Uz sve aktivnosti, Diana je počela raditi na autobiografiji. Željela bi pokazati koliko je život vrijedan i da se ima smisla boriti

Poslušaj članak

Dianina životna borba počinje u trenutku kada je rođena pomoću vakuuma. Do jedanaeste godine živjela je kao dijete s lakšim teškoćama, nakon čega dolazi do pogoršanja fizičkih simptoma. Napuštaju je prijatelji, a na ulici i u crkvi doživljava diskriminaciju od ljudi kao mlada osoba puna života.

– Odbacili su me i izolirali. Na ulici su mi govorili kako to hodam, kao pijanac ili drogeraš. Gledaju u mene, pokazuju prstom i ismijavaju me. Na misi sam osjećala poglede ljudi, čuđenja i ogovaranja. Došaptavali su, ‘kako je ovakva, zašto se trese, što to radi?’ – govori nam Diana.

Unatoč svemu, roditelji su joj pružali ogromnu podršku. Kada joj se zdravstveno stanje naglo pogoršalo, pomoć su potražili u toplicama susjedne države. Tamo je Diana upoznala mladu djevojku u kolicima koja se trudom i zalaganjem uspjela oporaviti. U tom trenutku, potaknuta njezinim primjerom, donijela je odluku. Samo borbom i upornošću može pomoći sebi i popraviti svoje zdravstveno stanje.

– Roditelji su me vidjeli kao zdravo dijete, odnosno kao zdravu mladu sobu. Tata me uvijek vodio sa sobom da radim na poljoprivredi. Uz njegovu pomoć naučila sam voziti traktor. Bili smo jaka podrška jedno drugomu u svim poslovima – naglašava Diana.

Osim fizičkih poslova, velik dio vremena Diana je posvetila svom obrazovanju. Usprkos svim tekoćama, završila je obrazovni smjer za upravnog administratora. Treći stupanj engleskog jezika je savladala u Škotskoj. Osnove informatike, kao i grafički tečaj te web dizajn, pohađala je u Pučkom učilištu u Zaboku.

– Zbog izoliranja i ogovaranja od strane ljudi u crkvi prelazim na protestansku vjeru. Postajem član njihove zajednice. Omogućili su mi da upišem i završim Teološko-biblijsku akademiju u trajanju od tri godine – dodaje Diana.

Ovdje se počela osjećati prihvaćeno, a i upoznala je nove ljude.

Terapijsko penjanje u Varaždinu pomoglo joj je da ojača samopuzdanje, a uključila se i na vježbe joge.

– Osvijestila sam koliko vrijedim i da sam korisna društvu. Pomaknula sam svoje granice i nemam prepreka u glavi. Vjerujem da stalno mogu napredovati – dodala je.

Pronašla je i novu asistenticu koja joj pomaže u svakodnevnim zadacima, idu u šetnju, smiju se i razgovaraju. Odveze je u posjetu majci koja je nakon smrti oca ostala sama pa si međusobno daju podršku i trude se provoditi više vremena zajedno.

Uz sve aktivnosti, Diana je počela raditi na autobiografiji. Željela bi pokazati koliko je život vrijedan i da se ima smisla boriti.

– Zmajica, kako je znamo zvati, višegodišnja je članica naše Udruge za terapijsko penjanje Grip. Pomažemo osobama s teškoćama kroz razne aktivnosti terapijskog pristupa penjanju i pokretu. Diana je divna osoba ogromne dosljednosti i upornosti. Teškoće s kojima se nosi i živi postale su njezina snaga i gorivo koja je stalno gura naprijed – govori nam predsjednica udruge Vanja Ilisić.

Poznaju se već nekih četiri godine. Javila se kada je vidjela objavljen članak o našoj udruzi na In Portalu prije koju godinu. U motivacijskom pismu sebe je opisala kao osobu koja teško komunicira, a uz cerebralnu paralizu, slabo je pokretna.

– Naša je mislija podržati svakog bez obzira na teškoće pa smo dogovorile termin za sastanak kod nas u Varaždinu. Od tada vlakom putuje svaki tjedan iz Zaboka na terapije penjanja. Ono što je fascinantno je njeno stanje danas koje je odraz, ne samo terapija i aktivnosti kojima se bavi, već i njenog pri stupa prema samoj sebi – naglašava Vanja.

Dianu je upoznala kroz terapijske aktivnosti penjanja, a tada je izrazito teško hodala i pomicala prste. Imala je nisko samopouzdanje i uopće nije podizala glavu.

