Terapijska snaga umjetnosti
MARIJANA IBRIKS Glazba mi je lijek, uvijek je bila uz mene
Objavljeno
Prije 9 mjeseci/
Napisao/la:
IN-PORTAL
Marijana Ibriks je od malih nogu, uz pomoć slušnih aparata, prepoznavala koliko glazba ima ljekovitu moć u njenom životu
Poslušaj članak
Važnost umjetnosti u poboljšanju kvalitete života osoba s invaliditetom prepoznale su brojne institucije kao i pojedinci koji rade na povećavanju inkluzije. Sve veći je i broj osoba s invaliditetom koje ruše dosadašnje barijere i dobivaju mjesto na pozornicama.
Jedna je od njih i gluhoslijepa pjevačica Marijana Ibriks. Ona je od malih nogu, uz pomoć slušnih aparata, prepoznavala koliko glazba ima ljekovitu moć u njenom životu. Kad god bi se loše osjećala, tražila je i nalazila utjehu u glazbi.
– Glazba mi je lijek, a život mi je to još jednom dokazao. U rano proljeće 2023. godine dijagnosticiran mi je zloćudni tumor dojke. Glazba je uvijek bila uz mene, preko slušalica, nakon svake kemoterapije i nakon operacije. Uz nju plačem i smijem se zahvalna što je još mogu čuti i osjetiti svaki akord, ritam u plućima. Zanimljivo je da mi je voditeljica zbora potvrdila da imam apsolutan sluh za glazbu. Da, ja – gluhoslijepa osoba – osjetim glazbu kroz svaku svoju poru u tijelu! Kada nastupam, moja duša se otvori, radosna što se može pokazati svijetu bez ikakve zadrške – započela nam je svoju priču ova umjetnica iz Velike Gorice i pjevačica grupe Deaf Music Dreamers. Riječ je o bendu u kojem stvara zajedno s još troje entuzijasta.
– U bendu nastupaju, osim mene u ulozi vokala, Dražen Maleković, koji je nagluh, na električnoj gitari i ritam bubnjevima i Robert Vincek, koji je gluh, na bas gitari, dok Mona Vincek, koja je nagluha, sve prevodi na znakovni jezik omogućujući publici potpuno razumijevanje izvedbi. Sviramo rock oslanjajući se na slušne aparate. Trudimo se imati zajedničke probe svake subote – ispričala nam je Ibriks koja s Malekovićem piše i sklada pjesme.
– ‘Rođen sam za rock’ prva je naša autorska i povratnička pjesma. Dražen je imao spremnu glazbu, a ja sam napisala riječi. Do danas smo napisali i skladali još četiri pjesme, a nekoliko ih je na čekanju. Oboje smo članovi HDS ZAMP-a – istaknula je Marijana dodavši kako trenutno vježbaju za nastup koji ih čeka u studenom.
– Dražen i ja iskopali smo sve autorske, neobjavljene pjesme koje smo imali, napravili aranžmane i sad vježbamo za nadolazeći 7. UPSET ART festival. Glazba je apsolutno dobar medij za izražavanje. Dok Dražen temama pristupa ozbiljnijim tonom, ja preferiram sarkazam – rekla je Marijana koja već nekoliko godina sudjeluje na spomenutom Festivalu umjetnosti i inkluzije osoba s invaliditetom UPSET ART-u u Centru za kulturu Trešnjevka. Na ovom hvalevrijednom festivalu Ibriks se okušala i u ulozi pjevačice, voditeljice te pripovjedačice.
– 2023. godine zbog karcinoma nisam nastupala s tadašnjim bendom, ali sam zato po prvi puta vodila program UPSET ART festivala. Iako pod kemoterapijom, bila sam vesela duha i čast mi je bila voditi festival na kojem sam nastupala kao glazbenica dvije godine zaredom. Ove godine opet vodim program festivala i čitam poeziju, za koju se ispostavilo da je sjajna terapija za ljude -, otkrila je Ibriks, koja je iskoristila priliku i pozvala sve da dođu 29. i 30. studenog na UPSET ART festival. Ujedno je i podsjetila koliko je važno rušiti predrasude.

– Često se sjetim one mame iz Pule koja je pred kamerama izjavila kako ne želi da ‘kljakava’ djeca idu s njenom savršenom djecom u školu. Neki nas ne bi ni malim prstom taknuli da se ne zaraze, ali kada vide na festivalima koliko se trudimo, da čak možemo parirati ‘savršenim’ umjetnicima, onda se nakratko zamisle – poručila je Ibriks koja se dotaknula i jedne druge važne teme.
– U Hrvatskoj kronično nedostaje festivala kao što je UPSET ART festival. Ovo je jedini festival takve vrste u Hrvatskoj. Na UPSET-u je umjetnik honoriran za svoj nastup i rad, a mi tada dobijemo vjetar u leđa za daljnji razvoj svoje umjetnosti, osjećamo se poštovanima. Nekada je postojao takav festival u Rijeci, a u Zagrebu još imamo i Festival jednakih mogućnosti na kojem dobiješ promociju kroz nastup na Trgu bana Josipa Jelačića – ispričala nam je Ibriks koja je s bendom Deaf Music Dreamers imala prilike nastupati od Bosne i Hercegovine do Poljske gdje su pjevali na izboru za Miss i Mistera gluhih svijeta.
