Pravo na zdravstvenu zaštitu jedno je od temeljnih ljudskih prava koje pripada svakom čovjeku, neovisno o spolu, dobi, imovinskom stanju ili tjelesnim i intelektualnim sposobnostima
Poslušaj članak
Ipak, u praksi se osobe s invaliditetom – a osobito žene – svakodnevno susreću s nizom prepreka koje im otežavaju ili čak onemogućuju ostvarivanje tog prava u punom opsegu. Jedno od ključnih područja u kojem dolazi do izražene diskriminacije su preventivni ginekološki i mamografski pregledi.
Promatrajući pravni okvir vidljivo je da se, prema međunarodnim dokumentima kao što je Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, države potpisnice obvezuju osigurati pristupačnu, kvalitetnu i pravovremenu zdravstvenu skrb osobama s invaliditetom, uključujući i preventivne preglede. U članku 25. Konvencije jasno se navodi da države moraju pružiti istu razinu zdravstvene zaštite osobama s invaliditetom kao i drugima, bez diskriminacije.
Na nacionalnoj razini, pravni okvir u Hrvatskoj obuhvaća Zakon o zaštiti prava pacijenata, Zakon o zdravstvenoj zaštiti te Zakon o suzbijanju diskriminacije. Osim toga, Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom dodatno naglašava važnost uklanjanja prepreka u zdravstvenom sustavu.
Međutim, iako zakonski okvir postoji, praksa pokazuje da je implementacija još uvijek daleko od zadovoljavajuće. Tome u prilog idu i specifični problemi prilikom samog pristupanja pregledu s kojima se žene s invaliditetom svakodnevno susreću.
Osim što se suočavaju sa višestrukom diskriminacijom-kao osobe s invaliditetom, ali i kao žene, kada govorimo o ginekološkim i mamografskim pregledima, riječ je o niz tehničkih, komunikacijskih i društvenih prepreka.
Prva od njih je često i najvidljivija, a radi se o fizičkoj nepristupačnosti ordinacija i uređaja. Naime, mnoge zdravstvene ustanove nemaju prilagođene ginekološke stolove koji omogućuju pristup osobama u invalidskim kolicima, niti imaju dizala ili pristupne rampe. Mamografi su često postavljeni tako da se pregled može obaviti samo u stojećem položaju, što isključuje žene koje ne mogu stajati.
Nedostatak edukacije zdravstvenih djelatnika još je jedna od ‘boljki’ našeg zdravstvenog sustava i stavova društva po pitanju jednakog prava na zdravlje svih pacijenata. Medicinsko osoblje često nema dovoljno znanja ni senzibiliteta za pristup pacijenticama s invaliditetom. Nerazumijevanje i ne znanje o njihovim potrebama dva su ključna elementa koja mogu dovesti do neprofesionalnog ponašanja, neugodnosti ili čak odbijanja pregleda.
Nažalost, svjedoci smo brojnih primjera da žene s oštećenjem sluha, vida ili intelektualnim poteškoćama često ne dobivaju potrebne informacije na njima razumljiv način, što umanjuje njihovu sposobnost da donose adekvatne odluke o vlastitom zdravlju.
S obzirom na sve ranije navedeno poražavajući su, ali i razumljivi statistički podaci koji kažu da žene s invaliditetom rjeđe odlaze na preventivne preglede, iako imaju veći rizik od određenih bolesti, uključujući karcinom dojke i vrata maternice. Nije potrebno puno mudrosti, stručnosti i logičkog prosuđivanja koje nas dovodi do zaključka kako se ovdje radi o začaranom krugu.
Manja arhitektonska pristupačnost te needuciranost, nerazumijevanje i neznanje znače manji odaziv i pristup pregledima žena s invaliditetom. S druge strane, nemogućnost pristupa pregledima dovodi do kasnijeg otkrivanja potencijalnih bolesti, odnosno povećava stopu smrtnosti te dodatno opterećuje zdravstveni sustav.
U posljednje vrijeme kroz medije, ali i brojene društvene kampanje, čujemo o važnosti prevencije, podizanju razine svijesti te o važnosti brige za svoje zdravlje, no znamo li uistinu što prevencija znači i je li jednaka za sve?
Dokle god postoje infrastrukturne barijere, a ne rješenja, nedostatak adekvatne, stručne, moderne i svima dostupne opreme, nedostatak educiranih i stručnih medicinskih djelatnika koji se kontinuirano usavršavaju, kao i nedostatak alternativnih mogućnosti pristupu informacijama u obliku znakovnog jezika, audio formata ili pojednostavljenog teksta za osobe s intelektualnim teškoćama, ne možemo govoriti da smo kao društvo ili kao država potpisnica UN-ove Konvencije zadovoljili, a još manje primijenili ijednu stavku navedenog međunarodnog dokumenta.
Pravo na ginekološki i mamografski pregled u Republici Hrvatskoj stoga još uvijek je privilegija za žene bez invaliditeta u pojedinim ordinacijama, glavama, stavovima i zastarjelim praksama medicinskih djelatnika.
