Važna poruka koju ovim putem želim prenijeti je da treba zaposliti osobe s invaliditetom. Već kad smo ih proglasili radno sposobnima, dajmo im posao. Zato postoji sustav kako se zapošljavaju i potrebno je osigurati sredstva za radnog asistenta osobama s invaliditetom ako im to omogućava da rade. To je nešto što trebamo provesti ako želimo ići naprijed, kaže Mišljenović
Poslušaj članak
Miljenko Mišljenović je predsjednik dviju udruga, Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka i Županijske udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom, a u nastavku pročitajte njegov put za dobrobit osoba s invaliditetom.
– Predsjednik Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka postao sam krajem 1984. godine. Moja kćerka Ana rođena je 1980. godine s cerebralnom paralizom, mentalnom retardacijom, ona ne govori, ne hoda i slabije čuje. To mi je dalo motiv da u gradu Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji napravim nešto za osobe s cerebralnom paralizom.
Županijsku udrugu osnovao sam 2017. godine u studenom jer ova država kad daje natječaje, daje ih za određeni broj korisnika te sam osnovao novu udrugu kako bih povećao broj korisnika – kazao nam je Miljenko za početak.
Dugo godina radio je za osobe s invaliditetom i udruga je sudjelovala u gradnji vrtića Krnjevo, škole na Vežici i Kantridi.
– Radili smo na tome da djeca iz OŠ Vežica poslije idu u Ekonomsku školu. Na početku je u OŠ Vežica bilo pet naših korisnika, međutim nakon osam godina njihov broj se popeo na otprilike 40 jer su svake godine dolazili novi i polako smo neke od njih uključivali u ekonomsku školu, najprije u razred za upravnog referenta, potom trogodišnjeg upravnog referenta, a potom i na fakultet. Jako puno smo radili s fakultetom. Puno naših članova završili su fakultete kao što su pravni, filozofski fakultet. Trenutačno je 10-ak naših članova na fakultetu.
Surađujući s lokalnom upravom i samoupravom 2010. godine dobio sam Zlatni grb Grada Rijeke za unapređenje života osoba s cerebralnom paralizom. Tu nagradu sam dobio ja osobno, ne kao udruga. Dobio sam nagrade za 30 godina, za 35 godina rada za osobe s invaliditetom. Godine 2010. dobio sam Zlatnu plaketu ‘Grb Grada Rijeke’ za promicanje jednakosti osoba s cerebralnom paralizom i inkluzije u društvo. Godine 2017. predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala me zvijezdom Danicom s likom Franje Bučara za zasluge u sportu osoba s invaliditetom, a 2024. godine dobio sam nagradu za životno djelo Primorsko-goranske županije za iznimna postignuća u socijalnoj skrbi i zaštiti prava osoba s invaliditetom – kaže nam Miljenko.
Udruga CDP Rijeka ima oko 160 članova, a županijska udruga (ŽUCDP) ima oko 150 članova i provode brojne projekte.
– Obje udruge provode projekte iz područja osobne asistencije, imamo oko 50 korisnika koji koriste usluge osobne asistencije po udruzi, dakle, po 50 korisnika iz CDP Rijeka i oko 50 korisnika iz ŽUCDP. Svaka udruga ima po deset asistenata u nastavi jer ova država ne dozvoljava da udruge imaju više od deset asistenata. Nekada smo imali 60, 70 asistenata, ali nakon stupanja na snagu odluke Vlade o smanjenom broju asistenata dobili smo sredstva za asistente za samo deset korisnika, a to su većinom privatne škole. Drugi projekt su naše radionice koje provodimo već 20-ak godina, a to su dramska radionica (održava se utorkom), psihološka (ponedjeljkom), likovna (srijedom), glazbena (četvrtkom), Engleski jezik (petkom), plesna radionica grupe ‘Magija’ (subotom).
Sve radionice drže profesori, negdje bude i po dva profesora. Dramsku radionicu posjećuje oko 15 članova. Psihološku radionicu smo ograničili na 12 članova kako bi korisnici mogli razgovarati međusobno o svojim problemima. Na likovnu radionicu dolazi od 30 – 50 osoba sa svojim pratnjama i asistentima. Glazbena radionica ima 20-ak članova, oni čine glazbenu skupinu, zajedno su napravili i pjesmu. Radionicu engleskog jezika drži osoba s cerebralnom paralizom Ivona Matković. Ivona je magistra engleskog jezika, u svom radu ona nekim korisnicima posebno prilagođava program, dok nekim korisnicima drži sate iz naprednog znanja engleskog jezika. Također, obraćamo pažnju na znanje engleskog jezika naših korisnika u školama i kad utvrdimo da imaju određenih problema, Ivona im u sklopu radionica pomaže u savladavanju školskog gradiva.
