Asistenti na radnom mjestu predstavljaju ključnu podršku zaposlenicima s invaliditetom omogućavajući im veću učinkovitost pri obavljanju i organizaciji radnih zadataka te lakšu integraciju u radno okruženje
Poslušaj članak
Njihova uloga obuhvaća širok spektar aktivnosti koje osobi s invaliditetom osiguravaju neometan rad. Bilo da se radi o podršci arhitektonske prirode odnosno fizičke mobilnosti od točke stanovanja do točke radnog mjesta ili pak o socijalnoj integraciji unutar kolektiva, važno je da se svi segmenti potrebni za uspješnu radnu produktivnost međusobno nadopunjuju.
Međutim, voljela bih ovom prilikom otvoriti temu postavljanja izuzetno tanke granice između tehničke podrške koja omogućuje da zaposlenik s invaliditetom, brže, efikasnije i kvalitetnije odradi svoje dnevne radne zadatke i iskorištavanja asistenta koji će nešto odraditi umjesto nas.
Kako bih se unaprijed ogradila od reakcija koje će, vjerujem, ovaj tekst izazvati, želim naglasiti da pišem isključivo iz svoje perspektive i u skladu s vlastitim mogućnostima, odnosno nemogućnostima. S obzirom na to da se ne mogu postaviti u cipele čitatelja, ma koliko se trudila, želim reći da je za mene uistinu tanka granica između podrške i pomoći.
Što zapravo to znači?
Ako sam ja zaposlenik koji se izuzetno dobro izražava slažući svoje misli, stavove i mišljenja u jedan ovakav smislen i konzistentan tekst, no zbog moga mi je stanja onemogućeno brzo i efikasno tipkanje ili pisanje što me dodatno usporava i onemogućuje odrađivanje većeg broja zadataka u jednom radnom danu, logično je da će mi podrška druge osobe osigurati potreban ‘vjetar u leđa’. Svojom će brzinom tipkanja po tastaturi brže prenijeti moje misli na papir, a ja ću dobiti više vremena za fokus na druge poslovne izazove. Tako bi to barem u teoriji trebalo biti – no je li u praksi zaista tako?
Promatrajući situaciju koju sam ranije opisala iz svoje točke gledišta, osoba koja bi mi pružala podršku ne smije imati znanja o navedenoj vještini pisanja ili bi svoje potencijalno znanje o istom trebala zatomiti za vrijeme rada kako ne bi došlo do distrakcije u tijeku moje spisateljske misli koja se isprepliće s mišlju moga asistenta. Znam što ćete sada reći – ‘važna je komunikacija i jasno postavljanje granica’. No što je s onima koji ne znaju ili ne mogu odrediti granicu? Kako će je tek poslodavac moći odrediti?
Nadalje, važno mi je da znate da suradnja s osobom koja pruža podršku u izvršavanju zadataka koji su isključivo i samo vaši, zahtjeva dodatnu pripremu kao i detaljne upute o tome kako i oko čega konkretno trebate, odnosno želite podršku. To znači da svaki radni zadatak stavljen pred nas zahtjeva prethodnu pripremu oko načina izvršavanja istog, koju je također potrebno dobro verbalizirati.
Jasno je da svaki zaposlenik, neovisno o tome imao ili ne radnog asistenta, mora planirati izvršavanje zadatka, no potencijalna opasnost leži u prenošenju želja o realizaciji na drugu osobu. Činjenica je da takva priprema zahtjeva dodatno uloženo vrijeme te može, ali i ne mora, uzrokovati potencijalne šumove u komunikaciji, odnosno nerazumijevanje.
S druge pak strane, ukoliko sam ja osoba kojoj asistent na radnom mjestu treba pružiti podršku prilikom uključivanja zaposlenika u kolektiv zbog otežane komunikacije, malo je vjerojatno da će se ostali članovi kolektiva obraćati isključivo svom kolegi ili kolegici s invaliditetom. Vjerujem da ste mnogo puta doživjeli da svi razgovaraju s vašom pratnjom umjesto s vama, iako ste prisutni te možda čak i nemate teškoća u komunikaciji.
Iako su, dakle, ranije navedene situacije razlozi mog osobnog opreza kada govorimo o asistentima na radnom mjestu, treba reći da usluga podrške unutar radne okoline uvelike može doprinijeti profesionalnom rastu i razvoju zaposlenika s invaliditetom te omogućiti vlastiti iskorak u karijeri, a time i iskorak društva u pogledu na zapošljavanje i rad osoba s invaliditetom.
Također, činjenica je da u Republici Hrvatskoj još uvijek imamo izraženu stopu nezaposlenosti među populacijom osoba s invaliditetom te je najprije taj izazov potrebno riješiti kako bismo mogli govoriti o svojevrsnoj nadogradnji po pitanju radnih asistenata.
O politikama i mjerama za zapošljavanje već sam govorila u prijašnjim tekstovima, no mi smo očigledno društvo kojemu bitne stvari treba ponavljati; kako odgovornima za zapošljavanje ove ciljane skupine, tako i samim osobama s invaliditetom.