– Imala sam osjećaj da teško stupa u interakcije s drugima, da ima puno emocionalnih otpora i teškoća. Gradeći međusobno povjerenje, ne odustajući od nje, korak po korak, u različitim stimulacijama, vježbama, penjanjem na umjetnoj stijeni, joga terapijom, Diana je danas potpuno druga osoba, u fizičkom, mentalnom i emocionalnom smislu – govori nam Vanja.

Danas je puno pokretnija, zadovoljnija i puna samopouzdanja. Živi samostalno i vodi društveni život. Popravila je držanje i opustila gornji dio trupa. Opuštenost trupa je veliki pomak koji Diani pomaže da drži glavu visoko i komunicira jasnije. Mentalno je opuštenija, što se odražava i na njezino fizičko stanje, otvorenija je prema ljudima i novim iskustvima.

– Stalno pomičemo granice i isprobavamo nove stvari i vježbe. To je nešto što nismo planirale. Naše terapije dale su Diani temelje za prekrasne rezultate. Odnos se pretvorio u jedno divno prijateljstvo – govori trenerica i dodaje kako Diana dolazi jednom tjedno u Varaždin s velikim osmijehom i još više motivacije.

Obrazovanje, rad i upornost doveli su mladu osobu u situaciju da se osjeća zadovoljno i vrijedno kao član zajednice. Shvatila je da, pored izazova koje joj je život dao, vrijedi se boriti i naći svoj smisao. Svoje granice možemo stalno pomicati, a nagrada za upornost je osjećaj slobode koji dolazi sa svakim novim korakom.

Diana je primjer kako sve prepreke koje prevladamo postaju dokaz naše snage i sposobnosti da oblikujemo svoju stvarnost, bez obzira na izazove koji nas čekaju. Upornost nas ne vodi samo do cilja, već nas mijenja, čineći nas mudrijima, hrabrijima i snažnijima.

Njezina priča sigurno je ogromna inspiracija ostalima, a najveća vrlina jest odluka da bude uporna u radu i da ne odustaje.

Božica Tunjić

Lijepo je imati 16 godina, biti u dobroj formi, imati prijatelje, izlaziti s njima, imati dobre ocjene u školi i perspektivnu budućnost pred sobom. Sve to sam prije 18 godina imao i ja. Međutim, sve se tako lako preokrene u jednoj noći

Poslušaj članak

Netko ima prometnu nesreću i ostane u invalidskim kolicima, netko se penje na željeznički vagon i pogine od strujnog udara… A ja… Te noći ostao sam bez svega toga i nisam mogao spavati, jer sam imao užasan napadaj motoričkih tikova.

Tikove imam cijeli svoj život, od djetinjstva. Bilo ih je svakakvih, različitih. Moji su roditelji bili oduvijek zbog toga zabrinuti za mene, ali su im liječnici govorili da mnoga djeca imaju tikove i da će oni nestati s vremenom. Međutim, moji su tikovi, umjesto da slabe, postajali sve jači i češći, iako po mom mišljenju nisu zasluživali moju pozornost.

Kada sam navršio 16 i upisao se u drugi razred srednje škole, stanje je postajalo sve gore. Shvatio sam da je vrag odnio šalu i da moram paziti da drugi ne vide da imam tikove. Pogotovo zato što su tikovi bili smiješni, osobito mojim školskim kolegama.

Cijelu školsku godinu sam proveo suzdržavajući se od tikova u učionici, a kada sam došao kući gdje sam mogao odahnuti i opustiti se, imao sam napade tikova koji su trajali satima. Bio sam sav u grču, od napora sam se znojio, a što je bilo najgore – nisam znao zbog čega je to tako!

Drugi sam razred srednje završio odličnim uspjehom. Došlo je ljeto i mislio sam da ću od svega moći predahnuti. Preostalo mi je samo odraditi četiri tjedna prakse u nacionalnom avioprijevozniku, čemu sam se jako veselio, ali i plašio na što ću sve naići s tim nepoznatim ljudima koji se već dugo poznaju i rade skupa, a mi im klinci, praktikanti, samo smetamo.

Ta su četiri tjedna prakse došla i prošla jako brzo. Nepoznati ljudi, odrasle kolege, korektno su se ponašali prema nama, praktikantima, a ja sam doživio puno toga što ću pamtiti zauvijek. Bio sam blizu zrakoplova koji je bio na remontu, a kako sam veliki zaljubljenik u zrakoplovstvo, osjećao sam se kao dio tima. Bilo je to najboljih mjesec dana koje sam do sada doživio u životu.