Glazbenu radionicu vodi profesor Valter Veljak, sa svoje dvije kćerke koje su profesorice violine. Likovnu radionicu vodi profesorica Sandra Grgurić i ona to radi oko 18 godina. Dramsku radionicu vodi profesor Kristijan Šuljić već oko 15 godina. Vodi ih na osebujan način, on je mlad, darovit i voli razvijati koreografije na vrlo specifičan način. Za njegov rad je nekoliko profesora i stručnjaka iz tog područja reklo kako bi se Kristijanove metode rada trebalo patentirati.
Psihološku radionicu je dugo godina vodio Mauro Lacović, koji sada djeluje u inozemstvu, ali napisao je knjigu vezanu uz psihološki rad s osobama s invaliditetom. Knjiga se bazira na njegovom radu u UCDP Rijeka i tu knjigu ćemo štampati. Trenutačno, psihološku radionicu vodi profesorica Sanja Hajdinak Knežević i ona to radi vrlo kvalitetno.
Provodimo i sportske radionice (boćanje, jahanje, atletika, plivanje). Provodimo i Erasmus projekte, projekte raznih zaklada, donacija, javljamo se na sve dostupne natječaje za osobe s invaliditetom i tako razvijamo udruge – kaže Mišljenović o programima i doista se svatko od članova može u nečemu pronaći.
Izazovi se, kaže, javljaju kad svake četiri godine dođe do novih izbora i onda dođe do promjena pa moraju iznova učiti nove ljude u lokalnoj upravi i samoupravi, tj. u gradu i županiji a nekad i u ministarstvima.
– Izazov predstavlja i nedostatak sredstava budući da vladajuće osobe koje su nadležne za rad s osobama s invaliditetom smatraju osobe s invaliditetom građanima drugog reda. Zbog tog njihovog iskrivljenog uvjerenja oni smatraju da osobama s invaliditetom nisu potrebna određena financijska sredstva, imaju ideju da ih treba tretirati na drugačiji način i onda dolazimo do situacije gdje jedni kažu da trebamo raditi uspješno s osobama s invaliditetom, drugi koji trebaju dati novac to ne rade što uzrokuje velike trzavice.
Primjerice, osobni asistenti koji su radili u razdoblju od 2006. do 2020. godine imali su plaću od dvije tisuće kuna. I u to vrijeme, koliko god da smo se borili da im se poveća plaća, nismo uspjeli. Usporedbe radi, osobni dohodak je 2006. godine iznosio je nešto više od tisuću kuna, a 2019. godine iznosio je gotovo tri tisuće kuna, a asistentima se u tom razdoblju plaća nije nimalo povećala. Kako je došao novi Zakon o osobnim asistentima, borimo se da što više korisnika dobije osobnog asistenta. Mi smo sad dobili od države po jednom korisniku iznos od 11 eura čime se trebaju pokriti troškovi za osobnog asistenta i za naš rad. Posljednjih godina značajno se povećala stopa inflacije i 11 eura po korisniku za sve troškove je zaista mizerno, posebice jer novaca očito ima. Kad se dogodi da imamo ostatak sredstava, moramo ih vratiti, nije nam dopušteno da tim sredstvima povećamo plaće asistenata – navodi Mišljenović surovu stvarnost.
– U Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji imamo jedne od najuspješnijih lokalnih uprava i samouprava. Čak i Ministarstvo kaže da PGŽ i grad Rijeka imaju najbolje riješeno pitanje za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, ali to je zahvaljujući našoj udruzi koja se godinama borila od čega su dobrobiti imale i druge udruge, ne samo naša. Međutim, neke udruge su to iskoristile, neke nisu. Naši korisnici idu u vrtiće, škole, rješavamo asistente sa zavodom za socijalnu skrb. Pomažemo i odraslim članovima. Također, aktivno se borimo protiv predrasuda prema osobama s invaliditetom, trudimo se da se što više osoba s invaliditetom zaposli. U našoj udruzi imamo nekoliko djelatnika s invaliditetom, a nekima smo pronašli posao na drugim mjestima, npr. tamo gdje treba plaćati kvotu, premda neki poslodavci radije plaćaju kvotu nego da zaposle osobu s invaliditetom. Asistente u školi smo osigurali, jednako kao i osobne asistente za sve koji ih trebaju. Sada je jasno da je potrebno još više asistenata i radimo na tome da pravovremeno informiramo osobe s invaliditetom koji imaju pravo na osobne asistente o njihovim pravima na asistenta te im pomažemo da prikupe nužnu dokumentaciju i da što prije dobiju osobnog asistenta. Mi imamo čak 10-ak osoba koji imaju osobnog asistenta na 16 sati u danu (znači 2 osobna asistenta po 8 sati) što puno znači osobama s invaliditetom koje žive same. To je veliki uspjeh jer inače bi se takve osobe smjestilo u staračke domove i slične institucije – kaže Mišljenović.
