Ponosna sam na sve naše paraatletičare i na svaki njihov osobni rekord, na svaki državni rekord, na svačiji napredak, kaže Marina Banović

Poslušaj članak

Poštovana gospođo Banović, dugo godina ste u atletici, a uz to ste i uspješna liječnica. Kako uz mnogobrojne obveze uspijevate voditi Paraatletski klub URIHO i obnašati funkciju dopredsjednice Zagrebačkog parasportskog saveza?

– Moja atletska natjecateljska karijera bila je jako duga i trajala je do 2023. godine. Samim time je jasno da atletika zauzima posebno mjesto u mom životu, ona je više od sporta, više od hobija, ona je stil života, kao i medicina, pa za atletiku i paraatletiku uvijek imam vremena. Funkciju dopredsjednice Zagrebačkog parasportskog saveza obnašam od nedavno i još se uvijek navikavam, ali uz stručni kadar koji tamo radi, glavnu tajnicu gospođu Šikoronju, a posebno predsjednika gospodina Držaića, sve je lakše.

Kako ste se odlučili ući u svijet parasporta te koliko Vam iskustvo u atletici pomaže u vođenju kluba?

– Moj ulazak u svijet parasporta bio je spontan. Moj atletski trener, gospodin Sedić koji je sada izbornik hrvatske paraatletske reprezentacije, bio je ranije trener i nekoliko uspješnih paraatletičara s kojima sam trenirala u istoj grupi. Nekoliko godina kasnije odlučio se na osnivanje paraatletskog kluba, predložio mi suradnju i danas smo tu gdje jesmo. Klub je iznimno uspješan, a najveće zasluge svakako idu našem paraolimpijcu Ivanu Katanušiću i njegovom teneru gospodinu Vargi koji godinama rade izvrsne rezultate, a sada su tu i mlađi sportaši čije vrijeme tek dolazi.

Kakav je osjećaj u klubu imati atletičara kao što je Ivan Katanušić i koliko njegovo iskustvo pomaže drugima u pripremi za natjecanja?

– Ivan Katanušić je jedno od najvećih imena hrvatskog parasporta, njegovi sportski kolege mogu biti ponosni da ga imaju u klubu, posebno naš mladi Erik Fabian Kaurin koji također trenira s trenerom Vargom i kojemu Ivanovo iskustvo i podrška puno znače za daljnji napredak. Sigurna sam da je pred Erikom zavidna sportska karijera.  

Aktualna sezona je u punom jeku, mislite li da bi se ove godine Paraatletski klub URIHO mogao boriti za naslov državnog prvaka?

– Sezona je u punom jeku, točno. Iskreno, mislim da naš klub ne može konkurirati za naslov državnog prvaka, postoji nekolicina većih klubova koji tu imaju prednost. Ali to ne znači da se nećemo boriti, naši sportaši na svakom natjecanju daju svoj maksimum.

Koji su najveći izazovi u vođenju kluba?

– Bez imalo razmišljanja moram reći da su to financije. Pomažu nam Zagrebački parasportski savez, Hrvatski paraatletski savez, sportaši imaju svoje programe, među rijetkim smo klubovima koji uspiju nešto uprihoditi i od sponzora, ali sve je to skromno.

Na koji ste rezultat vaših članova najponosniji i što bi se moglo napraviti kako bi Paraatletski klub URIHO postizao još bolje rezultate?

– Ponosna sam na sve naše paraatletičare i na svaki njihov osobni rekord, na svaki državni rekord. Na svačiji napredak. Parolimpijske i svjetske medalje kategorija su za sebe, nešto što je uistinu pokazatelj izvrsnosti i ponosna sam što je i naš klub dio te velike pozornice. Trudimo se privući mlade sportaše, svježu krv, sudjelujemo na svim parasportskim manifestacijama s ciljem uključivanja mladih osoba s invaliditetom u paraatletiku.