Priča o mogućnostima i zastupljenosti radnih asistenata i dalje je ‘level up’.
Postizanje rodne ravnopravnosti u Europi neće biti moguće ako se prava žena i djevojčica s invaliditetom u potpunosti ne priznaju i ne zaštite
Europska komisija predstavila je početkom ovog ožujka Strategiju EU za ravnopravnost spolova u sljedećih pet godina, a već je sada izazvala golemu zabrinutost među organizacijama koje okupljaju osobe s invaliditetom.
– Zabrinuti smo što Strategija ostaje slaba jer ne postavlja pravno obvezujuće mjere i uvelike zanemaruje situaciju žena i djevojčica s invaliditetom – poručuju iz Europskog foruma za osobe s invaliditetom (EDF).
Žene i djevojčice s invaliditetom, navodi dalje EDF, suočavaju se s višestrukim i isprepletenim oblicima diskriminacije u svim područjima obuhvaćenim Strategijom, uključujući zapošljavanje, obrazovanje, zdravstvenu skrb i zaštitu od nasilja.
Ono što posebno brine jest činjenica da Strategija ne uključuje strukturne mjere ili namjenske ključne akcije za rješavanje njihove situacije.
Općenito se u uvodu Strategije spominje ‘stvaranje uvjeta za sve da slobodno biraju svoj životni put, napreduju i vode, bez obzira na svoj invaliditet’. Usto Strategija prepoznaje da ‘nejednakosti koje se isprepliću pogoršavaju prepreke pristupu zdravstvenoj skrbi i mogu dovesti do diskriminacije u liječenju, na primjer za žene s invaliditetom’. Naglašava se također da je jaz u zapošljavanju među spolovima posebno izražen za žene s invaliditetom. Spominje se i osiguravanje pristupa obrazovanju i uklanjanje prepreka, što je posebno hitno za djecu s invaliditetom.
Možda to i zvuči korisno i lijepo, no ove reference ostaju općenite i nisu popraćene konkretnim akcijama ili političkim inicijativama koje su posebno usmjerene na žene i djevojčice s invaliditetom.
Dokument ne spominje prava zajamčena Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom, a također ne rješava ni prisilnu sterilizaciju žena i djevojčica s invaliditetom, što je ozbiljno kršenje ljudskih prava koje se i dalje događa u nekim europskim zemljama.
Pristupačnost i razumna prilagodba temeljni su zahtjevi za osiguranje jednakog sudjelovanja osoba s invaliditetom u zapošljavanju, obrazovanju, zdravstvu i javnom životu, no u Strategiji se ti zahtjevi zanemaruju – navode iz EDF-a.
– Odsutnost ovih pitanja izaziva zabrinutost oko toga hoće li Strategija učinkovito doprinijeti unapređenju prava žena i djevojčica s invaliditetom.
– Intersekcionalnost se mora prevesti u konkretne akcije Strategija se odnosi na intersekcionalni pristup. Međutim, intersekcionalnost mora ići dalje od općih izjava i biti prevedena u konkretne politike, financiranje i zakonodavne inicijative. Intersekcionalnost se manifestira na različite načine za žene i djevojčice s invaliditetom. Na primjer, kroz više stope siromaštva, prepreke u pristupu uslugama seksualnog i reproduktivnog zdravlja i skrbi, povećani rizik od nasilja za one koji žive u stambenim ustanovama. Pozivamo Europsku komisiju da se smisleno angažira s organizacijama osoba s invaliditetom, posebno onima koje predstavljaju žene i djevojčice s invaliditetom – apeliraju iz EDF-a.
Strategija ne nudi rješavanje ključnih pitanja poput nasilja nad ženama s invaliditetom, prisilnoj sterilizaciji, pristupu zdravstvenoj skrbi, mogućnostima zapošljavanja, uključivim obrazovanjem i pružanjem razumnog smještaja za žene i djevojčice s invaliditetom.
– Postizanje rodne ravnopravnosti u Europi neće biti moguće ako se prava žena i djevojčica s invaliditetom u potpunosti ne priznaju i ne zaštite – poručuju iz EDF-a
Vizija ovog događaja bila je jasna i snažna: osobe s invaliditetom nisu samo promatrači, već aktivni nositelji programa
Poslušaj članak
Nedavno je u hotelu Miramare održana je Modna revija inkluzije u organizaciji Udruge Uspjeh, događaj koji je na poseban način proslavio različitost, prihvaćanje i zajedništvo.
Večer je bila posvećena ljudima, njihovim osobnostima i unutarnjoj snazi, stavljajući u drugi plan poteškoće te naglašavajući vrijednost svakog pojedinca.
Vizija ovog događaja bila je jasna i snažna: osobe s invaliditetom nisu samo promatrači, već aktivni nositelji programa. Upravo su oni bili u središtu zbivanja, sudjelujući kao modeli, voditelji i domaćini, čime su pokazali svoju kreativnost, sposobnosti i autentičnost.
Program je dodatno obogaćen umjetničkim radovima koje su članovi izradili uz pomoć asistenata, stvarajući bookmarkse i kartice zahvalnosti koje su ostavile snažan dojam na sve prisutne.
