Za mene je budućnost muzikoterapije trenutak u kojem više nitko neće pitati ‘Što je to?’, nego ‘Gdje mogu doći na muzikoterapiju?’ i vjerujem da tom trenutku idemo sve bliže, kaže Andrea
Kako ste otkrili muzikoterapiju i što Vas je potaknulo da se njome počnete baviti?
-Muzikoterapiju sam otkrila u trenutku kada sam se počela pitati postoji li način da glazba ima dublji smisao osim izvođenja i poučavanja. Tijekom studija glazbene pedagogije osjećala sam da me nešto vuče dalje od klasičnog školskog sustava – nešto živo, stvarno, iskustveno. Počela sam istraživati, slušati svoje unutarnje impulse, i tada sam prvi put naišla na pojam muzikoterapije.
Nisam odmah znala što točno podrazumijeva, ali ideja da glazba može biti alat za povezivanje s ljudima na dubljoj razini, za izražavanje onoga što se ne može reći riječima, za iscjeljivanje – to me odmah dotaknulo. Nije to bila racionalna odluka, više kao poziv iznutra koji nije prestajao.
Kada sam krenula na edukaciju, sve je sjelo na svoje mjesto. Muzikoterapija je spojila sve ono što sam intuitivno osjećala: glazbu, odnos, prisutnost, autentičnost, emocije, slobodu. Danas mi se čini da nisam ja odabrala muzikoterapiju, nego je ona pronašla mene – u pravom trenutku.
Možete li nam ispričati nešto o svom obrazovanju i profesionalnom putu u području muzikoterapije?
-Moj profesionalni put u muzikoterapiji razvijao se prirodno, kao nastavak duboke povezanosti s glazbom, ali i potrebe za smislenijim radom s ljudima. Magistrirala sam glazbenu pedagogiju na Muzičkoj akademiji u Puli, a već tijekom studija osjećala sam da klasična pedagogija ne odgovara u potpunosti onome što želim pružiti – nedostajala mi je dimenzija odnosa, emocije, spontanosti.
Zato sam paralelno, 2014. godine, upisala studij muzikoterapije i supervizije na Inštitutu Knoll u Sloveniji. Tijekom studija imala sam priliku raditi praksu u raznim okruženjima – na pedijatrijskoj onkologiji u Ljubljani, u dnevnim rehabilitacijskim centrima, dječjem domu i domu za odrasle s mentalnim poteškoćama. Taj me period oblikovao i kao osobu i kao buduću terapeutkinju.
2019. godine otvorila sam svoj obrt artON, s vizijom približavanja muzikoterapije širem društvu – kroz individualni i grupni rad, edukacije, simpozije, glazbene susrete i projekte.
Što Vas najviše inspirira u radu muzikoterapeuta?
-Inspirira me činjenica da muzikoterapija nije samo sviranje ili pjevanje – to je prisutnost. Prostor gdje osoba može biti točno ono što jest, sa svim svojim zvukovima, nesigurnostima, emocijama, mislima… I to se može osjetiti, dovoljno je da se izrazi, osjeti I bude viđeno.
Posebno me nadahnjuje snaga glazbe da poveže ljude, otopi napetosti i otvori prostore unutarnjeg mira ili oslobađanja. Svjedočiti osobama koje dolaze zatvorene, sumnjičave ili iscrpljene, i promatrati kako se kroz nekoliko tonova ili udaraca na bubanj mijenja njihova energija – to me ne prestaje fascinirati.
Kako biste definirali muzikoterapiju I po čemu se razlikuje od običnog slušanja glazbe?
-Muzikoterapija je znanstvena disciplina koja koristi glazbu i njezine elemente (ritam, melodiju, harmoniju) kao alat za podršku fizičkom, emocionalnom, mentalnom i socijalnom zdravlju. Uključuje profesionalni odnos između klijenta i educiranog muzikoterapeuta, jasno definirane ciljeve i odabrane metode.
Za razliku od običnog slušanja glazbe, muzikoterapija podrazumijeva aktivnu suradnju i izražavanje. Glazba se ne koristi kao pozadina – ona postaje sredstvo komunikacije. Ne radi se o ‘lijepom’ sviranju, već o iskrenom izražavanju.
U tom kontekstu, terapeut pažljivo sluša – ne samo glazbu, već osobu iza nje – promatra, reflektira, i stvara siguran prostor za unutarnji pomak.
Koje su najčešće zablude koje ljudi imaju o muzikoterapiji?
– Jedna od najčešćih zabluda je da se muzikoterapijom mogu baviti svi koji vole glazbu, što nije točno. Potrebna je stručna edukacija koja uključuje psihologiju, psihoterapiju, glazbenu teoriju i praksu.
Druga zabluda je da je muzikoterapija rezervirana samo za djecu ili osobe s teškoćama. U stvarnosti, ona je korisna za sve dobne skupine i u raznim životnim situacijama.
Treća česta zabluda je da je to pasivna aktivnost u kojoj osoba samo sluša glazbu. Aktivna muzikoterapija uključuje sviranje, pjevanje, improvizaciju, pokret…
I možda najčešće pitanje: ‘Moram li znati svirati?’ Ne. Zapravo, često je lakše raditi s osobom bez glazbenog predznanja, jer se izražava bez straha od greške.
Može li se muzikoterapija primjenjivati kod svih dobnih skupina?
– Apsolutno. Od novorođenčadi do starijih osoba – glazba je univerzalan jezik.