Kakvo je stanje što se tiče parasporta u Zagrebu danas i što bi, po vašem mišljenju, moglo biti bolje?

– Iz godine u godinu stanje je sve bolje, financije su sve izdašnije i to je dobro. Ono što se može poboljšati je svakako sportska infrastruktura, ali to je problem u svakom sportu. Ono što još mogu istaknuti je i problem stručnog kadra, nedovoljan broj novih trenera s kvalifikacijama koje su usklađene sa Zakonom o sportu tako da je teško zaposliti profesionalca. Vrlo se često susrećemo sa situacijama u kojima su naši treneri honorarci pa zbog osnovnog posla ne mogu, npr., putovati s našim parasportašima na natjecanja. 

Mnogi su poželjeli osvojiti neki od planinarskih vrhova, ali to je ostao samo san. Profesor povijesti u I. osnovnoj školi Dugave, Željko Brdal (56), taj je san ostvario

Poslušaj članak

Iako je prije 18 godina izgubio vid zbog retinitis pigmentose, sljepoća ga nije spriječila da se strastveno bavi planinarenjem uz pratnju videće osobe, pokazujući tako da ništa nije nemoguće.

Posljednjih deset godina Željko je pisao planinarske putopise, a njih tridesetak objavljeno je u knjizi ‘S bijelim štapom put planina’.

Od kada se bavite planinarenjem?

– Počeo sam planinariti 2011. godine. Moja kći Nika učlanila se u planinarsku grupu ‘Gojzeki’ Hrvatskog planinarskog društva ‘Željezničar’ i Osnovne škole ‘Zapruđe’, a u toj grupi zajedno planinare roditelji i djeca. Supruga i ja pridružili smo se grupi. Svaki novi planinarski izlet bio mi je sve ljepši.

Koliko vam je planinarenje promijenilo život?

– Planinarenje je moja ljubav, postao sam ovisan o planinama. Upoznao sam krajeve koje sigurno ne bih da nisam planinario, a stekao sam i mnoge prijatelje. Zahvaljujući planinarenju imam neke nove ciljeve i izazove u životu. Planinarenje mi se uvuklo pod kožu i moje je zadovoljstvo. Smatram da svaka osoba s invaliditetom može pronaći aktivnost koja odgovara njezinim fizičkim sposobnostima. Volio bih da sve osobe s invaliditetom više gledaju na ono što mogu, a ne na ono što ne mogu. Treba biti svjestan ograničenja, ali i iskoristiti preostale potencijale.

Kako je planinariti ne oslanjajući se na vlastiti vid, samo uz pomoć videće osobe?

– Na neke se vrhove nije teško popeti, pogodni su za rekreativce, ali neki su i zahtjevniji. Uspon zahtijeva određeni napor i vrijeme. Kad dođem na vrh, osjećaj je divan. Osjećam zadovoljstvo što sam ostvario neki cilj.

Osvojili ste 142 planinarska vrha u Hrvatskoj. Koji je uspon bio najteži?

– Vrlo zahtjevan bio je uspon na Anić kuk na Velebitu. Morao sam biti dobro osiguran opremom. Penjanje i silaženje trajali su deset sati. Izdvojio bih i uspon na vrh Sauleck u Austriji – i on je bio dugotrajan.

Jeste li se našli u opasnoj situaciji tijekom planinarenja?

– Sigurno sam bio blizu neke provalije. Također sam pao i udario se, ali život mi nije bio ugrožen jer sam imao dobru videću pratnju koja mi je jamčila sigurnost.

Što vas je potaknulo na pisanje planinarskih putopisa?

– Sve što se ne zapiše – zaboravi se. Meni je bilo zadovoljstvo prenijeti svoje dojmove i pokazati ljudima koliko je planinarenje dobra aktivnost. Na pisanje putopisa potaknula me i želja da ljudi vide koliko je Hrvatska prekrasna zemlja.

Imate li savjet za slijepe osobe koje se odluče na planinarenje?

