su nam sugovornici – prilaz za osobe s invaliditetom se izgradi, prilagođeni stol se naruči, kupi se stroj koji olakšava podizanje težine, pogon se reorganizira. Samo je potrebno uložiti malo volje i vremena u takav pothvat.

Budući da mnogi poslodavci smatraju da je zapošljavanje osoba s invaliditetom ‘neisplativo’, naši sugovornici zaključili su da je potrebno puno raditi na njihovu osvješćivanju, na dijeljenju pozitivnih primjera zapošljavanja, kao i na obrazovanju osoba bez invaliditeta o komunikaciji i ravnopravnoj interakciji s osobama s invaliditetom. Upute i smjernice o zapošljavanju i komunikaciji koje bi trebale izraditi relevantne institucije također su potrebne, uz poticanje edukacija i rasprava o ovoj temi.

Kao što je rekao jedan od naših sugovornika, kratkoročno se zapošljavanje osoba s invaliditetom može činiti kao tlaka, ali benefiti za te osobe, za tvrtkui za društvo su veliki. Osoba ima mogućnost sama zarađivati za vlastiti život i ne mora ovisiti o drugima, vrijednost takvih inicijativa prepoznaju i cijene kupci, a društvo pomalo postaje inkluzivnije i ljepše.

Još jedna pozitivna stavka u cijeloj priči jest to što neke tvrtke rad na inkluziji nastoje proširiti i izvan proizvodnih pogona tako što organiziraju radionice, ili u svoj rad, npr. u dizajniranje proizvoda uključuju škole i fakultete.

Istražujući mogućnosti za inkluzivnost i izvan zapošljavanja naišli smo na zanimljivi primjer inkluzivne radionice – Štrikeraj café u organizaciji udruge Ozana. O njegovom osnivanju i radu razgovarali smo sa Sandrom Kerovec, voditeljicom caféa.

– Štrikeraj café pokrenuli smo 2013. godine. To je program koji okuplja naše korisnike, mlade i odrasle osobe s intelektualnim teškoćama i sve zaljubljenike u pletenje (štrikanje) i heklanje (kukičanje). To je inkluzivna radionica koja je za naše štićenike vježbalište socijalnih interakcija i vještina, a zajednici omogućava neposredan kontakt s osobama s intelektualnim teškoćama, te ujedno i direktan uvid u njihove mogućnosti i sposobnosti – objašnjava nam Kerovec.

Udruga Ozana inače organizira programe učenja, rada i socijalizacije za mlade i odrasle osobe s intelektualnim teškoćama. Trenutno ih je u programu 48 u dobi od 23 do 54 godine, a kroz te programe uče brinuti o sebi i zdravlju, pripremati jela, uključuju se u plesne i glazbene sadržaje, obrađuju vrt, odlaze na izlete i slično.

Naša sugovornica ističe da je udruzi posebno važna povezanost sa zajednicom i djelovanje u toj zajednici.

– Najveći dio projekata koje provodimo i suradnji koje ostvarujemo usmjeren je upravo prema tome. Prezentacijom sposobnosti i vještina naših korisnika, kao i njihovog rada i mogućnosti, doprinosimo smanjenju predrasuda koje još uvijek postoje o populaciji osoba s teškoćama, te istovremeno gradimo samopouzdanje i bolju sliku o sebi i kod naših korisnika.

Baš zato u Štrikeraj caféu pokreću inicijative kroz koje sudionici caféa pomažu drugim ranjivim skupinama. Na taj način oni mijenjaju svoju percepciju u društvu iz nemoćnih u osobe koje pridonose društvu i potiču druge na to.

– Pri planiranju tih tzv. knit for cause inicijativa uvijek polazimo od onog što naši korisnici mogu – važno nam je da je priča tako postavljena da se svatko može uključiti neovisno o stupnju usvojenosti vještina, da za svakog bude jednako izazovno i zanimljivo, da svatko može doživjeti uspjeh svojim doprinosom, a da proizvod koji nastane ima neku dobru svrhu, u smislu da njime pomažemo određenoj skupini u potrebi. Uvijek se trudimo da naše inicijative budu atraktivne i za medije, kako bi ih oni popratili i na taj način proširili. Zato nekoliko puta godišnje pripremamo vunene instalacije – govori Kerovec.

Jedna vunena izložba koju smo posjetili otvorena je 20. rujna ove godine u Galeriji ‘Slava Raškaj’ Klinike za psihijatriju Vrapče, povodom Svjetskog dana Alzheimerove bolesti.

Izložba pletenih i kukičanih pomagala za osobe oboljele od demencije, nazvana ‘Rukom rađeno’ obuhvaća radove izrađene od 2021. godine u sklopu inicijative ‘Isprepletimo ruke tijelom’. Članovi udruge Ozana i svi zainteresirani, pa i pacijenti i zaposlenici klinike, pleli su senzoričke tapiserije, igračke od vunice, nekoliko panela s puno elemenata za dodirivanje, te rukaviće za oboljele od dementnih bolesti.

