Ciljevi projekta ‘Otvorimo horizonte’ su osnažiti OSI da steknu sveobuhvatno znanje o spolnosti, osvijestiti važnost razumijevanja i podrške prema njihovu pravu na spolnost te unaprijediti znanja OSI o temeljnim aspektima spolnosti putem edukacija
Poslušaj članak
Intimnost i ljubav jednako su važni dijelovi života osoba s invaliditetom i bez invaliditeta. Međutim, osobe s invaliditetom suočavaju se s predrasudama da nisu zainteresirane za seksualne odnose ili da su nesposobne za vođenje kvalitetnog intimnog života. Nažalost, takve predrasude doprinose gubitku njihova samopouzdanja.
Ciljevi projekta ‘Otvorimo horizonte’ su osnažiti OSI da steknu sveobuhvatno znanje o spolnosti, osvijestiti važnost razumijevanja i podrške prema njihovu pravu na spolnost te unaprijediti znanja OSI o temeljnim aspektima spolnosti putem edukacija. Projekt je namijenjen OSI u dobi od 14 do 29 godina. Nositelj projekta je Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske – SOIH.
U sklopu projekta od 6. do 10. listopada u zagrebačkom hotelu Diplomat održane su radionice o spolnosti mladih s invaliditetom. Riječ je o radionicama na teme: pojam i definiranje spolnosti, upoznaj svoje tijelo, ljubav, partnerski odnosi, komunikacija i granice, siguran spolni odnos i metode kontracepcije, rizično seksualno ponašanje, spolno prenosive bolesti i metode zaštite i prepoznavanja simptoma bolesti te seksualno nasilje.
Mlade osobe na radionicama su slušale zanimljiva predavanja stručnjaka te su otvoreno razgovarale i međusobno razmjenjivale iskustva o spolnosti.
Na radionici na temu seksualnog nasilja psihologinja, osnivačica i koordinatorica Ženske sobe Maja Mamula govorila je o oblicima seksualnog nasilja, njegovim posljedicama te kome se žrtva može obratiti za pomoć.
Mamula je upozorila da je seksualno nasilje rasprostranjeno. Prema podacima svjetskih organizacija jedno od petero djece do 18 godina života preživi neki oblik seksualnog nasilja, od čega četiri djevojčice. Jedna od pet žena tijekom života preživi pokušaj silovanja i/ili silovanje. Mamula je predstavila i istraživanje Ženske sobe iz 2024. godine u okviru kampanje ‘Nisam rekla DA’. Riječ je o 3319 žrtava, a u daljnju obradu uključeno je 3217. Svi sudionici preživjeli su neki oblik seksualnog nasilja. Prema istraživanju, tri i više oblika nasilja preživjelo je 33 posto, dva oblika 37 posto, a jedan oblik 30 posto ispitanica.
Seksualno nasilje se, nažalost, često ne prijavljuje. Prisutno je nepovjerenje u iskustva žrtve, minimaliziranje preživljenog nasilja i okrivljavanje žrtve.
Kada je riječ o prijavama nadležnim institucijama, podaci pokazuju da 92,4 posto žrtava nije prijavilo seksualno nasilje nadležnim institucijama. Preživljeno seksualno nasilje prijavilo je 7,6 posto, odnosno 242 žrtve. Najčešći razlozi neprijavljivanja seksualnog nasilja su strah od osude i osjećaja srama (54,6 posto), nepovjerenje u institucije (43,1 posto), dugotrajni kaznenopravni postupci (25,6 posto) te strah od počinitelja (24,8 posto). Posljedice preživljenog seksualnog nasilja su tjelesne, ponašajne, socijalne i psihološke.
Mamula je navela da su u najvećem riziku od seksualnog nasilja žene, djeca (djevojčice, djevojke), djeca s teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom/duševnim bolestima i poremećajima, LGBTIQ+ osobe, osobe izložene višestrukoj diskriminaciji, migrantkinje i djeca migranti te žene i djeca u ratnim sukobima. Osvrnula se i na podatke istraživanja o nasilju nad ženama s invaliditetom. Naime, istraživanja ovog područja su rijetka, a podaci ovise o vrsti invaliditeta. Prema svjetskim istraživanjima postoje velike razlike u procjenama rasprostranjenosti. Nije moguće generalizirati za sve grupe žena s invaliditetom, kao ni za sve oblike nasilja.
