Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Važna poruka koju ovim putem želim prenijeti je da treba zaposliti osobe s invaliditetom. Već kad smo ih proglasili radno sposobnima, dajmo im posao. Zato postoji sustav kako se zapošljavaju i potrebno je osigurati sredstva za radnog asistenta osobama s invaliditetom ako im to omogućava da rade. To je nešto što trebamo provesti ako želimo ići naprijed, kaže Mišljenović

Poslušaj članak

Miljenko Mišljenović je predsjednik dviju udruga, Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka i Županijske udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom, a u nastavku pročitajte njegov put za dobrobit osoba s invaliditetom.

– Predsjednik Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka postao sam krajem 1984. godine. Moja kćerka Ana rođena je 1980. godine s cerebralnom paralizom, mentalnom retardacijom, ona ne govori, ne hoda i slabije čuje. To mi je dalo motiv da u gradu Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji napravim nešto za osobe s cerebralnom paralizom.

Županijsku udrugu osnovao sam 2017. godine u studenom jer ova država kad daje natječaje, daje ih za određeni broj korisnika te sam osnovao novu udrugu kako bih povećao broj korisnika – kazao nam je Miljenko za početak.

Dugo godina radio je za osobe s invaliditetom i udruga je sudjelovala u gradnji vrtića Krnjevo, škole na Vežici i Kantridi.

– Radili smo na tome da djeca iz OŠ Vežica poslije idu u Ekonomsku školu. Na početku je u OŠ Vežica bilo pet naših korisnika, međutim nakon osam godina njihov broj se popeo na otprilike 40 jer su svake godine dolazili novi i polako smo neke od njih uključivali u ekonomsku školu, najprije u razred za upravnog referenta, potom trogodišnjeg upravnog referenta, a potom i na fakultet. Jako puno smo radili s fakultetom. Puno naših članova završili su fakultete kao što su pravni, filozofski fakultet. Trenutačno je 10-ak naših članova na fakultetu.

Surađujući s lokalnom upravom i samoupravom 2010. godine dobio sam Zlatni grb Grada Rijeke za unapređenje života osoba s cerebralnom paralizom. Tu nagradu sam dobio ja osobno, ne kao udruga. Dobio sam nagrade za 30 godina, za 35 godina rada za osobe s invaliditetom. Godine 2010. dobio sam Zlatnu plaketu ‘Grb Grada Rijeke’ za promicanje jednakosti osoba s cerebralnom paralizom i inkluzije u društvo. Godine 2017. predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala me zvijezdom Danicom s likom Franje Bučara za zasluge u sportu osoba s invaliditetom, a 2024. godine dobio sam nagradu za životno djelo Primorsko-goranske županije za iznimna postignuća u socijalnoj skrbi i zaštiti prava osoba s invaliditetom – kaže nam Miljenko.

Udruga CDP Rijeka ima oko 160 članova, a županijska udruga (ŽUCDP) ima oko 150 članova i provode brojne projekte.

– Obje udruge provode projekte iz područja osobne asistencije, imamo oko 50 korisnika koji koriste usluge osobne asistencije po udruzi, dakle, po 50 korisnika iz CDP Rijeka i oko 50 korisnika iz ŽUCDP. Svaka udruga ima po deset asistenata u nastavi jer ova država ne dozvoljava da udruge imaju više od deset asistenata. Nekada smo imali 60, 70 asistenata, ali nakon stupanja na snagu odluke Vlade o smanjenom broju asistenata dobili smo sredstva za asistente za samo deset korisnika, a to su većinom privatne škole. Drugi projekt su naše radionice koje provodimo već 20-ak godina, a to su dramska radionica (održava se utorkom), psihološka (ponedjeljkom), likovna (srijedom), glazbena (četvrtkom), Engleski jezik (petkom), plesna radionica grupe ‘Magija’ (subotom).