A osim što se bavi glazbom, ova umjetnica godinama je bila aktivna u više udruga i radila na tome da se poboljša položaj osoba s invaliditetom, kao i položaj žena. Sada se iz udruga koje je osnovala povukla i posvetila – ribolovu.
– Krajem prošle godine sa svojim Slavoncima osnovala sam Športsko ribolovnu udrugu gluhih ‘Šaran’ Hrvatska, koja je prva i jedina udruga takvog tipa u državi i napokon mogu reći da sam sretna, da uživam u radu s gluhim ribolovcima. Imali smo već dva natjecanja, a u rujnu slijedi Europsko natjecanje gluhih u lovu na šarana u suradnji s Europskom udrugom gluhih ribiča – ispričala nam je ova rođena Osječanka koja ističe da bi položaj osoba s invaliditetom bio puno bolji kada bi postojala sloga između njih.
– Mi osobe s invaliditetom nismo složni i zato je lako upravljati s nama. Osim toga, školovanje treba mijenjati pod obavezno. Svi imaju skraćeni program školovanja, još po starom sistemu iz prošlog stoljeća, bez obzira imaju li intelektualne teškoće ili ne. Tako se proizvodi masa ljudi koja ‘šuti i radi’ – istaknula je između ostalog Ibriks.
Ipak, ona ni ne pomišlja da odustane od borbe za svoja prava u svakodnevnom životu. Nakon što je dobila bitku s rakom dojke, čeka je nova borba.
– Sam karcinom težak je za svakoga, a kamoli za nas osobe s invaliditetom. Tijekom kemoterapije vid mi je bio jako sužen, skoro do potpunog sljepila. Šumilo mi je u ušima i uz slušne aparate. Uobičajeno je da gluhi imaju problema s ravnotežom, a tada me baš ‘bacalo’. Komunikacijski posrednik pomagao mi je koliko je mogao, ali nakon operacije tijekom koje mi je odrezano 11 limfnih čvorova, desna ruka više nikada neće biti kao prije. Stoga mi je potreban osobni asistent, a za kojega se moram zakonski izboriti sama. I budem – istaknula je ova hrabra žena koja se odnedavno počela baviti pisanjem priča.
– Početkom ove godine počela sam pisati priče za čarobnu djecu – ‘Tulipa i Bontonko’. Tulipa je gluhoslijepa djevojčica, a Bontonko je njen pas čuvar, vodič koji drži do bontona. Priča o ‘Tulipi i Bontonku’ po prvi puta će se objaviti u online časopisu za gluhe i nagluhe osobe ‘Jeka’, a reakcije su već odlične. Imam još puno priča za ispričati, tek sam počela. To mi je nova zanimacija koja me opušta i zabavlja – zaključila je Ibriks.
Ivana Perković Rosan
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
In-Portal vlasništvo je svih onih kojima je bolji život svih osoba s invaliditetom, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, primarna briga.
Možda će vam se svidjeti
-
DOKAZANO Paracetamol u trudnoći ne izaziva autizam
-
TOMISLAV ŠILIPETAR Hoće li slikar s invaliditetom završiti na ulici
-
POREČ Inkluzivni projekt nastavlja privlačiti osi populaciju u sport
-
PARKINSONOVA BOLEST Udvostručio se broj oboljelih
-
ZNANSTVENA SENZACIJA Paralizirane osobe će tipkati mislima
-
U slatini pokrenut inkluzivni program
Terapijska snaga umjetnosti
‘Žar ptica’ na putu da postane potpuno inkluzivno kazalište
Objavljeno
Prije 5 mjeseci/
27/11/2025Napisao/la:
IN-PORTAL
Zagrebačko Gradsko kazalište Žar ptica jedan je od pozitivnih primjera inkluzije u kazališnoj umjetnosti
Poslušaj članak
Naime, ovo kazalište je započelo proces potpune inkluzije 23. studenog 2023. tematski inkluzivnom predstavom ‘Mala Frida’. Ovu hit predstavu o djetinjstvu slavne slikarice slijepa i slabovidna djeca pratila su uz pomoć audio deskripcije, gluha i nagluha djeca uz pomoć prevoditelja na znakovni jezik, a djeca s intelektualnim teškoćama su dobila pojednostavljen tekst o predstavi.
Ove prilagodbe, uz niz drugih prilagodbi u samome prostoru, bile su rezultat suradnje kazališta i brojnih stručnjaka iz različitih udruga, centara za obrazovanje djece i gradskih ureda. I nije stalo na jednoj predstavi. Prilagođene su i predstave ‘Dnevnik Pauline P’. te ‘Djevojčica sa šibicama’, a novoj sezoni pripremaju se nove predstave koje će biti prilagođene djeci s različitim teškoćama.
O tome kako je tekao proces prilagodbe kazališta Žar ptica razgovarali smo s ravnateljom kazališta Dragom Utješanovićem kao i s voditeljicom projekta ‘Moje kazalište je (IN)kluzivno’ Milankom Čolović.
Ravnatelj Gradskog kazališta Žar ptica Drago Utješanović nam je za početak otkrio koje su sve prilagodbe napravili kako bi sva djeca iz Zagreba i okolice imala priliku otkriti svijet kazališta.