Školske obveze su prestale, ali tikovi ne. Štoviše, nisam ih mogao više tako dobro skrivati i napadi su postali sve jači.

Prošlo je i ljetovanje, minulo je i preostalih nekoliko tjedana do početka nove školske godine. Dolaskom nove školske godine, unatoč radosti koju sam osjećao zbog stručnih predmeta koji me očekuju u trećem razredu, stigla je i ogromna količina stresa koji su profesori i rukovodstvo škole svalili na mene.

Noć kad sam sreo Tourettea

Treći razred Zrakoplovne tehničke škole pohađao sam svega dva tjedna, i tada je došla noć kada nisam mogao zaspati. Zbog tikova nisam oka sklopio. Nisam znao niti očekivao da će tek ta noć biti početak mojeg pravog života.

Kada su moji roditelji vidjeli što proživljavam i kada su shvatili da to skrivam, pretrgli su se od muke da nađu liječnika ili liječnicu koji će mi pomoći. Prošlo je već cijelo prvo polugodište kako  nisam bio na nastavi i profesori su me odlučili poslati na razredni ispit, pa prođem – prođem, a ako ne – ne. Tada sam znao da se moram preseliti u drugu, lakšu, školu i da se mogu oprostiti sa zrakoplovstvom o kojem sam sanjao cijeli svoj život.

Promijenio sam desetke liječnika koji mi nisu znali niti postaviti dijagnozu, a kamoli me pravilno liječiti. I onda jednog dana, na moju sreću ili nesreću, ni sam ne znam, našao sam se u ordinaciji neurologa Gorana Ivkića koji mi je odmah postavio dijagnozu – Touretteov sindrom.

Touretteov sindrom je genetski nasljedna neurološka bolest koja se kod pogođenih pacijenata javlja zbog disbalansa neurotransmitera. Neurotransmitere luči hipofiza i ima ih mnogo, ali tri najvažnija su serototnin, dopamin i noradrenalin. Oni određuju drugim žlijezdama u tijelu kako će i koliko svojih hormona lučiti.

Ako dođe do disbalansa neurotransmitera i oni se ne izlučuju u pravim količinama, znači da ne mogu ni drugim žlijezdama u tijelu dati dobru informaciju koliko hormona da luče, i tako dolazi do nenormalnog ponašanja tijela, odnosno javljaju se tikovi i drugi poremećaji.

Touretteov sindrom imam zadnjih 18 godina svog života. Liječiti se može isključivo medikamentoznom terapijom.

Isprobao sam desetke različitih lijekova u različitim kombinacijama, ali nijedna mi nije pomagala. Godine 2014. liječnici su slučajno našli kombinaciju koja mi je počela odgovarati. Nakon nekoliko mjeseci titracije različitih vrsta lijekova, moji tikovi su počeli prestajati, a nakon još nekoliko mjeseci, potpuno su iščezli. Te lijekove uzimam i dan danas kako bi mi bilo ‘dobro’.

Zašto je ovo ‘dobro’ u navodnicima?

Zato što, unatoč činjenici da nemam više tikove, trpim brojne i jake nuspojave koje su lijekovi uzrokovali. Moj mozak je u takvom stanju kao da sam ovisnik o sintetičkim drogama. Sporo pamtim, brzo zaboravljam. Koncentracija mi je na razini od svega 20 posto u usporedbi kakva je ranije bila. Teško savladavam intelektualne izazove. Imam problema s učenjem.

Moja borba s Touretteom i dalje traje i trajat će do kraja mog života. Zbog njega nisam mogao završiti ni Zrakoplovnu školu, niti fakultet. Zbog njega se nisam mogao zaposliti. Najveći dio moje mladosti izgubio sam boreći se s njim. Moja borba s Touretteom je teška, no u idućem tekstu ćemo vidjeti kako je ostalima.

Mihael Čižić

Erik Fabian Kaurin je paraatletičar pred kojim je sjajna sportska budućnost. Na prošlogodišnjim Paraolimpijskim igrama u Parizu, u bacanju kugle, osvojio je sedmo mjesto, dok je prethodno na četvrtom izdanju Međunarodnog paraatletskog mitinga Zagreb Open 2024. u bacanju diska postavio svjetski rekord

Poslušaj članak

Ovi uspjesi nisu nimalo promijenili skromnog i samozatajnog mladića, koji već sada može biti inspiracija mladim ljudima, a posebno osobama s invaliditetom, da se počnu baviti sportom.

