Putovanje u strane zemlje obogaćuje čovjeka. Zbog prirodnih ljepota, kulture i običaja svaka zemlja pruža novo nezaboravno iskustvo. Jedan od zaljubljenika u putovanja je Slaven Škrobot, kojeg tetraplegija ne sprečava da posjećuje čak i daleke i egzotične zemlje

S obzirom na to da ste osoba s invaliditetom zbog nesretnog slučaja, kakav je vaš život bio prije kobnog događaja?

– Ljudi imaju potpuno krivu percepciju o nama, osobama s invaliditetom, misleći kako smo tek nakon ovakve nesreće odlučili živjeti ‘punim plućima’. To, barem kod mene, nije niti približno točno s obzirom na to da sam prije ozljede živio poprilično ispunjen život. Nastradao sam u 23. godini života, a do tada sam, na moju sreću, doživio i iskusio mnogo. Studirao sam ekonomiju, skijao, bordao, trenirao odbojku, igrao nogomet, ronio s bocama, obožavao voziti bicikl i bavio se mnogim vrstama ribolova. Bio sam poprilično hiperaktivan i aktivan, najviše se družeći s prijateljima ili se baveći nekom od navedenih aktivnosti.

Koliko vam je invaliditet promijenio život?

– Moj fizički aspekt života promijenjen je u potpunosti, što je logično jer sam se iz potpuno aktivnog života našao u pasivnom. Ispočetka sam trebao naučiti koristiti svoje ‘novo tijelo’ i osjećaje. Tu bih rekao da sam nakon ozljede u potpunosti morao promijeniti sve. Što se psihe i karaktera tiče, mislim da nisam puno odstupio od onoga što sam bio prije, a ako i jesam, vjerujem da je to bilo u pozitivnom smjeru.

Što vas je potaknulo na putovanja?

– Prvenstveno znatiželja i izazov. Kada sam nastradao, svi su od mene očekivali da se bavim sportom, što je bio logičan potez s obzirom na to da sam prije ozljede cijeli život bio prilično aktivan. Iako sam se okušao u sportu, točnije u stolnom tenisu, za mene je to nekako bio ‘najlakši izlaz’. Otputovavši u Maroko, shvatio sam da je putovanje na takve egzotične destinacije nešto što je u potpunosti neistraženo, nepoznato i nešto što ljudi u mojem stanju ne rade. To je ono što sam vidio kao istinski izazov i nešto što želim raditi, nešto što će me ispunjavati i činiti da se osjećam živim.

Što za vas putovanja znače u životu?

– Rekao bih – slobodu i period kada moj invaliditet pada u drugi plan. Znače mi izazov, jer na tim putovanjima ispitujem sebe, svoje granice i granice jedne osobe s invaliditetom. Ispunjavaju me i zadovoljavaju moje potrebe za istraživanjem, pustolovinom i adrenalinom. Putovanja su moja strast i daju mi osjećaj da sam živ.

Koliko ste do sada zemalja posjetili?

– Iskreno, ne znam. Ne vodim se baš tim brojkama i statistikama jer mislim da putnika ne definira broj zemalja koje je posjetio. Iskren sam prema sebi i znam da me ne zanima baš svaka zemlja, i mislim da nema osobe koju iskreno zanima baš svaka zemlja. Uzalud čovjek proputuje sve zemlje svijeta ako se u svakoj zadržao par dana. Bitnije mi je biti u nekoj zemlji duže i ući ‘dublje’ nego posjetiti više njih. Bitno mi je ono što vidim i doživim te ono što doma zauvijek ponesem sa sobom.

Koja vas se zemlja najviše dojmila i zašto?

– Uvijek biram zemlje koje mi se sviđaju i gdje ću doživjeti određenu dinamiku i iskusiti puno toga. S obzirom na to, sva su mi mjesta i zemlje koje sam posjetio jednako drage i u sve njih bih se jednog dana volio vratiti. Ipak, ako već nešto moram izdvojiti, bila bi to Australija. Jednostavno, životinjski i biljni svijet potpuno su drukčiji nego bilo gdje drugdje. S jedne strane imaš osjećaj da boraviš na mjestima na kojima nitko nikada nije kročio, dok s druge strane imaš gradove i mjesta s europskim standardima.

Koje biste zemlje voljeli posjetiti, a još niste?

