Osobe s invaliditetom u Hrvatskoj među najizloženijima siromaštvu

Gotovo dvije od pet osoba s invaliditetom u Hrvatskoj bile su u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti. Veći udio zabilježile su samo Litva, Latvija i Bugarska

Poslušaj članak

U Hrvatskoj je 2025. riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti bilo izloženo 39,8 posto osoba s invaliditetom u dobi od 16 i više godina. Među osobama bez invaliditeta iste dobi taj je udio iznosio 15,6 posto. Razlika od 24,2 postotna boda znači da su osobe s invaliditetom u Hrvatskoj tom riziku bile izložene oko dva i pol puta češće.

Podatke Eurostata usporedio je Europski forum osoba s invaliditetom u analizi objavljenoj 15. listopada 2026. Na razini Unije riziku je bilo izloženo 28,8 posto osoba s invaliditetom. U Litvi je taj udio dosegnuo 50,5 posto. U Latviji je iznosio 42,6 posto, a u Bugarskoj 42,3 posto, što Hrvatsku svrstava na četvrto mjesto.

Gdje je prag rizika od siromaštva

Širi pokazatelj obuhvaća tri skupine ljudi. U prvoj su oni čiji je dohodak ispod nacionalnog praga rizika od siromaštva, u drugoj oni koji žive u teškoj materijalnoj i socijalnoj oskudici, a u trećoj oni koji žive u kućanstvima s vrlo niskim intenzitetom rada. Tko pripada dvjema ili svim trima skupinama, broji se samo jednom.

Kad se promatra samo dohodak, ispod praga rizika od siromaštva živjelo je 37,6 posto osoba s invaliditetom u Hrvatskoj i 20,9 posto u Europskoj uniji. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prag za osobu koja u Hrvatskoj živi sama iznosio je 9.034 eura godišnje, odnosno oko 753 eura mjesečno.

Istraživanje obuhvaća ljude koji žive u privatnim kućanstvima. U skupinu osoba s invaliditetom Eurostat ubraja one koji su naveli da ih zdravstvene teškoće najmanje šest mjeseci ograničavaju u svakodnevnim aktivnostima. Osobe koje žive u ustanovama ostaju izvan te statistike.

Kad je do škole više od 40 kilometara

U izvješću za 2025. godinu pravobranitelj za osobe s invaliditetom opisuje slučaj majke koja je dvoje djece s teškoćama u razvoju vozila u školu udaljenu više od 40 kilometara od kuće. Bliže njihovu domu nije bilo prostora za poseban razredni odjel. Na rehabilitaciju su odlazili tridesetak kilometara od kuće u suprotnom smjeru. Zbog teškoća s hranjenjem majka je djecu između nastave i terapije vozila kući na ručak i odmor.

Pravobranitelj je preporučio osnivačima škola da organiziraju prijevoz tako da roditelji mogu raditi i kad dijete treba pratnju na putu do škole. Kao primjer naveo je Osnovnu školu „Antun Gustav Matoš” u Vinkovcima, u kojoj je uz podršku osnivača i financiranje Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih prijevoz organiziran tako da roditelji ne moraju voziti djecu ni pratiti ih do škole.