Andreja (52) i Tomislav Đurić (56) upoznali su se u Centru za odgoj i obrazovanje ‘Vinko Bek’, a svoju vezu okrunili su brakom prije 19 godina. Andreja je potpuno slijepa – vid je izgubila s 27 godina zbog dijabetesa – dok Tomislav danas ima samo 5 posto vida

Međutim, oštećenje vida ne sprečava ovaj bračni par da pokaže kreativnost koja ih je povezala. Redovito sudjeluju na Festivalu jednakih mogućnosti s Tomislavovim suvenirima od drveta, a prijašnjih godina i s predmetima od keramike. Osim užitka, izrada predmeta od drveta za Tomislava je i terapija, jer kao sudionik Domovinskog rata pati od PTSP-a.

– Moji počeci u umjetničkom stvaralaštvu bili su prije Domovinskog rata. Slikao sam i izrađivao skulpture od gline. Jako mi puno znači da i danas mogu izrađivati predmete, jer sam kroz taj rad uključen u društvo. U invalidskoj sam mirovini, kao i supruga. Naš bi život s mirovinom bio teži da smo samci, jer je mirovina mala – rekao je Tomislav te naglasio da su supruga i on jedno drugom velika podrška, a podrška su im i njihovi prijatelji.

Poručio je da je važno razbiti predrasude prema osobama s invaliditetom. Stoga je sretan što postoji događaj kao Festival jednakih mogućnosti, koji doista izjednačuje mogućnosti.

– Živjeti s dijabetesom od sedme godine nije bilo lako, a sljepoća kao posljedica bolesti bacila me u očaj. To je za mene bio vrhunac tragedije. Trebalo mi je vremena da se pomirim sa sljepoćom, da prihvatim život s njom. Krenula sam 2001. godine na rehabilitaciju u Centar za odgoj i obrazovanje ‘Vinko Bek’. Naučila sam se kretati uz pomoć bijelog štapa. Tamo sam počela izrađivati i predmete od gline – ispričala je Andreja.

Gubitkom vida Andreja je ostala bez posla tajnice u jednoj tvrtki, što ju je vrlo pogodilo.

– Nažalost, 2000. godine nije bilo čitača zaslona kao danas i nisu mi mogli ponuditi adekvatan posao, te je procijenjeno da sam nesposobna za rad i umirovili su me. Da je tada bilo čitača zaslona, možda bih i danas radila – voljela bih da sam mogla biti korisna sebi i društvu – rekla je Andreja.

Srećom, zadovoljstvo je pronašla u izradi predmeta, čime pokazuje da invaliditet ne ograničava osobu čak niti u stvaralaštvu. Andreja je istaknula da izrada rukotvorina obogaćuje njezin život i život njezina supruga.

Četrdesetogodišnji Nikola Rundek spada u kategoriju gluhoslijepih osoba. Osjetilo vida u potpunosti je izgubio kao dječak u dobi od tri godine, a bez većeg dijela sluha ostaje nekoliko godina kasnije.

Unatoč invaliditetu, njegov život je ispunjen i sretan, prije svega zbog posla koji voli. Prije 18 godina Nikola se zaposlio kao korektor za brajicu u Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ u kojem je završio osnovnu i srednju školu, a danas je prvostupnik informatike te radi kao stručni suradnik za brajicu i digitalnu pristupačnost.
Jedan od njegovih poduhvata je pokretanje audio podcasta ‘Zvukopis’ u kojemu govori o tehnologiji za osobe s invaliditetom ili intervjuira osobe koje su po nečemu zanimljive, a da to nije samo njihov invaliditet.