Trenutačno najviše rade na tome da poboljšaju situaciju vezanu uz osobne asistente, kao i da zaposle što više osoba s invaliditetom.
– Onaj tko nije izgubio radnu sposobnost je radno sposoban i on gubi neke druge mogućnosti, a ne možemo ga nigdje zaposliti i sad se borimo da to malo uskladimo, međutim, pojedinci na vlasti ne rade svoj posao kao što treba. Na primjer, vidite sad ovaj slučaj se dogodilo u centru za rehabilitaciju, vezano za dijete koje se ugušilo u Kraljevici. Smatram da bi se centrima trebalo osiguravati više sredstava kako bi mogli uspješnije raditi – komentira Mišljenović nedavnu tragediju.
– Moja preporuka je da osobe s invaliditetom dođu u udrugu jer naš zadatak nije da idemo po kućama osoba s invaliditetom, a kod nas može doći tko god želi, ne trebaju nužno biti osobe s cerebralnom i dječjom paralizom. Mi imamo puno takvih članova koji imaju osobne asistente preko nas. Kad djelatnici centra za socijalnu skrb odlučuju o osobnim asistentima, oni dođu kod nas.
Kod nas dolaze osobe s tjelesnim invaliditetom, osobe s autizmom i druge grupacije osoba s invaliditetom, i pozivamo ih da nam se jave, a mi ćemo im pomoći koliko možemo da ostvare prava koja imaju. Jedino ne radimo sa slijepim i gluhim osobama jer su oni specifična grupacija.
A sad, što raditi s nosiocima vlasti koji odlučuju o osobama s invaliditetom dok ih smatraju građanima drugog reda? Tu nema pomoći i nikako se ne možemo izboriti da se takve ljude makne s vladajućih položaja jer je politika ta koja ih stavlja na takvo mjesto, a poslije se ne žele time baviti.
Važna poruka koju ovim putem želim prenijeti je da treba zaposliti osobe s invaliditetom. Već kad smo ih proglasili radno sposobnima, dajmo im posao. Zato postoji sustav kako se zapošljavaju i potrebno je osigurati sredstva za radnog asistenta osobama s invaliditetom ako im to omogućava da rade. To je nešto što trebamo provesti ako želimo ići naprijed – zaključio je Mišljenović za kraj.
Čujući svijet Gluhi poznaju, žive u njemu, školuju se, uče o njemu, ali svijet Gluhih nepoznat je čujućoj okolini. Gluhe osobe postaju ambasadori svoje zajednice i dodana vrijednost cjelokupnom društvu, kaže Dorijana
Dorijana Kavčić iza sebe ima bogatu akademsku karijeru, koja je započela na Filozofskom fakultetu gdje je diplomirala Opću lingvistiku i Bohemistiku.
– Ispalo je najbolje moguće jer sam se pred kraj studiranja u lingvistici usmjerila prema grani u nastajanju, lingvistici znakovnih jezika i svoj interes usmjerila u proučavanje i dokumentiranje upravo hrvatskog znakovnog jezika (HZJ) – priča nam Dorijana.
– Za diplomski sam rad uzela temu hrvatski znakovni jezik, a zatim upisala Poslijediplomski studij lingvistike na kojem provodim istraživanje izražavanja brojeva u HZJ.
Kako sama kaže, budući da je lingvistika HZJ malo istraženo područje, nailazila je na dosta izazova i trebalo joj je više vremena za završetak studija nego je mislila, ali jednog dana i njezinće doktorski rad ugledati svjetlo dana.