Iako je riječ o osnovnom pitanju zdravstvene jednakosti, dostojanstva i poštovanja ljudskih prava, sve dok se ženama s invaliditetom sustavno uskraćuje pristup tim uslugama, društvo ne može tvrditi da je pravedno i inkluzivno.
Potrebna je politička volja, financijska ulaganja i promjena svijesti kako bi se ovo pravo pretvorilo u stvarnost za sve žene – bez iznimke.
Postizanje rodne ravnopravnosti u Europi neće biti moguće ako se prava žena i djevojčica s invaliditetom u potpunosti ne priznaju i ne zaštite
Europska komisija predstavila je početkom ovog ožujka Strategiju EU za ravnopravnost spolova u sljedećih pet godina, a već je sada izazvala golemu zabrinutost među organizacijama koje okupljaju osobe s invaliditetom.
– Zabrinuti smo što Strategija ostaje slaba jer ne postavlja pravno obvezujuće mjere i uvelike zanemaruje situaciju žena i djevojčica s invaliditetom – poručuju iz Europskog foruma za osobe s invaliditetom (EDF).
Žene i djevojčice s invaliditetom, navodi dalje EDF, suočavaju se s višestrukim i isprepletenim oblicima diskriminacije u svim područjima obuhvaćenim Strategijom, uključujući zapošljavanje, obrazovanje, zdravstvenu skrb i zaštitu od nasilja.
Ono što posebno brine jest činjenica da Strategija ne uključuje strukturne mjere ili namjenske ključne akcije za rješavanje njihove situacije.
Općenito se u uvodu Strategije spominje ‘stvaranje uvjeta za sve da slobodno biraju svoj životni put, napreduju i vode, bez obzira na svoj invaliditet’. Usto Strategija prepoznaje da ‘nejednakosti koje se isprepliću pogoršavaju prepreke pristupu zdravstvenoj skrbi i mogu dovesti do diskriminacije u liječenju, na primjer za žene s invaliditetom’. Naglašava se također da je jaz u zapošljavanju među spolovima posebno izražen za žene s invaliditetom. Spominje se i osiguravanje pristupa obrazovanju i uklanjanje prepreka, što je posebno hitno za djecu s invaliditetom.
Možda to i zvuči korisno i lijepo, no ove reference ostaju općenite i nisu popraćene konkretnim akcijama ili političkim inicijativama koje su posebno usmjerene na žene i djevojčice s invaliditetom.
Dokument ne spominje prava zajamčena Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom, a također ne rješava ni prisilnu sterilizaciju žena i djevojčica s invaliditetom, što je ozbiljno kršenje ljudskih prava koje se i dalje događa u nekim europskim zemljama.
Pristupačnost i razumna prilagodba temeljni su zahtjevi za osiguranje jednakog sudjelovanja osoba s invaliditetom u zapošljavanju, obrazovanju, zdravstvu i javnom životu, no u Strategiji se ti zahtjevi zanemaruju – navode iz EDF-a.
– Odsutnost ovih pitanja izaziva zabrinutost oko toga hoće li Strategija učinkovito doprinijeti unapređenju prava žena i djevojčica s invaliditetom.
– Intersekcionalnost se mora prevesti u konkretne akcije Strategija se odnosi na intersekcionalni pristup. Međutim, intersekcionalnost mora ići dalje od općih izjava i biti prevedena u konkretne politike, financiranje i zakonodavne inicijative. Intersekcionalnost se manifestira na različite načine za žene i djevojčice s invaliditetom. Na primjer, kroz više stope siromaštva, prepreke u pristupu uslugama seksualnog i reproduktivnog zdravlja i skrbi, povećani rizik od nasilja za one koji žive u stambenim ustanovama. Pozivamo Europsku komisiju da se smisleno angažira s organizacijama osoba s invaliditetom, posebno onima koje predstavljaju žene i djevojčice s invaliditetom – apeliraju iz EDF-a.
Strategija ne nudi rješavanje ključnih pitanja poput nasilja nad ženama s invaliditetom, prisilnoj sterilizaciji, pristupu zdravstvenoj skrbi, mogućnostima zapošljavanja, uključivim obrazovanjem i pružanjem razumnog smještaja za žene i djevojčice s invaliditetom.
– Postizanje rodne ravnopravnosti u Europi neće biti moguće ako se prava žena i djevojčica s invaliditetom u potpunosti ne priznaju i ne zaštite – poručuju iz EDF-a
Vizija ovog događaja bila je jasna i snažna: osobe s invaliditetom nisu samo promatrači, već aktivni nositelji programa
Poslušaj članak
Nedavno je u hotelu Miramare održana je Modna revija inkluzije u organizaciji Udruge Uspjeh, događaj koji je na poseban način proslavio različitost, prihvaćanje i zajedništvo.
Večer je bila posvećena ljudima, njihovim osobnostima i unutarnjoj snazi, stavljajući u drugi plan poteškoće te naglašavajući vrijednost svakog pojedinca.