Sve radionice drže profesori, negdje bude i po dva profesora. Dramsku radionicu posjećuje oko 15 članova. Psihološku radionicu smo ograničili na 12 članova kako bi korisnici mogli razgovarati međusobno o svojim problemima. Na likovnu radionicu dolazi od 30 – 50 osoba sa svojim pratnjama i asistentima. Glazbena radionica ima 20-ak članova, oni čine glazbenu skupinu, zajedno su napravili i pjesmu. Radionicu engleskog jezika drži osoba s cerebralnom paralizom Ivona Matković. Ivona je magistra engleskog jezika, u svom radu ona nekim korisnicima posebno prilagođava program, dok nekim korisnicima drži sate iz naprednog znanja engleskog jezika. Također, obraćamo pažnju na znanje engleskog jezika naših korisnika u školama i kad utvrdimo da imaju određenih problema, Ivona im u sklopu radionica pomaže u savladavanju školskog gradiva. 

Glazbenu radionicu vodi profesor Valter Veljak, sa svoje dvije kćerke koje su profesorice violine. Likovnu radionicu vodi profesorica Sandra Grgurić i ona to radi oko 18 godina. Dramsku radionicu vodi profesor Kristijan Šuljić već oko 15 godina. Vodi ih na osebujan način, on je mlad, darovit i voli razvijati koreografije na vrlo specifičan način. Za njegov rad je nekoliko profesora i stručnjaka iz tog područja reklo kako bi se Kristijanove metode rada trebalo patentirati.

Psihološku radionicu je dugo godina vodio Mauro Lacović, koji sada djeluje u inozemstvu, ali napisao je knjigu vezanu uz psihološki rad s osobama s invaliditetom. Knjiga se bazira na njegovom radu u UCDP Rijeka i tu knjigu ćemo štampati. Trenutačno, psihološku radionicu vodi profesorica Sanja Hajdinak Knežević i ona to radi vrlo kvalitetno.

Provodimo i sportske radionice (boćanje, jahanje, atletika, plivanje). Provodimo i Erasmus projekte, projekte raznih zaklada, donacija, javljamo se na sve dostupne natječaje za osobe s invaliditetom i tako razvijamo udruge – kaže Mišljenović o programima i doista se svatko od članova može u nečemu pronaći.

Izazovi se, kaže, javljaju kad svake četiri godine dođe do novih izbora i onda dođe do promjena pa moraju iznova učiti nove ljude u lokalnoj upravi i samoupravi, tj. u gradu i županiji a nekad i u ministarstvima.

– Izazov predstavlja i nedostatak sredstava budući da vladajuće osobe koje su nadležne za rad s osobama s invaliditetom smatraju osobe s invaliditetom građanima drugog reda. Zbog tog njihovog iskrivljenog uvjerenja oni smatraju da osobama s invaliditetom nisu potrebna određena financijska sredstva, imaju ideju da ih treba tretirati na drugačiji način i onda dolazimo do situacije gdje jedni kažu da trebamo raditi uspješno s osobama s invaliditetom, drugi koji trebaju dati novac to ne rade što uzrokuje velike trzavice.

Primjerice, osobni asistenti koji su radili u razdoblju od 2006. do 2020. godine imali su plaću od dvije tisuće kuna. I u to vrijeme, koliko god da smo se borili da im se poveća plaća, nismo uspjeli. Usporedbe radi, osobni dohodak je 2006. godine iznosio je nešto više od tisuću kuna, a 2019. godine iznosio je gotovo tri tisuće kuna, a asistentima se u tom razdoblju plaća nije nimalo povećala. Kako je došao novi Zakon o osobnim asistentima, borimo se da što više korisnika dobije osobnog asistenta. Mi smo sad dobili od države po jednom korisniku  iznos od 11 eura čime se trebaju pokriti troškovi za osobnog asistenta i za naš rad. Posljednjih godina značajno se povećala stopa inflacije i 11 eura po korisniku za sve troškove je zaista mizerno, posebice jer novaca očito ima. Kad se dogodi da imamo ostatak sredstava, moramo ih vratiti, nije nam dopušteno da tim sredstvima povećamo plaće asistenata – navodi Mišljenović surovu stvarnost.