Kod djece pomaže u razvoju govora, motorike i emocionalne povezanosti. Kod mladih olakšava izražavanje emocija, osobito kod anksioznosti, ADHD-a, autizma ili traume. Odraslima nudi prostor za emocionalni rad, nošenje sa stresom, burnoutom i pronalaženje smisla. Kod starijih osoba, osobito onih s demencijom, glazba često bude ‘most’ koji ih vraća u poznate, sigurne emocije.
Svaka dobna skupina glazbu doživljava drugačije – a muzikoterapija to prepoznaje i poštuje.
Kako izgleda jedan tipičan muzikoterapijski susret?
– Susret započinje razgovorom ili glazbom, ovisno o potrebi osobe. Nakon toga slijedi glazbeni dio – improvizacija na bubnjevima, pjevanje, slušanje, korištenje tijela kao instrumenta, pokret… sve ovisno o tome što osobi u tom trenutku odgovara.
Završava se smirivanjem i refleksijom – nekoliko minuta tišine, tiha melodija, disanje…
Nijedan susret nije isti, jer ni osoba nije ista svaki put. Ono što ostaje zajedničko je glazba i prostor u kojem se možeš izraziti – bez osude, bez pritiska, bez pravila.
Koje instrumente najčešće koristite u terapiji i zašto?
– Koristim širok spektar instrumenata – svaki s razlogom:
– Ritamski instrumenti (bubnjevi, šuškalice, ocean drum): povezani su s tijelom i emocijama, vraćaju u sadašnji trenutak.
– Melodijski instrumenti (sansula, kalimba, ksilofon, klavir): pozivaju na introspekciju i nježnost.
– Glas: najosobniji instrument, dostupan svima.
– Tijelo: ritam koraka, disanje, udarci rukama o tijelo – sve su to alati izražavanja.
Svi instrumenti koje koristim su intuitivni – ne traže prethodno znanje, već otvorenost.
Na koji način glazba pomaže u izražavanju emocija kod osoba koje se teško verbalno izražavaju?
– Glazba ne traži riječi. Osoba može izraziti emociju kroz ton, ritam, šapat, pokret… To stvara sigurnost, oslobađa, povezuje.
Kada terapeut odgovori glazbeno – stvara se odnos, osjećaj ‘vidim te, čujem te’. Takvi trenuci često otvore vrata dubljem izražavanju i iscjeljenju.
Možete li podijeliti neko iskustvo gdje je muzikoterapija imala posebno snažan učinak?
-Na jednom grupnom susretu improvizirali smo u krugu. Jedna osoba počela je svirati za drugu sirov, snažan ritam – i u tom trenutku kao da je prepoznala vlastitu snagu, koju nije ranije osvijestila.
Nije to bila samo glazbena improvizacija – bio je to trenutak unutarnjeg uvida. Takve situacije podsjećaju koliko je glazba moćan kanal za duboke promjene.
Koliko je muzikoterapija prepoznata i zastupljena u Hrvatskoj?
-Muzikoterapija u Hrvatskoj još uvijek nije dovoljno prepoznata, iako interes raste. Mali je broj educiranih terapeutkinja i terapeuta, pa često djelujemo u privatnoj praksi, kroz projekte, radionice i edukacije.
Organiziram i razna javna događanja, poput Simpozija muzikoterapije, kako bih podigla svijest i stvorila prostor za dijalog među stručnjacima.
Koje izazove vidite u promoviranju muzikoterapije?
-Najveći izazov je neinformiranost – mnogi još uvijek ne znaju što muzikoterapija zapravo jest. Drugi je izazov percepcija glazbe kao luksuza, a ne kao potrebe.
Treći izazov je marketing – teško je promovirati nešto što ljudi još nisu iskusili. Zato nudim iskustvene radionice gdje mogu osjetiti što znači kada glazba ‘govori umjesto riječi’.
Unatoč svemu – sve više ljudi prepoznaje snagu glazbe i sve se više otvaraju prema ovom pristupu. Izazovi postoje, ali su istovremeno i poziv na djelovanje.
Kako vidite budućnost muzikoterapije u Hrvatskoj i regiji?
-Budućnost muzikoterapije u Hrvatskoj i regiji vidim kao uzbudljivu, potrebnu i neizbježnu. Ljudi su sve više otvoreni novim, holističkim pristupima zdravlju, emocionalnoj ravnoteži i osobnom razvoju, a glazba im dolazi kao prirodan alat – bez puno riječi, bez pritiska, s osjećajem sigurnosti i slobode.
Vjerujem da će muzikoterapija postajati sve prisutnija u zdravstvenim i obrazovnim institucijama – u bolnicama, rehabilitacijskim centrima, psihijatrijskim ustanovama, vrtićima i školama.
Vidim i sve više prostora za razvoj privatnih praksi, projekata i radionica u kojima će se muzikoterapija koristiti kao podrška osobnom rastu, emocionalnom iscjeljenju i zajedničkom povezivanju.
Vjerujem i da će doći do snažnije integracije muzikoterapije s drugim strukama poput psihoterapije, logopedije, edukacijske rehabilitacije i socijalnog rada – jer svi dijelimo isti cilj: podržati čovjeka u njegovoj cjelovitosti.
Za mene je budućnost muzikoterapije trenutak u kojem više nitko neće pitati ‘Što je to?’, nego ‘Gdje mogu doći na muzikoterapiju?’ i vjerujem da tom trenutku idemo sve bliže.