– To je jako dugačak proces. Malo po malo smo prilagođavali kazalište, kupili smo uređaj za audiodeskripciju, potom smo stavili komunikacijsku ploču, induktivnu petlju i oznake na Brailleovom pismu. Imamo dio kazališta gdje se stolice mogu razmontirati i maknuti da se napravi prostor za posjetitelje u invalidskim kolicima. Osigurali smo i dva invalidska parkirališna mjesta i uskoro ćemo od tih mjesta napraviti taktilnu stazu koja vodi sve do ulaza. Najveći i najskuplji dio prilagođavanja kazališta je izgradnja toaleta za osobe s invaliditetom i za to smo dobili odobrenje od zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu i oni će to financirati tako da se nadamo da ćemo u sljedećoj kalendarskoj godini 2026. cijeli proces prilagodbe završiti. Imamo sreću da u kazalištu nemamo fizičkih barijera poput stepenica jer je to jako skupo rješavati – rekao nam je ravnatelj kazališta Drago Utješanović dodavši i da su u cijelom procesu imali podršku brojnih stručnjaka.
– Imali smo svesrdnu podršku kome god smo se obratili, svatko je pomogao savjetom kako što napraviti. Najbolje je pitati ljude iz struke, pa ako prilagođavate prostor za slijepe i slabovidne onda ćete pitati za savjet i preporuku Savez slijepih. Mi smo tome ozbiljno pristupili i bila je formirana komisija od pet članova koji su prošli kroz cijelu zgradu i dali naputke što sve treba napraviti – ispričao je, između ostalog, Utješanović. A rezultati nisu izostali.
– Reakcije su jako pozitivne. Bilo je roditelja koji su dolazili iz Varaždina i šire okolice, koji su vozili po sto kilometara da bi njihovo dijete moglo doživjeti kazališnu predstavu. Ostvarili smo i jako dobru suradnju sa svim institucijama koje okupljaju djecu s raznim oblicima potreba. Nastavit ćemo i dalje u suradnji sa strukom prilagođavati još predstava. Neće sve predstave biti prilagođene jer nisu sve pogodne, ali ćemo uvijek imati određeni broj naslova na repertoaru koji su prilagođeni djeci s teškoćama – rekao je ravnatelj GK Žar ptica, ujedno nam najavivši i novu predstavu koju spremaju u 2026. godini.

– U veljači planiramo premijeru predstave ‘Bijeli klaun’ koju radimo prema romanu našeg poznatog književnika i moreplovca Damira Miloša. Radi se o dječaku koji ne raspoznaje boje i koji na svom putovanju susreće slijepog čovjeka koji će mu otkriti svijet boja – ispričao nam je Utješanović dodavši da se nada da ćemo ‘doživjeti dan kada inkluzija neće biti neka senzacija, već ćemo svi zajedno gledati predstave i to će biti to.’
O inkluziji u Žar ptici razgovarali smo i s voditeljicom projekta ‘Moje kazalište je (IN)kluzivno’ Milankom Čolović koja je nadodala i da je cijeli projekt inkluzije u Žar ptici donekle bio inspiriran i gostovanjem u Narodnom pozorištu u Sarajevu koje je prilagođeno osobama s invaliditetom.
– Pomislila sam ako je Kazalište u Sarajevu moglo postati prvo pristupačno kazalište u ovom dijelu Europe, sigurno i mi imamo potencijala za prilagodbu. Konačno, bilo je i vrijeme za to. Odlučili smo krenuti prema sveobuhvatnoj inkluziji. Započeli smo s prilagodbom za djecu s teškoćama vida i sluha, potom i za djecu u invalidskim kolicima te djecu s intelektualnim teškoćama i teškoćama iz spektra autizma. Htjeli smo djeci koja imaju određene granice u doživljavanju kazališta pomoći da pređu tu granicu i zarone u nešto što zapravo nisu ni pretpostavljali da mogu i da postoji – rekla nam je Milanka Čolović koja je objasnila kako u suradnji s različitim stručnjacima prilagođavaju predstave koliko je to moguće.
– Predstave za djecu s intelektualnim teškoćama moraju biti jednostavne, pogotovo za djecu iz spektra autizma koje moraju biti senzorno i sadržajno nježne, bez jakih svjetlosnih i zvučnih efekata. Tako da pazimo u odabiru predstava koje bi bile primjerene za koje područje oštećenja – pojasnila je Čolović koja je dodala da su sretni kada vide da njihov projekt postiže svoje ciljeve.
– Iz Centra za odgoj i obrazovanje Goljak su nam nedavno donijeli zahvalnicu na kojemu je pisalo: ‘Hvala što stvarate prostor gdje svako dijete može uživati u čaroliji kazališta i osjetiti da je dio zajednice’. Mene je ovaj drugi dio posebno dotaknuo. To je ono što želimo i što je cilj ovog projekta, da djeca s teškoćama budu i da se osjećaju kao ravnopravan dio zajednice – istaknula je Čolović.