– U Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji imamo jedne od najuspješnijih lokalnih uprava i samouprava. Čak i Ministarstvo kaže da PGŽ i grad Rijeka imaju najbolje riješeno pitanje za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, ali to je zahvaljujući našoj udruzi koja se godinama borila od čega su dobrobiti imale i druge udruge, ne samo naša. Međutim, neke udruge su to iskoristile, neke nisu. Naši korisnici idu u vrtiće, škole, rješavamo asistente sa zavodom za socijalnu skrb. Pomažemo i odraslim članovima. Također, aktivno se borimo protiv predrasuda prema osobama s invaliditetom, trudimo se da se što više osoba s invaliditetom zaposli. U našoj udruzi imamo nekoliko djelatnika s invaliditetom, a nekima smo pronašli posao na drugim mjestima, npr. tamo gdje treba plaćati kvotu, premda neki poslodavci radije plaćaju kvotu nego da zaposle osobu s invaliditetom. Asistente u školi smo osigurali, jednako kao i osobne asistente za sve koji ih trebaju. Sada je jasno da je potrebno još više asistenata i radimo na tome da pravovremeno informiramo osobe s invaliditetom koji imaju pravo na osobne asistente o njihovim pravima na asistenta te im pomažemo da prikupe nužnu dokumentaciju i da što prije dobiju osobnog asistenta. Mi imamo čak 10-ak osoba koji imaju osobnog asistenta na 16 sati u danu (znači 2 osobna asistenta po 8 sati) što puno znači osobama s invaliditetom koje žive same. To je veliki uspjeh jer inače bi se takve osobe smjestilo u staračke domove i slične institucije – kaže Mišljenović.

Trenutačno najviše rade na tome da poboljšaju situaciju vezanu uz osobne asistente, kao i da zaposle što više osoba s invaliditetom.

– Onaj tko nije izgubio radnu sposobnost je radno sposoban i on gubi neke druge mogućnosti, a ne možemo ga nigdje zaposliti i sad se borimo da to malo uskladimo, međutim, pojedinci na vlasti ne rade svoj posao kao što treba. Na primjer, vidite sad ovaj slučaj se dogodilo u centru za rehabilitaciju, vezano za dijete koje se ugušilo u Kraljevici. Smatram da bi se centrima trebalo osiguravati više sredstava kako bi mogli uspješnije raditi – komentira Mišljenović nedavnu tragediju.

– Moja preporuka je da osobe s invaliditetom dođu u udrugu jer naš zadatak nije da idemo po kućama osoba s invaliditetom, a kod nas može doći tko god želi, ne trebaju nužno biti osobe s cerebralnom i dječjom paralizom. Mi imamo puno takvih članova koji imaju osobne asistente preko nas. Kad djelatnici centra za socijalnu skrb odlučuju o osobnim asistentima, oni dođu kod nas.

Kod nas dolaze osobe s tjelesnim invaliditetom, osobe s autizmom i druge grupacije osoba s invaliditetom, i pozivamo ih da nam se jave, a mi ćemo im pomoći koliko možemo da ostvare prava koja imaju. Jedino ne radimo sa slijepim i gluhim osobama jer su oni specifična grupacija.

A sad, što raditi s nosiocima vlasti koji odlučuju o osobama s invaliditetom dok ih smatraju građanima drugog reda? Tu nema pomoći i nikako se ne možemo izboriti da se takve ljude makne s vladajućih položaja jer je politika ta koja ih stavlja na takvo mjesto, a poslije se ne žele time baviti.

Važna poruka koju ovim putem želim prenijeti je da treba zaposliti osobe s invaliditetom. Već kad smo ih proglasili radno sposobnima, dajmo im posao. Zato postoji sustav kako se zapošljavaju i potrebno je osigurati sredstva za radnog asistenta osobama s invaliditetom ako im to omogućava da rade. To je nešto što trebamo provesti ako želimo ići naprijed – zaključio je Mišljenović za kraj.