– Profesorski smjer na Bohemistici dao mi je alate koje trenutačno koristim u edukaciji HZJ i kulture Gluhih, te sam izvoditeljica kolegija HZJ 1 i 2 na Filozofskom fakultetu, kao vanjska suradnica, a aktivno sam uključena u kreiranje i provedbu kurikuluma za obrazovanje odraslih za stjecanje kompetencija za rad komunikacijskog posrednika za gluhe.
Ali dublji temelj za provođenje svih tih edukacija dala mi je moja obitelj i okolnosti u kojima sam odrastala. Naime, rođena sam u obitelji Gluhih. Roditelji su mi gluhi i duboko involvirani u zajednicu Gluhih, a baka i djed bili su profesori i školi za Gluhe, tako da sam od najranijeg djetinjstva svjesna tog dvostrukog identiteta koji nosim u sebi. Pripadam i svijetu Gluhih i svijetu čujućih – pojašnjava Dorijana.
Splet okolnosti s visokoškolskim obrazovanjem i odrastanje kroz i u hrvatskom znakovnom jeziku i kulturi Gluhih dalo joj je početni temelj kompetencija za komunikacijsku posrednicu hrvatskog znakovnog jezika. Spletom okolnosti, pred kraj studiranja, 2011. otvorila joj se mogućnost zapošljavanja kao tumačica / prevoditeljica hrvatskog znakovnog jezika.
– Do dandanas radim na terenu kao komunikacijska posrednica, ali uz moje osnovno obrazovanje i nadogradnju kroz seminare, ljetne i druge škole u organizaciji europskih organizacija i sveučilišta, dobila sam priliku i za svoj doprinos razvoju materijala za učenje HZJ (suautorica sam Udžbenika hrvatskoga znakovnog jezika, dostupan u PDF-u na internetu) kao i struke komunikacijskog posrednika.
Tako da mogu reći da sam bila intrinzično motivirana za rad komunikacijske posrednice jer sam odrasla uz rečenicu ‘Što kaže?’ i u ulozi prijenosnice informacija iz čujućeg svijeta. Potom sam motivirana jezikoslovnom znanosti koja me potaknula da uvidim koliko je važno dokumentirati jedan jezik i jednu kulturu jer je jedino to što ih čuva od nestanka.
A hrvatski znakovni jezik i kultura Gluhih u Hrvatskoj stvarno jesu jedno neistraženo blago koje će tek obogatiti kulturu Hrvata. Svojim humorom, umjetničkim stvaralaštvom, specifičnim jezičnim izrazima, svojom poviješću borbe za svoja prava predstavljaju nove slojeve mentaliteta hrvatskog naroda u cjelini – kaže Dorijana.
U Hrvatskoj udruzi Silent zaposlena je od 2024. kao komunikacijska posrednica. Dolaskom na snagu novog Zakona o osobnoj asistenciji u kojem je preciznije definiran status radnog mjesta Komunikacijski posrednik udruga se 2023. registrirala kao pružatelj socijalne usluge Komunikacijski posrednik.
– No vrlo brzo po zapošljavanju otvorila mi se prilika za onaj spomenuti doprinos razvoju struke, pa sam bila angažirana u razvoju kurikuluma za obrazovni program Komunikacijski posrednik u kojem, od dopusnice koju je udruga dobila od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike 2025., sudjelujem i kao izvoditeljica kurikuluma.
Osim komunikacijskog posredovanja i edukacije s kolegicama i kolegama u udruzi osvijestili smo želju na još jedan način širiti potrebu razvoja inkluzivnog društva. Odlučili smo se na prijavu projekata kojima kreiramo situacije u kojima dolazi do izravne interakcije gluhih i čujućih osoba gdje se stvara mikro inkluzivno ozračje ravnopravnosti, međusobnog poštovanja i učenja jedni od drugih. Na Javni natječaj za financiranje programa i projekata udruga iz proračuna Grada Zagreba za 2025. odlučili smo prijaviti projekt Silent games večeri, koji uključuje 24 radionice Go igre u kojoj istovremeno sudjeluju i čujuće i gluhe/nagluhe osobe. Sportsko-društvena igra Go drevna je kineska igra koja razvija kognitivni potencijal jer potiče logičko i strateško razmišljanje.
Radi se o igri na ploči na kojoj protivnici postavljaju crne i bijele kamenčiće s ciljem osvajanja područja na ploči, ali i s ciljem da svojim kamenčićima opkolimo protivničke i time ih ‘pojedemo’. Zašto smo se odlučili baš za Go igru, razlog je vrlo jednostavan. Kolegica je imala priliku upoznati se s igrom za vrijeme svog studija i predložila ju je budući da predstavlja idealan omjer vremena koje se provodi u vlastitom promišljanju svakog poteza i vremenu koje je moguće provesti u komunikaciji sa suparnikom.