– U Hrvatskoj ne postoje brojna istraživanja niti stvarni podaci o tome koliko je žena s invaliditetom, uključujući djevojke i djevojčice s teškoćama u razvoju, preživjelo neki oblik seksualnog nasilja. Međutim, žene s invaliditetom su višestruko rizičnija skupina iz više razloga. Problem je i što ovise o podršci ili pomoći drugih osoba te uz česte počinitelje nasilja nad ženama, kod žena s invaliditetom nailazimo i na druge skupine počinitelja o kojima se niti ne razmišlja. Dakle, to su osobe koje pomažu tim ženama, odnosno asistenti te zdravstveni djelatnici – pojasnila je Mamula.
Naglasila je važnost ranih programa prevencije nasilja, pa tako i onog seksualnog. Također je važno imati blisku osobu kojoj se moguće povjeriti, koja će pomoći osobi da izađe iz kruga nasilja. Pri tome je važno da bliska osoba ne procjenjuje iskustvo i ponašanje žrtve, da bude empatična, da ne postavlja previše pitanja i da ne obećava ono što ne može ispuniti. Osim podrške obitelji i prijatelja, oporavak žrtve od nasilja moguć je uz stručnu pomoć i podršku specijaliziranih stručnjaka za traumu, a mogu pomoći i grupe podrške koje se nude u okviru specijaliziranih organizacija. Važno je također naučiti što je trauma, koje su njezine najčešće posljedice, osvijestiti vlastitu snagu i kapacitete te razviti strategije za nošenje s traumatskim iskustvom.
– Žene, pa i one s invaliditetom, teško će same nešto napraviti jer društvo nažalost smatra da je preživljeno nasilje odgovornost ili krivnja same žene. Ženskoj sobi se obraća dio žena s invaliditetom, često sa senzornim i tjelesnim invaliditetom, a rijeđe s intelektualnim teškoćama. Međutim, žene s intelektualnim teškoćama su najizloženije nasilju i počinitelji se ponašaju po načelu da tim ženama nitko neće vjerovati i da neće znati potražiti pomoć – ispričala je Mamula.
Naglasila je da je Ženska soba u suradnji s Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom izradila edukacijsko-preventivni program SNEP (Seksualno nasilje – edukacijsko-preventivni program) koji je prilagođen osobama s invaliditetom, uključujući i djecu s intelektualnim teškoćama.
Mamula je pojasnila da razlozi neprijavljivanja nasilja žena s invaliditetom uključuju barijere koje postoje na svakom koraku u traženju pomoći i podrške od relevantnih institucija i organizacija civilnog društva te ograničen pristup ili potpunu nemogućnost dolaska do mjesta za pomoć. Specifičnost za žene s invaliditetom u odnosu na opću populaciju jest ta da prijavljuju samo teže oblike nasilja, uključujući višestruke incidente i više počinitelja. Podaci istraživanja pokazuju da je 89 žena doživjelo višestruke napade, a najčešći počinitelj nasilja bio je muškarac, član obitelji.
Voditeljica Foruma mladih pri Savezu društava distrofičara Hrvatske Stela Franjić istaknula je da je već sudjelovala na predavanjima psihologinje Maje Mamule te da je uvijek naučila nešto novo. Pohvalila je način na koji Mamula predstavlja realne podatke.
– Žene s invaliditetom su u većem broju žrtve nasilja jer su ranjivije. Ovim ženama je teže pružiti podršku te s njima treba više truda i rada – rekla je Franjić i naglasila da društvo treba izliječiti od seksualnog nasilja.
Stela je sudjelovala i na drugim tematskim radionicama te smatra da su bile vrlo korisne.
– Drago mi je da se na radionicama govorilo o seksualnosti osoba s invaliditetom. Ove radionice pomogle su sudionicima da se otvore, da međusobno razgovaraju o seksualnosti jer je to nešto što nas se tiče, što je dio naše svakodnevnice. Iako je osjetljiva tema, seksualnost je ljudsko pravo i osoba s invaliditetom – objasnila je Stela.