– Postoji neki ‘popis’ zemalja koje želim posjetiti, a još nisam, poput Irana, Namibije, Indije, Saudijske Arabije, Mjanmara i Madagaskara. Osim toga, volio bih se vratiti u Indoneziju i Australiju. To su sve želje, a kada će se točno ostvariti – ne znam, putujem i biram po osjećaju, tako da vjerujem da sve dolazi u svoje vrijeme.

Putujete li uskoro u neku zemlju?

– Trenutno nemam nikakvih planova. Put u Južnu Ameriku iscrpio me do te mjere da sam poželio neko vrijeme mirovati i čekati da se probudi žeđ za nekom novom avanturom. Zaželio sam se mira, proljeća, ljeta, bicikliranja i prijatelja. Kada osjetim da želim na neki put, znat ću da je vrijeme za otići nekamo.

Čime se još bavite osim što putujete?

– Volim slušati glazbu, odlaziti na koncerte i festivale, čitati i istraživati, i generalno preispitivati sve – pa i sebe. Volim biciklirati i jedva čekam toplije vrijeme da mogu duže biti vani. Držim predavanja – kako putopisna, tako i edukativna te motivacijska. Pišem, za sebe i za druge, ovisno postoji li nekakva suradnja, kao što je trenutno slučaj s Belupom, na čijem portalu pišem dva bloga mjesečno. Ima toga čime se volim okupirati i što me zanima, a ljudi misle da ako sam nepokretan da mi je dosadno, što nikako nije točno.

Koji su vaši planovi u budućnosti?

– Volio bih postići potpunu financijsku neovisnost i djelomičnu fizičku neovisnost, tj. fizički napredovati do te razine da se, npr., mogu sam transferirati u krevet ili u auto. Volio bih nastaviti raditi ono što volim, ne u ovom ekstremnom obliku kao do sada. Volio bih osnovati obitelj, napisati knjigu i snimati dokumentarce.

Vaš životni moto i poruka mladima općenito te osobama s invaliditetom?

– Ne vodim se nekim motom posebno. Rekao sam sebi nakon nesreće da ću nastojati ovaj život živjeti na najbolji mogući način, iskoristivši što više mogu i na invaliditet ne gledati kao na nešto što me definira, već isključivo kao na izazov. Prihvativši ga takvim, u svakoj maloj pobjedi osjećam satisfakciju. Mislim da je vrlo važno u ovakvoj situaciji pronaći nekakav hobi i nešto što će nas ispunjavati i davati nam osjećaj da radimo nešto korisno.

S ciljem podizanja osviještenosti o epilepsiji, diljem svijeta se obilježava Međunarodni dan podrške oboljelima od epilepsije – Ljubičasti dan

Epilepsija je jedna od najučestalijih neuroloških bolesti i javlja se u svim dobnim skupinama. Od epilepsije u svijetu boluje oko 50 milijuna ljudi, šest milijuna u Europi, a oko 40 tisuća u Hrvatskoj. Uzroci epilepsije mogu biti različite bolesti ili ozljede mozga. Nažalost, oboljele osobe često se u društvu susreću sa stigmom.

KBC Zagreb se u srijedu stručnim simpozijem tradicionalno pridružio obilježavanju i pružanju podrške oboljelima, s porukom: ‘Širenjem znanja o epilepsiji rušimo zajedno predrasude’.

U prigodnom govoru, voditeljica Referentnog centra Ministarstva zdravstva za epilepsiju i pridruženog ERN EpiCARE centra u Klinici za neurologiju KBC-a Zagreb, Željka Petelin Gadže, podsjetila je da je 2008. godine 9-godišnja djevojčica Cassady Megan javno pred svojim vršnjacima progovorila o epilepsiji od koje boluje te o teškoćama s kojima se susreće u svakodnevnom životu. Zbog svoje hrabrosti i upornosti postala je uzor mnogima.

– Epilepsija je česta bolest kod djece i osoba mlađe životne dobi, ali i kod osoba starije životne dobi. Prema najnovijim podacima, 30 posto novodijagnosticiranih slučajeva epilepsije zabilježeno je kod osoba u dobi od 65 godina i starijih, gdje predominiraju tzv. žarišni epileptički napadi – rekla je Petelin Gadže. Pojasnila je da epilepsija nastaje zbog prekomjernog i nepravilnog izbijanja živčanih impulsa u mozgu, a uzroci mogu biti strukturalni, infektivni, metabolički, autoimuni i genetski.