U našem slučaju omogućava razbijanje leda u komunikaciji jer se započinje s temama same igre, a razgovor se zatim razvija u smjeru hrvatskog znakovnog jezika i kulture Gluhih. Na svakoj radionici je prisutna prevoditeljica hrvatskog znakovnog jezika tako da je omogućena i podrška ako komunikacija krene u ‘dublje vode – pojašnjava Dorijana.
Pitamo ju kako su korisnici, gluhe i nagluhe osobe, reagirali na igru Go, koliko im je ovaj projekt pomogao u interakciji s čujućim osobama?
– Bilo je onih, i gluhih i čujućih, koji su upoznati s igrom pa su tražili dodatne izazove s novim igračima, a bilo je onih koji su se prvi puta susreli s tom igrom – kaže Dorijana.
– Moram naglasiti da je instruktor Zvonko Bednjanec iz partnerske organizacije Zagrebački Go savez bio izuzetno važan faktor, koji je svojom neiscrpnom energijom podučavao sve novajlije i kreirao nevjerojatno lijepo i pozitivno okruženje da su se svi, kako oni najiskusniji tako i početnici, osjećali ugodno.
Trenutak koji mi je osvijestio vrijednost projekta bio je na Festivalu jednakih mogućnosti, na kojem smo organizirali revijalni turnir. Između 15-ak igrača u jednom se trenu dogodilo da su obje prevoditeljice bile zauzete i ja sam se okrenula prema jednom kutku u kojem je bila starija gluha gospođa u komunikaciji s dvije mlađe čujuće osobe, o tome tko je točno u kojem trenutku postavio svoj kamenčić, koje je točno pravilo i tko je zapravo pobijedio te zajednički zaključak da to nije važno i međusobno su si pridavali pobjedu, uz smijeh i prekrasno razumijevanje. Zatim su mlađe osobe počele učiti kako se na HZJ znakuje ‘pobjeda’, ‘čestitam’, ‘hvala’, ‘dobar dan’, ‘kako ste’ i niz drugih izraza. Svjedočila sam iskrenoj zainteresiranosti prema gluhoj osobi, njezinom jeziku i svijetu. Bez sažaljenja, iskrena zainteresiranost.
U takvom okruženju gluhe se osobe osjećaju ravnopravnima, štoviše, vrijednim pripadnicima društva. Čujući svijet oni poznaju, žive u njemu, školuju se, uče o njemu, ali svijet Gluhih nepoznat je čujućoj okolini. Gluhe osobe postaju ambasadori svoje zajednice i dodana vrijednost cjelokupnom društvu.
Ciljne skupine bile su djeca i umirovljenici, ali ono što bih htjela naglasiti je da su djeca imala manju potrebu za komunikacijskim posredovanjem, što nam samo pokazuje da je čovjek u svom najčišćem obliku otvoren za različitosti, inherentno dobronamjeran i motiviran za ostvarivanje povezanosti. Samo je pitanje snalaženja i način se naɗe, komunikacija se ostvaruje, međusobno priznavanje i poštovanje realizira. Takvom svijetu moramo stremiti – zaključuje svoju priču Dorijana.
Foto: Društvo multiple skleroze Dubrovačko-neretvanske županije
Društvo multiple skleroze Dubrovačko- neretvanske županije našoj je redakciji uputilo pismo koje objavljujemo u cijelosti:
Povodom Svjetskog dana multiple skleroze želimo jasno reći nešto što se ne vidi na prvi pogled, a određuje svakodnevicu više od 9000 ljudi u Hrvatskoj.
Multipla skleroza je bolest koja mijenja živote upravo onda kada su ljudi u najvećem usponu i snazi. Ponekad uspori korak, ponekad zaustavi dan, a ponekad zatvori vrata koja su jučer bila otvorena.
MS nije ‘trenutni umor’, nije ‘trenutna slabost’, nije ‘trenutno psihičko stanje’ i nije nešto što nestaje nakon odmora. To je neurološka bolest koja oštećuje živčani sustav i mijenja funkcije tijela. Simptomi se mijenjaju iz dana u dan – što mnogi pogrešno tumače kao nedosljednost, pretjerivanje ili neodgovornost.