Kao dobre primjere prakse inkluzije u kazalištu svakako se treba spomenuti i Centar za kulturu Trešnjevka (CeKaTe) gdje se krajem studenog održava sedmi Festival umjetnosti i inkluzije osoba s invaliditetom UPSET ART. Ove godine festival pod geslom ‘Drukčiji korak, isti put’ ima čak 55 različitih programa, od radionica, premijera filma, predavanja pa do koncerata, predstava i izložbi. Na njemu će, između ostalog, nastupiti Marijana Ibriks te Tamara Bračun s kojima smo nedavno imali intervju.
Kada se priča o pozitivnim primjerima prakse inkluzije u kazalištu, ne smijemo zaboraviti ni Rijeku koja je, uz Zagreb, nekoliko koraka ispred svih drugih gradova u Hrvatskoj što se tiče dostupnosti kulturnih sadržaja osobama s invaliditetom. Osim što imaju Plesni kolektiv Magija, Riječani se mogu pohvaliti i da njihovo kazalište HNK Ivana pl. Zajca od prošle godine ima inkluzivnu pretplatu.
Prošle godine je za OSI bilo prilagođeno sedam predstava, a druga sezona inkluzivne pretplate započela je inkluzivnom inačicom predstave za djecu ‘Magarčić i kit’ koja je nastala prema autorskom projektu Damira Martinovića i Mrleta i Ivanke Mazurkijević. Na rasporedu su i još drame ‘Veli Jože’ i ‘Nigdje, niotkuda’ te balet ‘Fridin svijet’.
Ivana Perković Rosan
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
Terapijska snaga umjetnosti
ANITA MATKOVIĆ Prisutnost na kazališnim daskama je integracija
Objavljeno
Prije 5 mjeseci/
21/11/2025Napisao/la:
IN-PORTAL
Anita Matković glumica je i dramska pedagoginja koja već 35 godina igra na daskama najstarijeg kazališta slijepih na svijetu – zagrebačkog Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život
Poslušaj članak
Iako je prvo završila Ekonomski fakultet u Zagrebu, ova svestrana žena život je posvetila umjetnosti te radu s mladima. Više od trideset godina radila je kao dramska pedagoginja u Centru za slijepe i slabovidne ‘Vinko Bek’, a svoj obol je dala i učeničkom domu ‘Dora Pejačević’. Voditeljica je i suosnivačica Kazališne udruge MIST koja okuplja mlade i stvara predstave namijenjene najmlađima, a sve s ciljem inkluzije te razvijanja samopouzdanja i tolerancije.
U svojoj bogatoj karijeri Matković je ostvarila brojne uloge na kazališnim daskama, a igrala je i u filmu ‘Belladonna’ koji je 2015. osvojio prvu nagradu za najbolji kratki film na Venecijanskom filmskom festivalu. S ovom iznimnom umjetnicom razgovarali smo o snazi umjetnosti, o njenom glumačkom putu te o radu s djecom i mladima.
– Kazališno stvaranje i gluma otvara nas kao osobe, osnažuje i potvrđuje kao umjetnike i pojedince, a ujedno svojim umjetničkim kreacijama obogaćujemo kulturnu scenu zajednice. Nadam se da svojim dugogodišnjim djelovanjem, kako na daskama koje život znače tako i u dramsko pedagoškom području, doprinosim senzibilizaciji prema ranjivim skupinama i njihovoj afirmaciji, ali i edukaciji šire zajednice o položaju, statusu te mogućnostima osoba s invaliditetom. Nadam se i da utječem na stavove razbijajući predrasude spram osoba s invaliditetom čijoj zajednici i sama pripadam – rekla nam je, između ostalog, ova svestrana umjetnica koja je inspiracija mnogima. Posebno mladima s kojima radi više od 30 godina.


– Smatram da je dramsko pedagoški rad izuzetno bitan u razvoju i osnaživanju mlade populacije. A posebno je naglasak na osnaživanju osoba s oštećenjima vida ili nekim drugim invaliditetom. Sudjelovanjem u dramskim aktivnostima mladima se pruža mogućnost da se ostvare putem dramske igre i pedagoškog rada kao i da dođu do nekih spoznaja do kojih ne bi došli u svakodnevnom životu. Dramske aktivnosti su izuzetno bitne jer objedinjuju ples, glazbu i likovni aspekt rada. U današnjem društvu dramske aktivnosti nisu u obrazovnom sustavu, već su izvannastavne aktivnosti. I ispod su nivoa glazbene pedagogije i likovne pedagogije, a izuzetno su značajne za razvoj djece i mladih – ispričala je Matković dodavši kako je ipak veliki iskorak što danas postoji mogućnost usavršavanja u dramskom pedagoškom radu na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.
– Otvoren je dodiplomski studij koji 90-ih godina kad sam ja počinjala nije postojao. Mi smo se educirali putem raznih seminara u organizaciji Hrvatskog centra za dramski odgoj – objasnila je.
Napredak je napravljen i što se tiče dostupnosti kulturnog sadržaja osobama s oštećenjima vida.