Erik je rođen prije 23 godine u Berlinu, a od 2007. godine živio je s roditeljima, sestrom i bratom u Kutini. Prije dvije godine preselio se u Zagreb. Od rođenja živi s oligodaktilijom desne ruke.

– Invaliditet nije utjecao na moj život. S obzirom na to da sam se rodio s invaliditetom, prihvatio sam ga. To je postalo nešto normalno za mene. Svjestan sam da zbog invaliditeta neke stvari ne mogu napraviti, ali to me nikada nije spriječilo da pokušam – rekao je Erik.

Za Kutinu, gdje je nakon osnovnoškolskog obrazovanja završio srednju ekonomsku školu, vežu ga lijepe uspomene. Istaknuo je da je bio sretno dijete i imao predivno djetinjstvo te smatra da je osobama s invaliditetom lakše odrastati u manjem gradu.

– Atletikom se bavim osam godina, a bacanjem kugle također. Prije toga, 2011. godine, trenirao sam nogomet. U mojoj obitelji nitko se nije bavio sportom, a za moje bavljenje sportom zaslužna je majka, koja je nas djecu poticala na sport, a ja sam ga i zavolio. Osim sporta, učio sam svirati klavir jer su ga svirali moj brat i sestra, pa sam se i ja zainteresirao za taj instrument, ali nisam najbolji u tome – ispričao je Erik.

Kao paraolimpijac, ponosan je na osvojeno sedmo mjesto u kategoriji S46. Naglasio je da je imao određena očekivanja od svog nastupa jer je odlučio dati sve od sebe.

– Moji dojmovi s Paraolimpijskih igara su izvanredni. Atmosfera u Parizu bila je posebna, a Francuzi su bili odlični. Vladala je neka posebna energija. Nigdje i nikada nisam vidio takvo uvažavanje sportaša s invaliditetom kao što su ga imali navijači u Parizu – objasnio je Erik. Pohvalio je i veliku povezanost paraolimpijaca te s mnogima od njih njeguje prijateljstvo.

Sport smatra svojim načinom življenja i čini ga izuzetno sretnim, a kao i svakom sportašu, najbitnija mu je podrška obitelji. Njegovi najveći uzori u sportu su svjetski rekorder u bacanju kugle Ryan Crouser i igrač golfa John Daly.

– Vrlo je važno da se osobe s invaliditetom od djetinjstva bave sportom, prije svega zbog njihove uključenosti u društvo. Bavljenje sportom pozitivno utječe na njihovo psihičko i fizičko zdravlje – objasnio je Erik. Smatra da su sportaši s invaliditetom još uvijek degradirani, iako mogu biti vrlo uspješni, pa čak i postići bolje sportske rezultate.

– Još uvijek sportaši s invaliditetom nemaju dovoljno medijske pozornosti. Ljudi bi trebali biti svjesniji takvih sportaša i njihovih uspjeha – rekao je Erik. Naglasio je da je zahvalan gradonačelniku Kutine Zlatku Babiću, koji je po povratku s Paraolimpijade primio Matiju Sloupa i njega, čime je njihov rad, trud i upornost dobio zasluženo priznanje.

Osim što je uspješan sportaš s invaliditetom, Erik je i student poslovne ekonomije i globalizacije na sveučilištu Libertas.

– Kao sportaš prve kategorije imam određene olakšice vezane uz studiranje. Ne moram ići na sva predavanja, pa uspijevam uskladiti studiranje i trening. U redovnoj atletici treniram u Atletskom klubu Dinamo Zrinjevac, a u paraatletici u Paraatletskom klubu URIHO – pojasnio je Erik.

U listopadu ove godine Erika očekuje nastup na Svjetskom prvenstvu u Indiji, ali njegov najveći cilj je osvojiti medalju na Paraolimpijadi u Los Angelesu 2028. godine.

– Osvojiti medalju u Los Angelesu značilo bi ostvarenje sna. To je vrh piramide – rekao je Erik.

Nakon završetka studija planira se i dalje baviti sportom. Erikova želja je da jednog dana trenira mlade naraštaje jer smatra da će se tako na najbolji način odužiti trenerima od kojih je naučio ono najbolje u sportu.

Osobama s invaliditetom poručio je da postoji mnogo sportova za njih te da se trebaju uključiti u sport, jer će se osjećati fizički i psihički bolje, a i lakše će svladavati prepreke u životu.