– Jedan epileptički napad ne čini dijagnozu epilepsije. Jedan napad može se dogoditi kod 20 na 100 tisuća osoba svake godine, osobito ako je riječ o provociranom napadu zbog neprospavanih noći ili konzumacije opijatnih sredstava. Da bi se postavila dijagnoza, potrebno je da osoba ima dva neprovocirana napada u razmaku duljem od 24 sata – objasnila je Petelin Gadže.

Zahvaljujući napretku dijagnostičkih i terapijskih procedura, uz pravovremeno prepoznavanje i dijagnosticiranje te odabir adekvatne terapije, 70 posto oboljelih može postići određenu remisiju. Ukoliko pacijenti redovito uzimaju terapiju i pridržavaju se zdravih životnih navika, mogu imati zadovoljavajuću kvalitetu života. Ostalih 30 posto pacijenata su kandidati za neurokirurško liječenje.

– Oboljele osobe nisu same. Širenjem znanja o epilepsiji rušimo predrasude, i svaki dan je novi početak – poručila je Petelin Gadže.

Pročelnica Zavoda za neuropedijatriju Klinike za pedijatriju KBC-a Zagreb, Maja Jurin, istaknula je da se svake godine u Zagrebu registrira više od stotinjak novooboljelih od epilepsije, a među njima je više od 40 posto mlađih od dvadeset godina. Naglasila je kako treba prepoznati sve teškoće i potrebe oboljelih te im pomoći da se što bolje prilagode u školskoj, obiteljskoj i radnoj okolini.

– Bitno je da osoba razvije svoje samopouzdanje i samopoštovanje, da se uključi u svakodnevne aktivnosti kako bi mogla realizirati sve svoje kapacitete u okviru intelektualnih sposobnosti te kako bi mogla živjeti s epilepsijom kvalitetan život. Pomozimo boljim informiranjem i stjecanjem znanja o epilepsiji oboljelima da izađu iz sjene i da budu jednaki među jednakima – poručila je Jurin.

Predstojnica Klinike za neurologiju KBC-a Zagreb, Ervina Bilić, rekla je da su ljudi s neurološkim bolestima stoljećima stigmatizirani. Međutim, bolja dijagnostika i liječenje to mijenjaju, a veliki značaj imaju i javnozdravstvene akcije poput Ljubičastog dana.

Pomoćnica ravnatelja za sestrinstvo, glavna sestra KBC-a Zagreb Anja Ljubas, istaknula je da su, uz dijagnostiku i liječenje oboljelih, važni i entuzijazam medicinskih sestara. Naglasila je da će se i nadalje kroz multidisciplinarni pristup skrbiti o oboljelima.

U svom izlaganju Nataša Nenadić Baranašić iz Zavoda za neuropedijatriju Klinike za pedijatriju KBC-a Zagreb rekla je da su epileptički napadi čest neurološki poremećaj kod djece. U djetinjstvu do 5 posto djece ima barem jedan epileptički napad. Međutim, ne upućuju svi napadi na epilepsiju.

– Važno je pravilno pristupiti i odrediti etiologiju napada kako bi se dijete moglo adekvatno liječiti. Epileptičke napade dijelimo na provocirane i neprovocirane. Terapija kod prvog provociranog napada je liječenje stanja koje ga je izazvalo. Iznimno se kroz tjedan do dva daje antiepileptik koji se ukida prije otpusta iz bolnice. Djeca koja su imala napad u okviru meningitisa ili encefalitisa mogu neko kraće vrijeme biti na terapiji, nešto dulje nakon otpusta. Takvo liječenje traje kraće nego kod djece s dijagnozom epilepsije – pojasnila je Nenadić Baranašić.

Djeca koja su imala napad nakon blaže ozljede mozga ne trebaju terapiju, dok ona s težom ozljedom i epileptičkim napadima dobivaju terapiju.

U slučaju neprovociranih napada, terapija se ne uvodi kod djece koja su prethodno bila zdrava i imaju urednu anamnezu. Terapija se daje djeci koja su imala neprovocirani napad, a prethodno su bolovala od meningitisa ili encefalitisa.

