Uočavanje osoba s ranom neuropatologijom Alzheimerove bolesti putem dostupnih testova na bazi krvi moglo bi pomoći u ciljanim preventivnim strategijama i kliničkim ispitivanjima usmjerenim na odgađanje ili sprečavanje pojave demencije

Jednostavan krvni test koji mjeri karakteristične proteine ​​povezane s razvojem Alzheimerove bolesti mogao bi otkriti bolest desetljećima prije pojave simptoma, pokazalo je novo istraživanje.

Rezultati studije upućuju na to da Alzheimerova bolest može biti prisutna u srednjim godinama i već tada povezana s kognitivnim razlikama, ustanovili su znanstvenici. Premda treba provesti dodatna istraživanja, kazali su da bi upotreba krvnih testova za ranije otkrivanje promjena u mozgu “mogla biti nevjerojatno važna”.

Alzheimerova bolest nastaje kada se proteini amiloid i tau abnormalno nakupljaju u mozgu. Za potrebe studije istraživači su u krvi 1350 osoba u SAD-u, koje ne boluju od demencije mjerili razine dvaju amiloidnih biomarkera, kao i p-tau217.

Prosječna dob pacijenata iznosila je 61 godinu života. Analiza je otkrila visoke razine biomarkera kod 86 pacijenata, koje su bile povezane s lošijim kognitivnim performansama, ubrzanim padom verbalnog pamćenja i sporijom brzinom obrade u testovima provedenim u razmaku od pet godina.

Znanstvenici su rekli da se rezultati, objavljeni u časopisu Lancet, nadovezuju na prethodne studije provedene na starijim osobama i upućuju na to da su dokazi neuropatologije Alzheimerove bolesti prisutni već u srednjoj životnoj dobi, premda rijetko te da su već povezani s mjerljivim kognitivnim razlikama.

Ovi rezultati istraživanja idu u prilog konceptu po kojemu Alzheimerova bolest počinje desetljećima prije pojave kliničkih simptoma i ističu potencijalnu vrijednost biomarkera u plazmi pri ranome otkrivanje bolesti u općoj populaciji. Uočavanje osoba s ranom neuropatologijom Alzheimerove bolesti putem dostupnih testova na bazi krvi moglo bi pomoći u ciljanim preventivnim strategijama i kliničkim ispitivanjima usmjerenim na odgađanje ili sprečavanje pojave demencije s implikacijama za kliničku praksu i politiku javnog zdravstva.

Zasebna studija, također objavljena u časopisu Lancet, ukazuje na to da bi nov način izvođenja skeniranja mozga mogao otkriti spletove tau proteina i prije pojave simptoma.

Stoga su istraživači usporedili Flortaucipir, radioaktivni traser koji se koristi u PET skeniranju, s novijim sredstvom pod nazivom MK6240. Studija provedena na 682 pacijenta u SAD-u i Kanadi otkrila je da je MK6240 identificirao više od dvostruko više tau-pozitivnih slučajeva od Flortaucipira u ranim tau regijama.

Alzheimerova bolest je najčešći oblik demencije – čini između 60 posto i 80 posto slučajeva. Reagirajući na spomenute studije dr. Jacqui Hanley, voditeljica financiranja istraživanja u Alzheimer’s Research UK je rekla kako “provedne dvije studije pridonose sve većem skupu dokaza koji pokazuju napredak u otkrivanju bioloških promjena povezanih s Alzheimerovom bolešću mnogo ranije u životu, uz korištenje niza biomarkera, od krvnih testova do naprednog snimanja mozga”.

Mogućnost otkrivanja tih promjena u ranijoj fazi nego što je to moguće danas, mogla bi biti od golemog značaja. 

– Uspijemo li ranije identificirati Alzheimerovu bolest, to znači da se ljudima otvara mogućnost sudjelovanja u studijama novih načina liječenja. Istodobno bismo uspjeli identificirati osobe koje bi mogle imati korist od liječenja koje mijenja tok bolesti, a indicirani su za bolest u ranoj fazi – kazala je. 