– Neki pomaci su napravljeni, poput primjene audiodeskripcije tijekom izvedbi u kazalištima i pri projekcijama u kinima, no audiodeskripcija je ograničenog karaktera i primjenjuje se samo za određene izvedbe i naslove. I neki muzejski prostori vrše prilagodbe kako bi sadržaji bili dostupniji osobama oštećena vida. Otisnute su informacije o izlošcima na brajici. Teško je izvršiti potpuno prilagodbu jer osobe oštećena vida, mislim na slabovidne, imaju različita oštećenja i mogućnosti vida su specifične. Tehnologija je stvarno napredovala i mladi ljudi s oštećenjima vida mogu koristiti tehnička i tehnološka dostignuća kako bi bili bolje informirani i educirani, a ujedno im olakšavaju kretanje i život – istaknula je Matković naglasivši i važnost da osobe s oštećenjima vida budu aktivni sudionici kulturne scene.
– Prisutnost na kazališnim daskama utječe na bolju integraciju i vidljivost osoba oštećena vida. Važno je da budemo prisutni u kulturnom životu grada, države i da se ostvarujemo u umjetničkom stvaralačkom smislu. Nadam se da će se nastaviti financiranje svih programa koji nam omogućavaju prisutnost na kazališnim daskama – rekla je Matković koja je na kazališnoj sceni od 1990. A zanimljivo je i da je svoju ljubav prema kazalištu prenijela i na neke od svojih bivših učenika i polaznika tako da sada glume s njom bok uz bok.
– Većina mladih u kazalištu ‘Novi život’ se počela baviti dramskim izričajem ili u dramskim grupama Centra ‘Vinko Bek’ ili u Udruzi MIST. U Centru Vinko Bek sam počela raditi kao dramski pedagog 90-tih paralelno s mojim radom u Kazalištu ‘Novi život’. Prvo sam radila sa srednjoškolskom populacijom pa s osnovnoškolskom populacijom. Radila sam sa srednjoškolcima i u učeničkom domu ‘Dora Pejačević’. Ostvarili smo i niz sudjelovanja na najvišim niovoima natjecanja, s Centrom ‘Vinko Bek’ tri puta smo bili na državnim natjecanjima, a s učeničkim domom ‘Dora Pejačević’ šest puta – rekla nam je Matković koja je prije par godina pokrenula i dramsku skupinu mladih u Hrvatskom domu Markuševec. A iako je prije tri godine prestala raditi u Centru ‘Vinko Bek’,, ova iznimna umjetnica ne miruje. Aktivna je i na sceni pa tako trenutno glumi u nekoliko aktualnih predstava u Kazalištu ‘Novi život’. Među njima je i jedna namijenjena najmlađima – ‘Ružno pače’, lutkarska predstava koja progovara o diskriminaciji.



– Dječja publika bez ikakvih predrasuda gleda predstave, nju nedostatak vida kod glumaca uopće ne opterećuje, oni uživaju u samoj predstavi. Djeca su otvorena i mi se obraćamo djeci kroz predstave već niz godina – ispričala nam je Matković koja je upravo dočekala još jednu premijeru s Kazališnom udrugom MIST. Riječ je o predstavi ‘Budi Mali princ’ u Centru za kulturu Maksimir.
– Veliki mi je izazov bio završiti ovu predstavu jer je to svojevrsni hommage našoj članici, suosnivačici MIST-a i dugogodišnjoj prijateljici Mariji Šarić Ban koja više nije s nama – istaknula je Matković koja nam je za kraj izdvojila i neke od predstava koje su joj bile posebno značajne u karijeri.
– Svaka predstava i uloga mi je novi izazov. Uvijek nađem nešto zanimljivo što me privuče i kao da me usiše u sebe. Od ‘Varijacija’, ‘Nos vamos a ver’, Bijelo,bijelo, bijelo’, ‘Edipa’ pa do Harmsa kojeg smo radili u tri varijante. Tu su i naravno dječje predstave koje ne bih htjela zanemariti: ‘Ispeci, pa reci’, ‘Cirkuski slonić Charlie’, ‘Ružno pače’. Što se tiče suradnja izvan Kazališta slijepih moram spomenuti predstavu ‘Lux in Tenebris’ u ITD-u. Tu su i predstave u Kazališnoj udruzi MIST koju vodim: ‘Ana Liza i vesela ordinacija’, ‘Party bajka’, ‘Vitez željeznog srca’ – rekla nam je Matković koja je prije tri godine ostavila svoj trag i izvan Hrvatske radeći u Lisabonu na predstavi ‘Set the table’ autorica Cristine Carvalhal i Raquel Andre.
Ivana Perković Rosan
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
Terapijska snaga umjetnosti
IVANA JEŽIĆ Približit ću likovnoterapijski pristup djeci s teškoćama
Objavljeno
Prije 5 mjeseci/
07/11/2025Napisao/la:
IN-PORTAL
Ivana Ježić je gotovo 30 godina provela kao učiteljica-mentorica likovne kulture i likovna terapeutkinja u Centru za autizam u Zagrebu
Poslušaj članak
Da umjetnost kao terapija može pomoći kod smanjenja stresa i anksioznosti te utjecati na jačanje kreativnosti i samopouzdanja nije tajna. Ipak, terapijska snaga umjetnosti još je uvijek nedovoljno iskorištena u odgojno-obrazovnim, socijalnim i rehabilitacijskim ustanovama u Hrvatskoj. Jedna od stručnjakinja koja se bori da se to promijeni jest Ivana Ježić koja je gotovo 30 godina provela kao učiteljica-mentorica likovne kulture i likovna terapeutkinja u Centru za autizam u Zagrebu.