– Vođenje antiepileptičke terapije nakon prvog neprovociranog napada samo kratkoročno smanjuje rizik ponavljanja napada. Terapija ima i rizike – može nepovoljno utjecati na učenje, školski uspjeh, ponašanje, a može uzrokovati i alergijske reakcije. Ako dijete ima drugi neprovocirani napad, tada se postavlja dijagnoza epilepsije – pojasnila je Nenadić Baranašić.

Na simpoziju se govorilo i o epilepsiji kod žena. Učestalost epilepsije kod muškaraca i žena je jednaka – 50:50. Žene koje planiraju trudnoću trebaju voditi računa da bolest bude u stabilnoj fazi. Kod većine trudnica učestalost napada ostaje nepromijenjena. Važno je da trudnice uzimaju lijekove tijekom cijele trudnoće.

– Epileptički napadi tijekom trudnoće, ako se prestane uzimati terapija, mogu oštetiti plod, dovesti do ozljeda uslijed pada, prijevremenog poroda, pobačaja ili ugroze života djeteta ili žene – upozorila je medicinska sestra Nives Šesnić.

O svojoj borbi s epilepsijom progovorila je Eleonora Kralj-Hezonja iz Dubrovnika u priručniku ‘Ljubičasti život’.

– Od epilepsije sam oboljela prije desetak godina. To je bilo jako traumatično, psihički i fizički, za mene i moju obitelj. Moj uzrok epilepsije je stres, a došlo je do pogoršanja zbog meningitisa. Napadi su bili česti, ali uz adekvatnu terapiju već četiri godine živim bez njih. Moje liječenje je bilo medikamentozno. Epilepsija je potpuno promijenila moj život, počela sam raditi na sebi. Sada puno hodam i trčim – ispričala je Kralj-Hezonja.

Za manje od dva mjeseca održat će se lokalni izbori. S konkretnim projektima za unapređenje grada Zagreba odlučno u bitku za čelnog čovjeka grada krenuo je nezavisni kandidat Davor Bernardić

Poslušaj članak

Zašto ste se odlučili kandidirati za gradonačelnika Zagreba?

– Imam znanje, iskustvo, energiju, najbolje godine i najbolji tim. Želim to staviti na raspolaganje gradu u kojem sam rođen i u kojem sam napravio prve korake, a koji, nažalost, propada, koji je pun smeća, zatrpan gužvama, u kojem ljudi teško žive, ne mogu do stana, do nekretnine. Umirovljenici su prisiljeni kopati po kontejnerima umjesto da imaju pomoć i njegu u kući, ne mogu čak dobiti smještaj u domu za starije jer je velika navala. Apsolutno ništa ne funkcionira, ljudima se mažu oči, a uvijek sam bio borac protiv licemjerja, laži i prevara.

Tko čini vaš tim okupljen oko platforme Servus Zagreb?

– Platforma Servus Zagreb okuplja sve dobre ljude koji žele pomoći ovom gradu da bude bolji. Od stručnjaka su tu Zoran Veršić s Arhitektonskog fakulteta, za pitanje socijale defektologinja Ines Kovačević, za pitanje imovine Željko Uhlir, za pitanje rješavanja otpada i energetsku učinkovitost zamjenik direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Mirko Budiša, za projekt Grada na Savi Zdravko Jurčec, za projekt gradske željeznice i metroa Stanislav Frančisković-Bilinski, za pitanje priuštivog stanovanja Gabriela Bošnjak, za pitanje projekta sporta, potplaćenosti trenera i izgradnju nove sportske infrastrukture bivši rukometni reprezentativac i rukometni trener Vlado Šola, bivši vaterpolski reprezentativac Ratko Štritof, a za mlade sportaše i sportašice zadužena je višestruka svjetska prvakinja u boksu Ivana Habazin. Radi se o osposobljenom timu koji treba pružiti besplatne i dostupne dječje vrtiće te sportske sadržaje za djecu, pogotovo za djecu s invaliditetom.

Kakva je vaša vizija Zagreba?

– Vizija je da grad Zagreb bude moderan europski grad poput Kopenhagena i Münchena, da ne bude siroče, da ne bude kao Napulj. Želim da Zagreb bude jedan od najmodernijih gradova u jugoistočnoj Europi. To je moja vizija.