Predmeti poput rukavića bitni su jer na oboljele djeluju utješno i umirujuće, te stimuliraju njihovu motoriku i spoznaju. Senzoričke tapiserije rade se u suradnji s terapeutom i služe kao osnova za razgovor, jer osobe heklaju, pletu ili ušivaju predmete ili likove koji ih podsjećaju na nešto.

– Sudjelovanje u izradi rukavića čini da se osjećam manje izolirano. Lijepo je osjećati se dijelom grupe koja pomaže drugima i pruža utjehu potrebitim članovima našeg društva. Također je zabavno izrađivati rukaviće – jedan je od citata s izložbe koji dobro sažima bit Štrikeraj caféa.

– Ono što u Štrikeraju posebno dolazi do izražaja je kvaliteta socijalnog kontakta koji se ostvaruje zajedničkim sudjelovanjem u ovim aktivnostima. Te su aktivnosti razlog za dolazak, osnova za razgovor, a zajednička svrha olakšava uključivanje svima. Na taj se način širi društvena mreža i grade nova prijateljstva, a lako se mogu integrirati i marginalizirane skupine jer pletenje prelazi sve granice – govori nam naša sugovornica.

Osim izravnom koristi za one za koje su pletivo ili hekleraji namijenjeni, ove aktivnosti pozitivno utječu na zdravlje pletilja i heklačica (i pletača i heklača, naravno).

– Istraživanja potvrđuju da snižavaju krvni tlak, ublažavaju depresiju i anksioznost, odgađaju nastupanje i usporavaju razvoj demencije, djeluju opuštajuće, odvraćaju pažnju od kroničnih bolova – rekla je Kerovec.

Također, repetitivni, ritmički pokreti podižu raspoloženje i djeluju umirujuće.

– Mozak voli ritmičke pokrete zato što su predvidivi i onda se osjeća sigurno. Položaj ruku pri pletenju također je važan faktor – taj položaj omogućava da zaštitimo svoj osobni prostor i time nam pruža osjećaj sigurnosti. To je osobito važno kod pletenja kao aktivnosti u grupi jer nam pomaže da održimo vlastiti integritet – objasnila nam je benefite ručnog rada naša sugovornica.

Još jedna korist od ručnog rada koja bi nam vjerojatno svima u ovo užurbano, stresno doba dobro došla jest poticanje prirodne usredotočenosti.

– Pletenje nam može odvratiti pažnju od problema, posebno ako biramo složenije projekte. Nije to samo jednostavno odvraćanje pažnje u trenucima kada prakticiramo pletenje, nego i dugotrajno preusmjeravanje pažnje – osobe koje pletu razmišljaju o svojim projektima i planiraju buduće i u trenucima kad ne pletu. Osim toga, spoznaja da vladaju vještinom koja im može odvratiti pažnju od problema vraća im osjećaj kontrole. Pletenje nas uči upornosti, ustrajnosti i predanosti cilju, potiče kreativnost i maštu. Kreativnost je važna za postizanje psihološke fleksibilnosti i rješavanje problema – ako razmišljate na kreativan način imate više mogućnosti – govori nam voditeljica Štrikeraja.

Nakon što je navela brojne dobrobiti pletenja, poziva nas i sve zainteresirane u Štrikeraj café, gdje može doći svatko tko je zainteresiran, a ako ne zna plesti ili heklati, dobit će poduku. Dobrodošli su i svi oni koji na bilo koji način žele podržati i širiti inicijative udruge Ozana, sudjelovati u njima od kuće, donirati vunu i pribor ili organizirati povremene ili redovne radionice.

Također, uskoro ćemo moći uživo vidjeti jednu od ovogodišnjih velikih vunenih instalacija. Pleteno božićno drvce bit će otkriveno 6. prosinca u 11 sati u dvorištu Klinike za psihijatriju Vrapče. Naša sugovornica također poziva na božićnu izložbu ‘Radost Božića’ na kojoj će biti prikazani radovi korisnika i svih povezanih od cijele godine, a održat će se 9. prosinca u 18 sati u prostorijama Ozane.

Za kraj, naša sugovornica nam je rekla da postoji već cijeli niz grupa u drugim gradovima u Hrvatskoj koje se okupljaju te pletu i kukičaju kako bi podržali njihove inicijative.

– Te grupe istovremeno razvijaju i svoje inicijative i povezuju se u svojoj lokalnoj zajednici, što nam je posebno drago. Pridružuju nam se škole, vrtići, knjižnice, domovi umirovljenika. Druženja u Štrikeraj caféu su uvijek vesela, razvijaju se prijateljstva, jedni smo drugima podrška – navela je voditeljica Štrikeraja.

U skladu s tim, nadamo se da će se i inicijative za zapošljavanje osoba s invaliditetom početi širiti kao i pletenje i heklanje. Korist za čitavo društvo bit će, kako smo gore objasnili, neprocijenjiva.

Ana Vragolović

Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.

Nastavi čitati

U trendu