Ova profesorica povijesti umjetnosti i arheologije svoje bogato iskustvo pretočila je prije tri godine u knjigu, točnije priručnik ‘Likovni poticaj i izazovi-metodika likovne kulture za rad s djecom s teškoćama’. Svoje znanje i iskustvo rada s djecom s teškoćama podijelila je i u više od 30 stručnih članaka, a trenutno radi na novoj knjizi. S ovom stručnjakinjom razgovarali smo o terapijskoj snazi umjetnosti, o posebnoj važnosti likovne terapije za djecu s poteškoćama kao i o izazovima s kojima se susretala u svom radu.
Za početak, upitali smo je kolika je terapijska snaga umjetnosti.
– Već je krajem 19. stoljeća ‘otkrivena’ terapijska snaga likovnoga stvaralaštva u psihijatrijskim bolnicama, primjerice u Francuskoj i Njemačkoj, gdje je uočeno da se pacijenti koji slikaju mnogo brže oporavljaju nego ostali pacijenti. Ubrzo se likovne aktivnosti počinju primjenjivati radi liječenja pacijenata, omogućujući im da ‘iziđu’ iz začaranoga kruga svojih teškoća u nove, ‘neutralne’ i opuštajuće, doživljaje, u kojima mogu steći nova i pozitivna iskustva. Od tada je likovna terapija silno proširila područja u kojima se može primjenjivati i produbila je metode svoje djelatnosti. Među umjetničkim terapijama također se ističe muzikoterapija koja je našla dobru primjenu i u javnome zdravstvenom sustavu. Terapija plesom i pokretom prisutna je od najstarijih vremena ljudskih zajednica te je i danas, u slobodnoj ponudi, aktualna u različitim oblicima društvene rekreacije, kao i terapija dramom koja je mlađa, ali vrlo privlačna zainteresiranim korisnicima.
– Sve su umjetničke terapije primjenjive neovisno o dobi sudionika i mogu pozitivno djelovati na cijelu osobu, osobito pomoću opuštanja, smirenja i osjećaja zadovoljstva, kao i širenjem interesa i otvaranjem novih vidika, što sve vodi poboljšanju mentalnoga stanja – ispričala nam je Ježić koju smo priupitali i ima li likovna terapija posebnu važnost za djecu s većim teškoćama.
– To je izvrsno pitanje i uvodi nas u problematiku ne samo mentalnoga zdravlja djece s teškoćama, nego osobito njihova odgoja i obrazovanja. Ona može pružiti odgovore kako nastavne sadržaje mogu usvajati djeca i mladi s većim teškoćama koja nemaju vještina ili mogućnosti promišljanja i pamćenja, odnosno izražavanja riječima, govorom ili pismom. Kako oni ‘slušaju’ i ‘pamte’ nastavne sadržaje, ako ih ne ‘čuju’/ne ‘čitaju’? Znači da ih niti ne usvajaju? Kako ih upoznaju, ako ih ne ‘razumiju’ te sadržaji ‘ne dopiru do njih’?
– Približit ću likovnoterapijski pristup djeci s teškoćama. Moja inovativna i složena likovna metoda s likovno-pedagoškim i likovno-terapijskim postupcima ima naglasak na radu rukama (koristeći se uglavnom likovnim materijalom i priborom) te na upoznavanju elemenata likovnoga jezika i različitih tehničkih postupaka, a dodatno upoznavanje različitih sadržaja te umjetničke i kulturne baštine bitno je za izgradnju opće kulture i identiteta učenika.
– Likovno izražavanje ne ovisi ni o verbalnim ni o razvijenim kognitivnim vještinama. Ono ima svoje ‘polazište’ u ‘desnoj moždanoj polutci’ koja omogućuje i neverbalno razumijevanje i vizualno pamćenje, a razvija se u likovnim procesima. Čak i kada uslijed teškoća likovno izražavanje djece, mladih i odraslih osoba bude ograničeno, likovne aktivnosti ipak pobuđuju zanimanje, šire vidike, potiču interese, razvijaju motivaciju, potiču napredak i cjelovit razvoj, a omogućuju i individualnu kreativnu angažiranost i stvaralačko bogatstvo – istaknula je Ježić. Objasnila je i kako među svim umjetničkim terapijama likovna terapija ima najizrazitije dijagnostičko usmjerenje i omogućuje neverbalnu komunikaciju koja djeluje u dva smjera.
– S jedne strane omogućuje izravan pristup unutrašnjemu svijetu osoba pomoću promatranja i doživljavanja odabranih likovnih djela te spontanoga prihvaćanja podataka, a s druge strane omogućuje iskreno izražavanje svake osobe, spontano, iz dubina unutrašnjosti. Time likovna terapija izgrađuje putove neverbalne dvosmjerne komunikacije. To izražavanje nečega, zapravo ‘neizrecivoga’, osoba može bez štetnih posljedica uputiti samoj sebi, a može uputiti i na podatke bitne za terapeute. Ti su podatci povjerljivi te treba paziti da ih se krivo ne ‘protumači’ ili javno ikomu ‘otkrije’, ali oni mogu usmjeriti na put terapijskoga liječenja – rekla je. Posebno je naglasila kako bi u sadašnjim uvjetima velikoga broja djece s teškoćama bilo prijeko potrebno da sve osobe koje rade s djecom i mladima steknu temeljna praktična terapeutska i psihološka znanja i vještine.