Nevidljiva invalidnost znači da se borba odvija tiho. Vidljiva invalidnost znači da se vidi samo površina. A ono što ljudi najčešće ne vide?
Koliko energije treba da se ustane. Koliko hrabrosti treba da se izađe. Koliko borbe stane u jedan običan dan. Koliko puta tijelo kaže “ne”, a osoba kaže ‘idem dalje’.
Najčešće predrasude o MS-u ostaju iste godinama: – da osoba ‘može sve ako se potrudi’, – da ‘izgleda dobro pa je dobro’, – da je bolest predvidiva, – da se simptomi mogu kontrolirati voljom, – da je invaliditet uvijek vidljiv, – da se MS događa ‘drugima’.
Predrasude su često teže od samih simptoma. One bole dublje, traju duže i ostavljaju trag koji se ne vidi – ali se nosi svaki dan.
Za mnoge osobe s MS-om najveća pobjeda nije maraton. Najveća pobjeda je – doći do kraja dana.
Zato danas mislimo na sve koji su dali sve što su mogli, i na sve koji danas nisu mogli ništa. I jedno i drugo je hrabrost.
Ako želimo društvo koje razumije, moramo prestati gledati samo ono što je vidljivo. Kod multiple skleroze, ono najteže – najčešće se ne vidi.
I zato danas jedan zgužvani papir s porukom ‘Danas ne mogu’ govori u ime svih koji se bore. To nije slabost. To je istina. A mi kao udruga kažemo: nema veze – drugi put ćemo.
Ova platforma pruža usluge prevođenja na Hrvatski znakovni jezik na daljinu, uz pomoć videokonferencijske tehnologije
Zbog komunikacijskih barijera, gluhim i nagluhim osobama otežan je pristup javnim uslugama i kvalitetnim informacijama.
Na završnoj konferenciji, 27. svibnja u Zagrebu, predstavljeni su rezultati projekta ‘Slavica – inovativno rješenje pružanja usluge video prevođenja’, kojeg je provodio Hrvatski savez gluhih i nagluhih (HSGN), u partnerstvu s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo te uz financijsku podršku Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Ova platforma pruža usluge prevođenja na Hrvatski znakovni jezik na daljinu, uz pomoć videokonferencijske tehnologije.
Predstavljajući projekt Slavica, predsjednica Hrvatskog saveza gluhih i nagluhih Dijana Vincek upozorila je da osobe oštećenog sluha nailaze na nerazumijevanje svoje okoline s obzirom da je njihov invaliditet nevidljiv, a zbog nedostatka adekvatnih i točnih informacija izbjegavaju odlazak liječniku. Istraživanje iz Španjolske pokazalo je da žive pet godina kraće u odnosu na opću populaciju.
Vincek je istaknula da je kroz projekt Slavica olakšana komunikacija zdravstvenih djelatnika s gluhim i nagluhim osobama kada nije dostupna usluga prevoditelja Hrvatskog znakovnog jezika.
Tijekom tri godine trajanja projekta educirano je 281 zdravstvenih djelatnika u 17 hrvatskih gradova o načinima komunikacije s gluhim i nagluhim osobama. Uz teorijski dio, zdravstveni djelatnici mogli su iskusiti s kojim se barijerama susreću ove osobe. Održana je edukacija 307 gluhih i nagluhih osoba o korištenju platforme Slavica i ostalim asistivnim tehnologijama.
Vincek je zaključila kako je platforma Slavica dobra podloga za razvoj aplikacije koja bi se povezala s jednistvenim telefonskim brojem hitnih službi 112 kako bi se u kriznim situacijama omogućio pristup gluhim i nagluhim osobama. Poručila je da ovakve projekte, kao što je platforma Slavica, treba sustavno financirati država, a ne da ovise samo o trogodišnjem financiranju.
O modelima unaprjeđenja platforme Slavica na okruglom stolu su govoriili predsjednica HSGN Dijana Vincek, Tomislav Benjak iz HZJZ-a, Ratmir Đanić iz SOIH-a, zamjenica pravobranitelja za osobe s invaliditetom Anica Ježić i predsjednik Međunarodne telekomunikacijske unije Dušan Caf.
Video / podcastPrije 5 dana
in MREŽAPrije 7 dana
KulturaPrije 6 dana
in MREŽAPrije 6 dana
in MREŽAPrije 5 dana
in MREŽAPrije 6 dana
SportPrije 6 dana
SportPrije 4 dana