Atmosfera večeri bila je ispunjena emocijama, toplinom i iskrenom radošću. Svaki trenutak na pozornici bio je podsjetnik da prava ljepota dolazi iznutra, iz srca i osobne priče svakog pojedinca. Revija nije bila samo prikaz odjeće, već simbol životnih iskustava, hrabrosti i jedinstvenosti koja se očitovala u svakom pokretu sudionika. Publika je svjedočila snažnoj poruci da ljepota ne leži u jednakosti, već u raznolikosti i mogućnosti da svatko bude ono što jest.
Vrhunac večeri obilježila je snažna poruka da svatko zaslužuje biti viđen, prihvaćen i voljen bez obzira na razlike. Događaj je nadmašio očekivanja organizatora, a dvorana je bila ispunjena pljeskom, suzama i podrškom koja nije jenjavala.
Na kraju su sudionici nagrađeni titulama i prigodnim darovima, čime je dodatno prepoznata njihova hrabrost i doprinos. Druženje se nastavilo uz zakusku, gdje su se razmjenjivali dojmovi i učvršćivao osjećaj zajedništva koji je obilježio cijelu večer.
Predsjednika Udruge za autizam Zagreb pitamo ima li istine u tvrdnjama da država naprosto više nema dovoljno sredstava za financiranje svih temeljnih socijalnih usluga
Svjetski dan svjesnosti o autizmu, obilježen početkom travnja, otvorio je i jedno bolno pitanje s kojim se u posljednje vrijeme suočavaju brojne udruge koje okupljaju osobe s invaliditetom. Kako, naime, nastaviti s provedbom projekata i programa koji podižu kvalitetu života njihova članstva, a pritom neprestano strahovati od financijske gabule i mogućeg gašenja udruge?
O tome razgovaramo s Igorom Ružićem, predsjednikom Udruge za autizam Zagreb, koja je lani prestala pružati uslugu organiziranog stanovanja za odrasle osobe iz spektra upravo zbog nedostatka financijskih sredstva. Ružića pitamo ima li istine u tvrdnjama da država naprosto više nema dovoljno sredstava za financiranje svih temeljnih socijalnih usluga?
– Definitivno nisam osoba koja može odgovoriti na to, s pozicije predstavnika ili predsjednika organizacije civilnog društva nemam i ne mogu imati uvid u državne financije – kaže nam Ružić.
– Načelno, mogu reći da nije pitanje postoje li sredstva, nego kako se sredstva distribuiraju. S obzirom na najave krize, a pritom smo svjedoci utemeljenih tvrdnji da je nekoliko sustava koji čine socijalnu državu (socijalna skrb, zdravstvo, školstvo) u ozbiljnoj krizi koja se pokušava kompenzirati plaćama zaposlenih – koji, da se razumijemo, trebaju i moraju biti adekvatno honorirani za svoj rad! – ali ne i cijenom usluga, recimo da sam prilično skeptičan oko mogućnosti da se sve najavljene, i one već zakonski ili na druge načine zagarantirane, socijalne usluge mogu zaista realizirati u narednom period – veli Ružić.
Novinari In Portala i sami su, prošlog rujna, svjedočili koliko je tegobna i stresna bila odluka njegove udruge da prestane s uslugom organiziranog stanovanja za odrasle osobe s autizmom. Ružića pitamo što se dogodilo s tim ljudima o kojima je Udruga za autizam Zagreb skrbila, kako se to odrazilo na njihovu svakodnevicu?
– U bolnom procesu donošenja odluke o prestanku pružanja usluge organiziranog stanovanja za odrasle osobe s poremećajem iz spektra autizma, kao organizacija smo zajednički postavili prioritete: najprije korisnici, zatim zaposlenici, nakon toga prostorni i drugi kapaciteti i tek nakon svega toga organizacija sama, jer organizacija nema smisla ako iznevjeri svoje ljude, i korisnike i zaposlenike – tumači Ružić.
– Ta pva dva kriterija smo ispunili, na ostalima se još radi. S relativnim zadovoljstvom mogu reći da su svi korisnici pronašli mjesto u institucijama, većina njih u Centru za autizam Zagreb s kojim je Udruga za autizam – Zagreb višestruko i povijesno povezana, i koji koji nam je zato posebno izašao u susret, dok su manji dio korisnika preuzele su državne institucije, Centar za rehabilitaciju Stančić i Centar za odgoj i obrazovanje Juraj Bonači u Splitu. Prema informacijama kojima raspolažem, tranzicija je prošla iznenađujuće bezbolno, čak s ponekim progresom u psihofizičkom smislu, a i reakcije roditelja/skrbnika su većinom pozitivne – zaključuje Ružić
BocciaPrije 3 dana
VremeplovPrije 3 dana
Moderna vremenaPrije 4 dana
Najbolji sportašiPrije 4 dana
EU kutakPrije 2 dana
IntervjuPrije 3 dana
in MREŽAPrije 4 dana
in MREŽAPrije 2 dana