– Sustav treba osigurati potrebne okolnosti za takav pristup kako bi organizirana izobrazba djelatnika u područjima odgoja i obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, rehabilitacije i drugdje, omogućila da u svakodnevnoj praksi terapijski pristupaju djeci i mladima kojima je to potrebno. Bilo bi vrlo korisno kada bi oni mogli provoditi terapijske, rehabilitacijske, odgojno-obrazovne, radne, kreativne i rekreativne oblike psiholoških, socijalizacijskih, odgojnih i obrazovnih postupaka koji su danas nužni mnogobrojnoj djeci s teškoćama za njihov napredak i cjelovit razvoj, a na koji imaju pravo. Učitelji se ne mogu individualno pobrinuti za tako široku dodatnu edukaciju, kao ni za okolnosti potrebne da se ostvare deklarirani ciljevi. Za to se mora pobrinuti sustav. Ako mu je stalo do napretka i uspjeha djece s teškoćama, a ne samo do prebacivanja svih napora i sve odgovornosti na izravne, a preopterećene učitelje, koji moraju pisati sve planove rada i izvješća čak i za učenike s teškoćama, za što nisu školovani.
– Pored toga, uključivanje roditelja i članova obitelji i šire porodice kao suradnika u svim procesima osobnoga i društvenoga odgoja djece i mladih s teškoćama, uz obveznu potporu i vodstvo stručnjaka, pomoglo bi djeci da prihvate svoju situaciju, razviju svoje potencijale i postanu aktivni i uspješni članovi svojih zajednica. To bismo svi trebali željeti i na tome raditi – poručila je ova likovna terapeutkinja koja je prije dvije godine izdala i knjigu ‘Likovni poticaj i izazovi – metodika likovne kulture za rad s djecom s teškoćama’ u koju je pretočila svoje bogato iskustvo.
– Nakon diplome Filozofskoga fakulteta, još prije dolaska u Centar za autizam stekla sam iskustva u poučavanju likovne kulture u osnovnoj školi i likovne umjetnosti u srednjoj školi. Od dolaska u Centar za autizam 1990. godine čitala sam, učila i istraživala kako steći i primijeniti znanja i vještine nužne za rad s djecom s intelektualnim teškoćama (IT) i/ili s poremećajem iz spektra autizma (PSA). Budući da sam tijekom triju desetljeća održala mnogobrojna predavanja i radionice o terapijskim postupcima pomoću likovnih aktivnosti u rehabilitaciji te odgoju i obrazovanju i susrela se s iskustvima i potrebama zaposlenih u tim sustavima, smatrala sam korisnim podijeliti svoja iskustva.
– Inovativna složena metoda i mnogobrojni postupci izgrađivani su desetljećima, spajajući iskustva likovne pedagogije, edukacijske rehabilitacije i sadržaja odgoja i obrazovanja, uključujući i međupredmetne teme, s likovnoterapijskim pedagoškim pristupima i postupcima, osobito radne, pozitivne i kreativne terapijske primjene likovnih aktivnosti kao i likovne terapije u užem smislu. Priručnik sam pisala godinama, uvijek obrazlažući razloge i okolnosti odabira postupaka te dokumentirajući rad likovnim radovima učenika – ispričala je Ježić koja se u svojoj knjizi, kako i piše u naslovu, dotaknula i izazova s kojim se susretala u radu.

– Poučavanje i odgajanje djece i mladih s teškoćama, dijagnosticiranima (tri do pet učenika s teškoćama u razredu, uz maksimalno dva pomoćnika u nastavi) ili nedijagnosticiranim teškoćama, ali svakodnevno prisutnima (u novije vrijeme često i do polovice učenike u razredu), vrlo je teško, nepredvidivo i zahtjevno, traži stalne pokušaje otkrivanja zanimljivih zadataka i stalno prilagođivanje svakoj osobi s teškoćama te zahtijeva mnogo strpljenja, dosjetljivosti i ustrajnosti. Stalna napetost, napori i sporo postizanje rezultata često ugrožavaju mentalnu ravnotežu edukatora. To sam osobno iskusila i u likovnome vođenju. Čak ni mnogi diplomirani edukacijski rehabilitatori nisu mogli prihvatiti posao za koji su se školovali ili su ubrzo odustajali. U tome me je poslu održavalo jedino pobuđivanje interesa učenika za likovni rad, njihov osjećaj zadovoljstva pri radu i postizanje napretka. Sve ih je to dalje poticalo na vježbanje, istraživanje i učenje. Pokazalo se je i da pozitivno djeluje na njihovo ponašanje, emocije, socijalizaciju, čak i na izgradnju njihova osobnoga, društvenoga i kulturnoga identiteta, ali i na priznanje okoline.