Dugogodišnja ljubav prema pisanju kratkih priča i pjesama ove je godine rezultirala pobjedom na natječaju za najbolju kratku priču “Sead Ivan Muhamedagić“ koji je raspisala Hrvatska knjižnica za slijepe povodom Dana hrvatske knjige. U nagrađenoj kratkoj priči „Plivanje s Arijanom“, Nikola opisuje iskustvo plivanja koje je povezao s književnim djelom Zvonimira Majdaka „Kupanje s Katarinom“.
„Uvijek je zanimljivo natjecati se i vidjeti kako će drugi procijeniti tekst. Konkurencija nije bila velika jer se slijepi ljudi, nažalost, sve manje bave pisanjem. Na ovaj natječaj sam po drugi put prijavio priču, ali ove godine sam prvi put pobijedio. Oduvijek sam volio književnost i želja za pisanjem se javila spontano. Počeo sam pisati pjesme, a i čitam druge autore jer se od svakog može nešto naučiti. Pišem od srednje škole, ali nikad nisam objavljivao svoje radove. Ove godine sam odlučio na svojoj web stranici „Prsten riječi“ objaviti stare pjesme i kratke priče, a na njoj će se također naći i novi radovi,“ ispričao je Nikola.
U želji da stekne adekvatno znanje 2019. godine upisao je studij informatike. Nakon
završetka preddiplomskog studija na Veleučilištu u Rijeci, nastavlja diplomski studij na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu i trenutno piše diplomski rad.
„Prije upisivanja fakulteta imao sam 13 godina radnog staža u Centru „Vinko Bek“, a fakultet sam upisao jer sam shvatio da je naše društvo formalističko. Neko svoje usvojeno znanje osoba mora potvrditi fakultetskim obrazovanjem. Nije dovoljno nešto naučiti pa da osoba kaže da je to njena struka.“ rekao je Nikola.
Gluhosljepoća je jedan od najtežih oblika invaliditeta pa tako Nikola svojim primjerom i praksom pomaže Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba „Dodir“ u promicanju prave slike o toj skupini invaliditeta. Zato se osvrnuo i na položaj gluhoslijepih osoba na tržištu rada. Pojasnio je da se gluhoslijepe osobe teže zapošljavaju od drugih osoba s invaliditetom jer poslodavci nisu upoznati s njihovim mogućnostima, odnosno nisu upoznati s poslovima koje bi one mogle raditi. Što se tiče njegovog iskustva u traženju posla, istaknuo je kako je nakon završetka srednje škole tri godine bio nezaposlen, od 2004. do 2007.
„Javljao sam se na posao za telefonsku prodaju i slično, ali je bilo bezuspješno. Svakoj je osobi i bez invaliditeta teško biti bez posla, a pogotovo osobama s invaliditetom jer nezaposlenost najviše utječe na njihovo samopouzdanje. Srećom, zaposlio sam se u Centru „Vinko Bek“ u Odjelu za brajicu i uvećani tisak. Radim na prilagodbi udžbenika za slijepe i slabovidne učenike. Ukupno nas dvanaest radi udžbenike iz svih područja“, ispričao je Nikola.
Naglasio je kako položaj gluhoslijepih osoba u društvu nije lagan, a najveći je problem, pogotovo za potpuno gluhe i slijepe, nedostatak prevoditelja i asistenata, ali problem je i to što gluhoslijepe osobe ne mogu kupiti informatičku opremu koja bi im poboljšala i olakšala komunikaciju s drugim ljudima.
„Mislim da gluhoslijepe osobe mogu biti ravnopravni članovi informatičkog društva u onoj mjeri u kojoj se nauče koristiti informacijskim i komunikacijskim tehnologijama“, rekao je Nikola.
Naglasio je da o svom invaliditetu ne razmišlja kao o nečemu što ga sputava, ali je važno da svaka osoba postavi realne ciljeve te da im teži.

„Moj cilj je prvenstveno završiti fakultet, a sve ostalo ovisi o okolnostima. Zadovoljan sam onim što imam. Međutim, ne propuštam prilike ako se pojave“, poručio je.

Kad djeca završe školovanje, često ostaju kod kuće, izolirana i bez ikakvog plana za budućnost. Roditelji moraju napustiti posao kako bi se brinuli za njih – i to je začarani krug. Ecofun je naš odgovor, ističe Maja Prakaturović

Udruga ‘Tko se boji sutra još?’ osnovana je prije pet godina u Vukovaru, i to u vrlo zanimljivim okolnostima – nekoliko majki djece s teškoćama u razvoju, koja su izašla iz sustava rane intervencije, odlučilo je djelovati. U trenutku kad su njihova djeca ušla u adolescentnu dob, pojavile su se nove potrebe, ali i manjak sustavne podrške.

Naziv udruge, kako objašnjava predsjednica Maja Prakaturović, nastao je kao simbol složenosti njihovih života.

-Planirali smo pojednostaviti naziv kako bi olakšali vidljivost udruge i logistiku, ali smo brzo shvatili da, baš kao i naši životi, ni naziv ne može biti jednostavan. Ono čega nas je najviše strah je – što će biti sutra, kada više ne budemo tu da brinemo za svoju djecu – kaže nam Maja.

Misija udruge vrlo je jasna: osigurati sigurno, dostojanstveno i adekvatno mjesto gdje će djeca s teškoćama moći nastaviti živjeti kad roditelja više ne bude.

-Udruga danas okuplja 132 člana i djeluje na području Vukovarsko-srijemske županije. Tijekom pet godina djelovanja ostvareni su brojni rezultati. Kroz trogodišnji program ‘Dan kao san’, financiran od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, osigurane su svakodnevne aktivnosti za djecu i mlade s teškoćama – od glazbene terapije i kreativnih radionica do izleta, učenja i igara – pojasnila je predsjednica.