Radionica na temu seksualnog nasilja svidjela se i Moni Vincek. Smatra da se moglo saznati puno korisnih informacija. Uvjerena je da su i gluhe osobe preživjele seksualno nasilje, ali da se o tome javno ne govori. Najveći problem je što se gluha osoba može obratiti za stručnu pomoć u slučaju nasilja, ali uz pomoć prevoditelja kojem se možda neće povjeriti.
Katarina Pospišil iz Udruge tjelesnih invalida Bjelovar istaknula je da je zadovoljna održanim radionicama.
– Svaka radionica bila je različita i interaktivna. Na radionicama su održana zanimljiva predavanja stručnjaka, razbijeni su neki tabui. Malo se općenito govori o spolnosti u društvu, a pogotovo je to tabu tema za osobe s invaliditetom, kao da nemamo pravo na spolnost – a na to imamo pravo svi. Radionica na temu seksualnog nasilja potiče na razmišljanje. Kao osoba s invaliditetom susrela sam se s nekim neprimjerenim komentarima, ali kao dijete to ne doživljavaš kao seksualno nasilje – ispričala je Katarina.
Predsjednica SOIH-a Marica Mirić istaknula je da će održane radionice ojačati samopouzdanje osoba s invaliditetom. Izrazila je zadovoljstvo što je na radionicama sudjelovalo petnaestak mladih osoba s invaliditetom iz nekoliko hrvatskih gradova te što je na radionicama sudjelovalo i nekoliko roditelja.
– Prema temi o seksualnosti osoba s invaliditetom postoji puno predrasuda koje kreću iz obitelji. Naime, osobe s invaliditetom su sve svjesnije svoje seksualnosti, ali je zatomljuju zbog obitelji i okoline. Obitelj ne želi prihvatiti spolnost svog djeteta jer se boji za njega. Društvo smatra osobe s invaliditetom aseksualnima. Posebno su velike predrasude prema ženama s intelektualnim teškoćama – pojasnila je Mirić.
Smatra da roditelje treba educirati kako bi imali drugačiji odnos prema seksualnosti svoje djece s invaliditetom.
Što se tiče seksualnog nasilja, Mirić je rekla da žene s invaliditetom žrtve nasilja mogu dobiti uslugu savjetovanja, informiranja i psihosocijalne podrške na besplatnom SOIH – SOS telefonu (0800 300 200) od 0 do 24 sata.
– Na telefon nas godišnje nazove i prijavi seksualno nasilje dvije do tri žene s invaliditetom. Najčešće nas zovu žene zbog verbalnog nasilja – objasnila je Mirić.
Povodom Svjetskog dana svjesnosti o autizmu Pravobranitelj za osobe s invaliditetom ističe da Republika Hrvatska unatoč godinama upozoravanja, preporuka i različitih strateških dokumenata i dalje nema uspostavljen funkcionalan sustav skrbi za osobe s poremećajima iz spektra autizma. Priopćenje prenosimo u cijelosti
Poslušaj članak
‘Roditelji djece s autizmom prepušteni su samima sebi, osobito u najranijoj dobi djeteta, kada bi podrška sustava trebala biti najintenzivnija. Primjena Nacionalnog okvira za probir i dijagnostiku i rana intervencija ne provode se sustavno, čime se propušta ključna prilika za razvoj djeteta i dugoročno smanjuju njegovi životni izgledi.
U području odgoja i obrazovanja izostaju stvarne prilagodbe i inovativni modeli rada i kurikuluma, pri čemu se djecu pokušava uklopiti u sustav koji nije spreman za njih, umjesto da se sustav prilagodi njihovim potrebama. Istovremeno, proširenje kapaciteta i transformacija centara za autizam i dalje se odvija presporo i bez jasne vizije, iako bi upravo te specijalizirane ustanove, temeljem svojeg znanja i iskustva, trebale biti nositelji osiguravanja kontinuirane podrške osobama s autizmom i nakon završetka obrazovanja. Nakon završetka obrazovanja, osobe s autizmom gotovo u potpunosti nestaju iz sustava podrške. Socijalne usluge za odrasle su nedostatne, neadekvatne ili uopće ne postoje, zbog čega velik broj osoba ostaje u obiteljima bez ikakve stručne podrške ili završava u neprimjerenim oblicima skrbi.