– Za planinarenje treba imati želju i volju te dobru podršku. Planinarenje je komplicirano za svaku slijepu osobu, ali treba pronaći pratnju – osobu koja to doista želi i u koju se ima povjerenje. Slijepa osoba u početku treba odabrati planinu koja nije zahtjevna.

Kakvi su vaši daljnji planovi?

– Ostalo je još osam vrhova u Hrvatskoj koje želim osvojiti, a svi su na Mosoru i Biokovu. Volio bih da to bude u nekoj doglednoj budućnosti.

Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom (HSUTI) ima ukupno 48 članica iz isto toliko gradova. Prisutni su gotovo u cijeloj Hrvatskoj, a mi smo pričali s predsjednicom Jozefinom Kranjčec o radu Saveza, položaju osoba s invaliditetom i izazovima koji su još pred svima nama

Poslušaj članak

Koji su glavni ciljevi i prioriteti Saveza u narednim godinama?

– Hvala na pitanju, ono je zaista kompleksno. Glavni ciljevi Saveza su ostvarenje strateških ciljeva Saveza. Znamo da ih ima više, poput jačanja kapaciteta Saveza i njegovih udruga članica, uključivanja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u život zajednice, razvoja inovativnih socijalnih usluga unutar Saveza i članica, kao i praćenje provedbe nacionalnih i međunarodnih dokumenata vezanih uz problematiku osoba s invaliditetom.

Koje projekte i programe trenutačno provodite?

– Savez provodi jedan od najvažnijih projekata, a to je podrška Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva – tzv. nacionalna sustavna podrška. To je vrlo značajan projekt koji predstavlja osnovnu djelatnost i pokriva dio plaća naših djelatnika te sve troškove hladnog pogona. Dobili smo mnogo zadataka i nadamo se da ćemo ih uspješno izvršiti prema planiranim aktivnostima. To uključuje suradnju s članicama, pomoć u pisanju projekata, informiranje o raspisanim natječajima, pomoć pri pravdanju projekata i slično.

Drugi projekt koji provodimo zove se ‘Podrška – prava, inkluziju olakšava’, u sklopu kojeg širimo mrežu socijalnih usluga. Riječ je o opsežnom programu koji se sastoji od više projekata, a financira ga Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Kroz taj program održavamo simpozije za voditelje udruga članica, gdje im pružamo edukacije ovisno o aktualnim temama svake godine. Također organiziramo edukacije za roditelje i skrbnike djece i mladih osoba s invaliditetom.

Organiziramo i ljetni kamp za osobe s težim invaliditetom, posebno one iz socijalno ugroženih skupina – iz kontinentalne Hrvatske vodimo ih na more, a iz primorskih krajeva u toplice. Taj projekt je značajan jer roditelji za to vrijeme mogu iskoristiti godišnji odmor, dok mi njihovog člana obitelji zbrinjavamo kroz aktivnosti u kampu.

Još jedan projekt, koji financira Grad Zagreb, zove se ‘S tobom sam’, a cilj mu je senzibilizacija građana prema marginaliziranim skupinama. Fokusirali smo se na mentalno zdravlje osoba s invaliditetom, a stručni suradnici će održavati edukativna predavanja, čiji će rezultati biti vidljivi po završetku projekta.

Pri kraju je i projekt e-Pristupačnost, kroz koji smo, s partnerima iz naših udruga, obrazovali dvadesetak osoba s invaliditetom. Polaznici su završili pet modula u prvoj fazi projekta, a sada nastavljaju s obrazovanjem, stječući dodatna znanja iz područja zapošljavanja u turizmu. Projekt financira Ministarstvo turizma.

Koje su najveće prepreke s kojima se osobe s tjelesnim invaliditetom i dalje svakodnevno suočavaju u Hrvatskoj?