Jedina su organizacija u županiji koja sustavno radi i s roditeljima, pružajući psihološku pomoć, individualna savjetovanja i podršku u ostvarivanju prava djece. Kroz program Zajedno jači, koji financira Nacionalna zaklada, roditeljima se nude kreativne radionice, međusobna razmjena iskustava i jačanje kapaciteta.

-U sklopu projekta NOREST, koji financira Zaklada ‘Hrvatska za djecu’, uređeni su i opremljeni sportski prostori te osigurana stručna osoba za individualni rad s djecom, čime su stvoreni temelji za dugoročnu dostupnost sportskih aktivnosti.

Osim toga, godišnji projekti koje financiraju Ministarstvo znanosti, Ministarstvo demografije, Grad Vukovar, županija i okolne općine omogućuju pokrivanje troškova režija, prehrane, suplementacije, opreme i plaća zaposlenika – pohvaljuje Maja lokalnu zajednicu.

Udruga već petu godinu kontinuirano pruža pomoć roditeljima – savjete, edukacije, razmjenu iskustava i podršku, s impresivnih 1600 volonterskih dana godišnje.

Jedan od najambicioznijih projekata udruge je Ecofun, društveno poduzeće koje spaja održivost i zapošljavanje mladih s teškoćama u razvoju.

– Projekt je nastao iz stvarne potrebe – kad naši korisnici završe školu, sustav više ne nudi ništa. Obitelji propadaju, roditelji gube posao kako bi se brinuli za djecu. To nije održiva društvena strategija – kaže Maja.

– Ecofun uključuje te mlade ljude u proces izrade artikala od recikliranih materijala, čime se postižu višestruki učinci: socijalna uključenost, ekološka osviještenost, očuvanje resursa, i financijska samoodrživost. Kroz suradnju s tvrtkama poput Komunalca Vukovar te prikupljanjem otpadnog tekstila i kože, projekt doprinosi održivom razvoju i smanjenju otpada.

Udruga ima kapacitete za izradu 2.100 artikala mjesečno, što predstavlja prihod od oko 8.000 eura. Time se pokrivaju osnovni troškovi rada, zaposlenici i održavanje opreme – pojasnila je.

– Kroz Ecofun kampanju svi građani mogu sudjelovati. Samo 10 eura može donijeti veliku promjenu u životima djece s teškoćama – naglašava Maja.

-Mladi s invaliditetom će kroz projekt stjecati konkretne vještine, izrađivati igračke za kućne ljubimce, biti društveno korisni i postati vrijedni članovi zajednice. Recikliranjem tekstila smanjuje se potreba za novim sirovinama, čime se štiti okoliš i smanjuje emisija stakleničkih plinova. Ovim programom dajemo priliku za radnu integraciju, izlazimo iz okvira siromaštva i zanemarenosti, i nudimo rješenje koje je win-win za sve – ističe Prakaturović.

Ecofun je i službeno prepoznat kao inovativan projekt. Na akademiji Zaklade Žuta točka, koja nudi edukaciju i mentorstvo za razvoj fundraising kampanja, Ecofun je osvojio prvo mjesto među svim prijavljenim udrugama. Nagrada od 2.500 eura bit će uložena u vizualni identitet kampanje.

-Naša lokalna zajednica nas prepoznaje i podržava, kao pozitivan vjetar u gradu. Imamo odličnu suradnju s građanima, obrazovnim ustanovama, tvrtkama i partnerima koji prate naš rad – zahvaljuje se Maja.

Ipak, potrebe rastu. -Prostor koji smo prošle godine uredili i opremili sada je već premalen. Raste broj članova, aktivnosti i ideja. Nadamo se da će Grad Vukovar prepoznati potrebu za proširenjem naših kapaciteta – kaže Maja.

Statistika je neumoljiva. U Vukovarsko-srijemskoj županiji trenutno ima 2650 mladih osoba sa smanjenim mogućnostima. U Vukovaru ih je 452. Većina ih je izolirana, neuključena u ikakav oblik rada ili društvenog života.

-Ecofun projekt ima neiscrpan bazen korisnika, sirovine i višestrukih koristi. Onog trena kad završimo s opremanjem prostora i nabavimo kombi, krećemo s 20 korisnika koji jedva čekaju nastaviti svoje živote – poručuje Maja.

Zaključuje kako se nada da će njihova priča potaknuti i druge udruge u Hrvatskoj na slične korake. “Vjerujemo da ovim projektom možemo pokrenuti lavinu promjena, primjer dobre prakse koji će se proširiti i na druge krajeve zemlje” – kazala je Maja za ovaj put.