– O tome svjedoči moj priručnik ‘Likovni poticaji i izazovi’ utemeljen na likovnome jeziku i tehnikama likovnoga izražavanja. U njemu se nalaze bezbrojni primjeri pokušaja razvijanja i njegovanja vještina i stjecanja praktičnih znanja. Nije to nikad lagan ni brz proces, ali može donijeti iznimne rezultate. Naravno, ovisne o osobitostima pojedinih osoba. Uspjeh katkad predstavlja već i radost igre likovnih materijalima kroz kraće vrijeme, mali napredak u koordinaciji između oka i ruke koji se pokazuje u poboljšanju kontrole motorike ruku, ili u produljenju vremena koncentracije na zadatak. Iznimne sposobnosti opažanja, individualnih osobitosti oblikovanja, autentičnost i originalnost likovnoga izričaja razvilo je tek nekoliko učenika tijekom svojega višegodišnjeg školovanja u Centru za autizam Zagreb kao školi s posebnim uvjetima odgoja i obrazovanja s mnogo individualnoga pristupa i prilagođenoga vodstva, no uspjeh je već postignut i kada svako dijete postigne svoj najbolji mogući napredak u područjima u kojima mu je napredak moguć. To sustavi rehabilitacije, odgoja i obrazovanja trebaju svim učenicima omogućiti. Likovnoterapijski pristupi, metode i postupci pritom su od neprocjenjive vrijednosti, osobe s teškoćama to osjećaju te ga najčešće dobro prihvaćaju – istaknula je.
Napredak u dostupnosti i priznatosti likovne terapije u odgojno-obrazovnim, socijalnim i rehabilitacijskim ustanovama u Hrvatskoj postoji. No, mjesta za poboljšanje još uvijek ima.
– Pred 30 i više godina u Hrvatskoj je likovnu terapiju provodilo tek nekoliko stručnjaka školovanih u inozemstvu. Sada postoji više studijskih pravaca za likovnu terapiju i nadam se da će se za stručnjake otvoriti radna mjesta u svim navedenim ustanovama. Psihijatar Damir De Zan već se dugo zalaže za širenje primjene analitički orijentirane likovne psihoterapije čime smatra da bi se pozitivno utjecalo na poboljšanje mentalnoga zdravlja djece, mladih i odraslih osoba. Likovnom se terapijom, međutim, kod nas najviše bavi nekolicina privatnih terapeuta za imućne pojedince u većim sredinama, ali provode je i likovno obrazovani stručnjaci u centrima za odgoj i obrazovanje, ustanovama za rehabilitaciju i u nekim bolnicama, prilagođenom osobitostima korisnika s kojima rade. Taj rad smatram vrlo vrijednim, a njihovo zalaganje i stručnost često dokazuju i rezultati vidljivi na likovnim radovima učenika i korisnika, kao i pozitivno djelovanje na učenike – naglasila je. Inače, ova stručnjakinja ima u pripremi i novu knjigu o primjeni likovne terapije u odgoju i obrazovanju djece.
– Budući da sam većinu predavanja i radionica održala na pozive da edukatore uputim u mogućnosti likovne terapije u radu s djecom i mladima s teškoćama, smatram korisnim i u tiskanome obliku sustavno prikazati različita nastojanja na kojima sam u praksi razvijala primjenu likovne terapije. Ona, naime, može postići dobre rezultate u mnogobrojnim područjima te je možemo prilagoditi osobama s kojima je provodimo, nadilazeći njihove teškoće. Osim kod onih koji ih, iz različitih razloga, uporno odbijaju, likovne aktivnosti u terapijskim okolnostima donose mnogobrojne prednosti na raznim razinama, poput opuštanja i smirivanja napetosti, zadovoljstva likovnoga istraživanja i radosti stvaranja, upoznavanja svojih strahova, želja i potreba u sigurnim i povjerljivim okolnostima, oslobađanja od vanjskih pritisaka, omogućivanja slobodnoga propitivanja različitih situacija i okolnosti, uspostavljanja neverbalne komunikacije i iskazivanja ‘neizrecivih’ osjećaja, izgradnje pozitivne slike o sebi i svojoj okolini, doživljaja uspješnosti i zadovoljstva, iskustva osobne i društvene afirmacije i društvene destigmatizacije, a može nas iznenaditi i iznimnim odgojno-obrazovnim postignućima i drugim, pa i nepredvidivim otkrićima – zaključila je.
Ivana Perković Rosan
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
DOKAZANO Paracetamol u trudnoći ne izaziva autizam
Predstavnici organizacije DOST u radnom posjetu Gradu Zagrebu
TOMISLAV ŠILIPETAR Hoće li slikar s invaliditetom završiti na ulici
U trendu
-
in MREŽAPrije 7 danaIzvješće pravobranitelja za osobe s invaliditetom za 2025.
-
in MREŽAPrije 3 danaCeDePe Zagreb i Udruga Spektar pokreću hvalevrijedan projekt
-
in MREŽAPrije 16 satiTOMISLAV ŠILIPETAR Hoće li slikar s invaliditetom završiti na ulici
-
VijestiPrije 7 danaOdržana konferencija o zapošljavanju osoba s invaliditetom
-
Košarka u kolicimaPrije 3 danaKKI Split osvojio naslov prvaka Hrvatske
-
KulturaPrije 4 danaUIR Zagreb organizira koncert ‘Devet suza za Zlatka Bočkala’
-
in MREŽAPrije 4 danaU slatini pokrenut inkluzivni program
-
VijestiPrije 3 danaZNANSTVENA SENZACIJA Paralizirane osobe će tipkati mislima