Ovakvo stanje rezultat je nedostatka odlučnosti i odgovornosti u uspostavi cjelovitog i međuresorno usklađenog sustava. Umjesto toga, i dalje se nude parcijalna i kratkoročna rješenja koja ne rješavaju problem, već ga odgađaju.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2025. godinu, u Hrvatskoj je evidentirano oko 6900 osoba s poremećajima iz spektra autizma, a procijenjena prevalencija iznosi približno 2 na 1000 stanovnika. U dječjoj populaciji (0–19) registrirano je nešto manje od 3700 djece s poremećajem iz spektra autizma. Prema službenim podatcima, riječ je o populaciji čije potrebe Republika Hrvatska objektivno može obuhvatiti, no izostanak sustavnog i pravodobnog djelovanja pokazuje da problem nije u brojevima, već u nedostatku organiziranog, odgovornog i obvezujućeg pristupa skrbi za osobe s autizmom.
Stoga Pravobranitelj za osobe s invaliditetom ponovno poziva nadležna tijela da bez daljnjeg odgađanja osiguraju hitnu uspostavu nacionalnog okvira dijagnostike, dostupnu i pravovremenu ranu intervenciju u svim dijelovima Hrvatske, razviju fleksibilne i individualizirane modele odgoja i obrazovanja, uspostave kontinuitet podrške nakon završetka školovanja, osiguraju dostupne i prilagođene usluge za odrasle osobe s autizmom i donesu i provedu cjelovit, međuresorni model skrbi za osobe s autizmom.
Ovo je pitanje odgovornosti države prema jednoj od najranjivijih skupina građana. Vrijeme za deklarativnu podršku je prošlo, a daljnje odgađanje učinkovitih mjera nije prihvatljivo. Potrebne su konkretne, mjerljive i održive promjene koje će osobama s autizmom omogućiti dostojanstven život i stvarno uključivanje u zajednicu. Svako daljnje izostajanje konkretnih mjera znači nastavak prakse u kojoj se teret skrbi prebacuje na obitelji, a osobe s autizmom ostaju na marginama društva.+
Program edukacije bio je usmjeren na konkretne situacije iz svakodnevnog rada, a kroz niz praktičnih primjera, edukativnih materijala i interaktivnih vježbi, sudionicima su približene specifičnosti doživljaja različitih skupina korisnika te su im ponuđeni modeli primjerenog i profesionalnog postupanja
Poslušaj članak
U sklopu provedbe ITU projekta ‘Izgradnja četiri vanjska bazena’, na Gradskim bazenima ‘Marija Ružić’ u Čakovcu održana je prošli tjedan edukacija posvećena unapređenju komunikacije i odnosa prema osobama s invaliditetom, čime je još jednom potvrđena predanost Grada Čakovca stvaranju inkluzivnog i pristupačnog okruženja za sve korisnike.
Iako su čakovečki bazeni već prepoznati na nacionalnoj razini kao primjer dobre prakse u skrbi o osobama s invaliditetom, Grad kao nositelj projekta, uz podršku gradskog poduzeća Ekom, nastavlja sustavno ulagati u dodatno podizanje kvalitete usluge, prateći pritom suvremene europske smjernice koje naglašavaju važnost univerzalnog dizajna i jednakog pristupa javnim sadržajima.
Za provedbu edukacije angažirane su iskusne stručnjakinje Tatjana Žižek i Jelena Lakuš Maček, koje kroz dugogodišnji rad s osobama s invaliditetom donose vrijedno znanje i praktična iskustva. Edukaciji su, uz djelatnike GP Ekom, prisustvovali i spasitelji, zaposlenici tvrtke Petar Zrinski d.o.o. te predstavnici udruga osoba s invaliditetom, čime je osigurana razmjena iskustava između stručnjaka, zaposlenika i samih korisnika usluga.
Program edukacije bio je usmjeren na konkretne situacije iz svakodnevnog rada, a kroz niz praktičnih primjera, edukativnih materijala i interaktivnih vježbi, sudionicima su približene specifičnosti doživljaja različitih skupina korisnika te su im ponuđeni modeli primjerenog i profesionalnog postupanja.
Poseban naglasak stavljen je na razumijevanje potreba osoba s tjelesnim invaliditetom, osoba iz spektra autizma, slijepih i slabovidnih te gluhih i nagluhih osoba, pri čemu su sudionici upoznati s osnovnim principima inkluzivne komunikacije, poput prilagodbe načina obraćanja, poštivanja osobnog prostora i pružanja pomoći na način koji uvažava individualne potrebe svake osobe.