Vizija ovog događaja bila je jasna i snažna: osobe s invaliditetom nisu samo promatrači, već aktivni nositelji programa. Upravo su oni bili u središtu zbivanja, sudjelujući kao modeli, voditelji i domaćini, čime su pokazali svoju kreativnost, sposobnosti i autentičnost.
Program je dodatno obogaćen umjetničkim radovima koje su članovi izradili uz pomoć asistenata, stvarajući bookmarkse i kartice zahvalnosti koje su ostavile snažan dojam na sve prisutne.
Atmosfera večeri bila je ispunjena emocijama, toplinom i iskrenom radošću. Svaki trenutak na pozornici bio je podsjetnik da prava ljepota dolazi iznutra, iz srca i osobne priče svakog pojedinca. Revija nije bila samo prikaz odjeće, već simbol životnih iskustava, hrabrosti i jedinstvenosti koja se očitovala u svakom pokretu sudionika. Publika je svjedočila snažnoj poruci da ljepota ne leži u jednakosti, već u raznolikosti i mogućnosti da svatko bude ono što jest.
Vrhunac večeri obilježila je snažna poruka da svatko zaslužuje biti viđen, prihvaćen i voljen bez obzira na razlike. Događaj je nadmašio očekivanja organizatora, a dvorana je bila ispunjena pljeskom, suzama i podrškom koja nije jenjavala.
Na kraju su sudionici nagrađeni titulama i prigodnim darovima, čime je dodatno prepoznata njihova hrabrost i doprinos. Druženje se nastavilo uz zakusku, gdje su se razmjenjivali dojmovi i učvršćivao osjećaj zajedništva koji je obilježio cijelu večer.
Predsjednika Udruge za autizam Zagreb pitamo ima li istine u tvrdnjama da država naprosto više nema dovoljno sredstava za financiranje svih temeljnih socijalnih usluga
Svjetski dan svjesnosti o autizmu, obilježen početkom travnja, otvorio je i jedno bolno pitanje s kojim se u posljednje vrijeme suočavaju brojne udruge koje okupljaju osobe s invaliditetom. Kako, naime, nastaviti s provedbom projekata i programa koji podižu kvalitetu života njihova članstva, a pritom neprestano strahovati od financijske gabule i mogućeg gašenja udruge?
O tome razgovaramo s Igorom Ružićem, predsjednikom Udruge za autizam Zagreb, koja je lani prestala pružati uslugu organiziranog stanovanja za odrasle osobe iz spektra upravo zbog nedostatka financijskih sredstva. Ružića pitamo ima li istine u tvrdnjama da država naprosto više nema dovoljno sredstava za financiranje svih temeljnih socijalnih usluga?
– Definitivno nisam osoba koja može odgovoriti na to, s pozicije predstavnika ili predsjednika organizacije civilnog društva nemam i ne mogu imati uvid u državne financije – kaže nam Ružić.
– Načelno, mogu reći da nije pitanje postoje li sredstva, nego kako se sredstva distribuiraju. S obzirom na najave krize, a pritom smo svjedoci utemeljenih tvrdnji da je nekoliko sustava koji čine socijalnu državu (socijalna skrb, zdravstvo, školstvo) u ozbiljnoj krizi koja se pokušava kompenzirati plaćama zaposlenih – koji, da se razumijemo, trebaju i moraju biti adekvatno honorirani za svoj rad! – ali ne i cijenom usluga, recimo da sam prilično skeptičan oko mogućnosti da se sve najavljene, i one već zakonski ili na druge načine zagarantirane, socijalne usluge mogu zaista realizirati u narednom period – veli Ružić.
Novinari In Portala i sami su, prošlog rujna, svjedočili koliko je tegobna i stresna bila odluka njegove udruge da prestane s uslugom organiziranog stanovanja za odrasle osobe s autizmom. Ružića pitamo što se dogodilo s tim ljudima o kojima je Udruga za autizam Zagreb skrbila, kako se to odrazilo na njihovu svakodnevicu?
– U bolnom procesu donošenja odluke o prestanku pružanja usluge organiziranog stanovanja za odrasle osobe s poremećajem iz spektra autizma, kao organizacija smo zajednički postavili prioritete: najprije korisnici, zatim zaposlenici, nakon toga prostorni i drugi kapaciteti i tek nakon svega toga organizacija sama, jer organizacija nema smisla ako iznevjeri svoje ljude, i korisnike i zaposlenike – tumači Ružić.
– Ta pva dva kriterija smo ispunili, na ostalima se još radi. S relativnim zadovoljstvom mogu reći da su svi korisnici pronašli mjesto u institucijama, većina njih u Centru za autizam Zagreb s kojim je Udruga za autizam – Zagreb višestruko i povijesno povezana, i koji koji nam je zato posebno izašao u susret, dok su manji dio korisnika preuzele su državne institucije, Centar za rehabilitaciju Stančić i Centar za odgoj i obrazovanje Juraj Bonači u Splitu. Prema informacijama kojima raspolažem, tranzicija je prošla iznenađujuće bezbolno, čak s ponekim progresom u psihofizičkom smislu, a i reakcije roditelja/skrbnika su većinom pozitivne – zaključuje Ružić