Koji su vam ključni projekti kao budućeg gradonačelnika?

– ‘Cug u krug’, projekt kružne gradske željeznice, priuštivo stanovanje, projekt izgradnje stanova za najam od 5 eura po m² i za prodaju od 1700 eura po m² za sve koji nemaju prvu nekretninu te izgradnja domova za starije osobe po priuštivim cijenama. Grad bez smeća omogućit ćemo izgradnjom sustava gospodarenja otpadom: kompostana, sortirnica i energana. Projektima denivelacije ostvarit ćemo grad bez prometnih gužvi: denivelirat ćemo Slavonsku aveniju od Savske do Kruga, raskrižje Držićeve i Ulice grada Vukovara, Medpotoke, raskrižje Mandlove i Branimirove, pružni prijelaz Trnava, izmjestit ćemo terminal Črnomerec u Vrapče i izgraditi tramvajsku prugu do Vrapča, most od Trnja do Novog Zagreba, tramvajsku prugu Šuškova – produžena Kolakova i tramvajsku prugu u Ulici SR Njemačke. Otvorit ćemo jedan ured za sve poduzetnike i obrtnike da u najkraćem roku realiziraju svoje zahtjeve.

Koji su najveći izazovi za osobe s invaliditetom u Zagrebu?

– Previše toga u Zagrebu nije prilagođeno osobama s invaliditetom. Od svakodnevnog kretanja gradom do pristupa osnovnim uslugama. Veliki dio gradske infrastrukture nije prilagođen. Stari tramvaji i autobusi, tramvajska stajališta bez rampi ili signalizacije za slijepe i slabovidne osobe te javne ustanove koje nemaju pristupne rampe – sve to onemogućava samostalno kretanje i sudjelovanje u životu grada. Osobe s invaliditetom teško pronalaze adekvatne stanove. Gotovo da ne postoji sustavna gradnja stanova prilagođenih osobama u kolicima ili s teškoćama.

Pristup osobnoj asistenciji i tuđoj njezi često je kompliciran i spor, a domovi s prilagodbom za odrasle osobe s invaliditetom imaju preduge liste čekanja. Zagreb mora osigurati podršku u zajednici, a ne poticati institucionalizaciju.

Premalo škola ima osigurane asistente i pristupačne prostore za djecu s invaliditetom. Mnogi fakulteti također nisu prilagođeni, a osobe s invaliditetom nerijetko su isključene s tržišta rada – ne zbog nedostatka kompetencija, već zbog nedostatka prilika. Grad mora postati partner i poslodavac koji otvara vrata, a ne da ih zatvara.

Osobe s invaliditetom rijetko imaju priliku sudjelovati u procesima donošenja odluka, iako ih se mnoge politike izravno tiču. Zagreb ih mora stvarno uključivati u procese planiranja, izgradnje i donošenja odluka. Njihovo mišljenje treba biti ravnopravno zastupljeno. Zagreb mora biti grad svih svojih građana – bez iznimke. Brojne i ozbiljne prepreke moramo rješavati sustavno i odlučno ako želimo grad jednakih mogućnosti. Grad u kojem pristup uslugama, javnom prijevozu, radu i obrazovanju ne ovisi o tome imate li invaliditet. Grad u kojem su prepreke uklonjene, a dostojanstvo svakog čovjeka zajamčeno. Vrijeme je da Zagreb postane grad jednakih mogućnosti.

Što ćete učiniti za osobe s invaliditetom?

– Puno toga. Posebno ćemo raditi na Akcijskom planu za osobe s invaliditetom. Osim uklanjanja prepreka na cestama, radit ćemo i na uklanjanju prepreka u glavama ljudi. Postavit ćemo okvir za zapošljavanje i integraciju osoba s invaliditetom u društvo. Osigurat ćemo i poticati osobne asistente koji trebaju pomoći djeci s invaliditetom – roditelji ne mogu sami i treba im pomoći cijelo društvo. Roditeljima osoba s invaliditetom pomoći ćemo kroz institucionalnu potporu.

Vaša poruka biračima?

– Glasajte za poštene, pametne i stručne. U ovom trenutku smo jedina alternativa koja može osigurati promjene u gradu. Gradska platforma Servus Zagreb ima najbolji tim, najbolji program i vrijeme je da Zagreb opet postane najbolji.