Dodatnu vrijednost edukaciji dale su predstavnice udruga osoba s invaliditetom, Marija Ciglar i Anica Jambrošić, koje su kroz vlastita iskustva ponudile konkretne savjete i prijedloge za daljnje unaprjeđenje usluga, naglašavajući koliko je važno uključiti same korisnike u proces oblikovanja pristupačnih rješenja.
Ovakav pristup u skladu je s modernim praksama upravljanja javnim prostorima, koje sve više ističu važnost socijalne uključenosti i aktivnog sudjelovanja svih građana u društvenom životu. Pristupačni sportski i rekreacijski sadržaji ne doprinose samo kvaliteti usluge, već i kvaliteti života osoba s invaliditetom, omogućujući im ravnopravno sudjelovanje u zajednici.
Sljedeća edukacija planirana je za 9. travnja 2026. godine, čime se potvrđuje kontinuitet ulaganja u znanje i kompetencije zaposlenika, a cijeli projekt sufinanciran je putem ITU mehanizma u okviru Integriranog teritorijalnog programa, što dodatno naglašava njegov značaj u širem regionalnom i europskom kontekstu.
Jasna Čapo smjestila je nastajanje ove knjige na standardnom tisku u društveni kontekst sredine 1990-ih, kada je ta publikacija polučila veliki uspjeh
Poslušaj članak
Hrvatska knjižnica za slijepe (HKZASL), nekoliko dana uoči Uskrsa, upriličila je promociju zvučnog izdanja knjige ‘Hrvatski uskrsni običaji’ autorice Jasne Čapo. Autorica je ugledna hrvatska etnologinja s međunarodnom akademskom karijerom.
Knjiga je na standardnom tisku prvi put objavljena prije gotovo trideset godina, a njena je zvučna inačica snimljena i pripremljena u studijima Hrvatske knjižnica za slijepe prema prijedlogu Instituta za etnologiju i folkloristiku.
Jasna Čapo smjestila je nastajanje ove knjige na standardnom tisku u društveni kontekst sredine 1990-ih, kada je ta publikacija polučila veliki uspjeh.
Objasnila je kako su u fokusu knjige zapravo korizmeno-uskrsni običaji koji se protežu na razdoblje od dva mjeseca. S brojnim primjerima je ilustrirala raznorodnost pučkih tradicija na području cijele Hrvatske koje u konačnici čine jedan vrlo raznolik kolaž događanja, liturgijskih rituala i pučkih igara. Bilo je zanimljivo čuti kako životna, odnosno narodna interpretacija liturgijskih propisa te ljudi koji prakticiraju takve običaje oblikuju zajednicu i kreiraju jedan velik dio narodne kulture.
Dugogodišnja naratorica HKZASL koje je sudjelovala i u nastajanju zvučnog izdanja, Ljiljana Lež-Drnjević, pročitala je dijelove iz knjige vezane uz specifične običaje na samu Cvjetnicu i na Veliki petak.
Publika se nadovezivala komentarima i primjerima iz vlastitih obitelji. Osim Jasne Čapo, prisutnima se obratio Goran Skrbin, voditelj odjela zvučnih izdanja HKZASL objasnivši produkcijski tijek i posebnosti vezane uz dodavanje autentičnih glazbenih primjera koje je publika mogla djelomice i poslušati.
Događanje se upriličilo u tematski zaokruženom tjednu jer se nekoliko dana ranije u knjižnici odvijala i radionica izrade pisanica, a postavljena je i mala izložba ‘Uskrs u zagrebačkoj obitelji 1930-ih’.
Za kraj se okupljenima obratila Anamarija Starčević Štambuk, jedna od autorica navedene izložbe, koja je i inicijatorica suradnje između HKZASL i Instituta za etnologiju i folkloristiku.
in MREŽAPrije 5 dana
in MREŽAPrije 1 dan
VijestiPrije 5 dana
In MetropolaPrije 7 dana
in MREŽAPrije 7 dana
Košarka u kolicimaPrije 1 dan
VijestiPrije 7 dana
KulturaPrije 2 dana