– Prepreke možemo podijeliti na fizičke i administrativne barijere. Fizičke se odnose na nepristupačnost građevina, radnih mjesta i javnog prijevoza (npr. niskopodni autobusi). Administrativne barijere su povezane s prekomjernom birokracijom – osoba s invaliditetom ne bi trebala deset puta odlaziti na isto mjesto da bi ostvarila neko pravo. Kroz Registar osoba s invaliditetom imamo napredak, ali pojedini zahtjevi i obrasci predugo stoje neobrađeni zbog nedostatka stručnog kadra. Vjerujemo da ćemo do kraja godine uspjeti taj proces dovesti u red.

Kako Savez podržava svoje članice – udruge na lokalnoj razini – u njihovom radu i razvoju? Koliko imate članica?

– Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom ima ukupno 48 članica iz isto toliko gradova. Prisutni smo gotovo u cijeloj Hrvatskoj.

Podršku pružamo kroz edukacije, simpozije, konferencije, okrugle stolove – teme su uvijek prilagođene potrebama udruga i lokalne zajednice. Također, provodimo individualne konzultacije s voditeljima udruga.

U sklopu nacionalne sustavne podrške provodimo i terenske obilaske manje razvijenih udruga, kako bismo im pomogli u rastu i razvoju. Planiramo obići oko 70 posto članica i pružiti im pomoć u onome gdje vidimo prostor za napredak. Svaka lokalna zajednica zaslužuje snažnu i funkcionalnu udrugu, jer se putem nje lakše ostvaruju zakonska prava osoba s invaliditetom.

Kako biste ocijenili napredak u području pristupačnosti, zapošljavanja i obrazovanja osoba s invaliditetom, a gdje ima najviše prostora za poboljšanje?

– Volim reći, i već sam to istaknula i na televiziji, da je pokret osoba s invaliditetom započeo prije 23 godine i da smo od tada postigli jako puno – posebno u obrazovanju, zapošljavanju i pristupačnosti.

Na primjer, nekad smo imali pet pomoćnika u nastavi, a sada ih imamo više od 5000. Djeca se moraju obrazovati, a država je omogućila potrebnu pomoć. Oni koji su već završili školovanje, ali se ne mogu zaposliti, mogu koristiti vaučere za dodatna usavršavanja, prekvalifikacije i stjecanje novih kompetencija.

Uveli smo i osobne asistente za osobe s najtežim invaliditetom, kako bi i oni mogli imati mogućnost zapošljavanja. Donijeli smo i Zakon o inkluzivnom dodatku koji pokriva dodatne troškove izazvane invaliditetom.

Naravno, još treba poboljšati javni prijevoz, pristupačnost zgrada i ustanova. No, ove i iduće godine, uz podršku Europske unije, krećemo s energetskom obnovom starijih zgrada, čime će se riješiti i pristupačnost. Vjerujem da će se time kvaliteta života osoba s invaliditetom značajno poboljšati.

Što biste poručili mladim osobama s tjelesnim invaliditetom koje se suočavaju s osjećajem isključenosti ili nevidljivosti u društvu?

– Osobe s invaliditetom moraju se same pokrenuti. Nitko vam neće doći na vrata i reći da se upišete na fakultet, da imate radno mjesto ili da odete na neko savjetovanje. Moraju sami nešto poduzeti.

Na našim edukacijama to uvijek naglašavamo – trebaju se truditi biti vidljivi u društvu. Moraju istraživati obrazovne mogućnosti u skladu sa svojim sposobnostima. Nisu svi za sve – ni među zdravima, a kamoli među osobama s određenim oštećenjima.

Trebaju nastojati ući u svijet rada, ne gledati isključivo na visinu plaće, već na uključenost. Sada imaju inkluzivni dodatak, što znači da nisu bez osnovnih sredstava. Važno je da se zaposle, da budu uključeni u zajednicu kojoj pripadaju – jer samo tako mogu osjećati unutarnje zadovoljstvo, biti korisni i izbjeći izolaciju.