– Detaljno snimanje mozga i dalje ostaje važno za preciznije razumijevanje opsega i stadija bolesti, što je ključno za istraživanje i odluke o liječenju. Koliko god rezultati ovih dviju opservacijskih studija bili zanimljivi, trebat će nam daljnja istraživanja na većim i raznolikijim skupinama ljudi prije nego što se ovakvi pristupi budu mogli rutinski koristiti”, rekla je Hanley.

Kada je posrijedi Velika Britanija “razni instituti za istraživanje zdravlja i skrbi imaju za cilj učiniti dostupnima krvne testove za dijagnozu demencije u sklopu NHS-a do 2029. godine – istaknula je.

Glavni lik tumači Ella Maisy Purvis, glumica koja je inače neurodivergentna, a takvim osobama mozak funkcionira, uči i obrađuje informacije drugačije od onoga što se smatra uobičajenim

Kada se na streaming platformama pojavila prva sezona TV serije ‘Patience’, kritičari su je zasuli panegiricima, a osvojila je i simpatije publike diljem svijeta.

Za one koji nisu imali priliku pogledati ovu ludo dobru seriju, tek da navedemo kako je riječ o drami u kojoj je centralni lik detektivka s autizmom koja ima jedinstven način rješavanja zločina.

Serija prati Patience Evans, ženu s autizmom koja radi u uredu za kaznene evidencije u gradu Yorku. Pozvana je da pomogne u rješavanju složenih kriminalističkih istraga nakon što njezine kolege primijete njezinu izvanrednu sposobnost da uoči i analizira naizgled nebitne detalje.

Detektivku s autizmom tumači Ella Maisy Purvis, glumica koja je inače neurodivergentna. Tek da podsjetimo, neurodivergentnim osobama mozak funkcionira, uči i obrađuje informacije drugačije od onoga što se smatra uobičajenim. To uključuje stanja poput ADHD-a, autizma, disleksije, dispraksije i Touretteovog sindroma.

‘Patience’ je zapravo adaptacija francuskog hita ‘Astrid’, a britanska verzija debitirala je na Channel 4 prošle godine i ubrzo postala jedna od najstreamanijih serija na tamošnjim digitalnim platformama.

U drugoj sezoni, detektivka s autizmom  uči raditi s novim kolegom, rješava nove misterije i upušta se u ljubavnu avanturu.  

– S novim slučajevima, novim likovima i dubljim emocionalnim ulozima, druga sezona nadovezuje se na ono što su gledatelji voljeli u prvoj sezoni, a istovremeno duboko proširuje priču – kažu iz mreže PBS.

Nova sezona serije ‘Patience’ bit će dostupna za streaming 31. svibnja.

Simptomi ADHD-a kod odraslih mogu uključivati nepažnju, impulzivnost i nisku toleranciju na frustraciju, a ponekad i nemir, zaboravnost i sanjarenje

Kada dijete dobije dijagnozu poremećaja pažnje s hiperaktivnošću, poznatog kao ADHD, mnogi roditelji počinju gledati na vlastite emocije i ponašanje drugim očima, a neki se pitaju imaju li možda i oni ADHD koji još nije prepoznat.

– Za mnoge odrasle osobe, dijagnoza ADHD-a postavljena djetetu prvi je poticaj da se i sami testiraju – kaže dr. Matthias Rudolph, specijalist psihosomatske medicine i psihoterapije.

I to s dobrim razlogom, jer ADHD je genetski uvjetovan, neurobiološki metabolički poremećaj u kojem je mozak preosjetljiv na senzornu stimulaciju. Postoji neravnoteža neurotransmitera dopamina i noradrenalina.

Simptomi ADHD-a kod odraslih mogu uključivati nepažnju, impulzivnost i nisku toleranciju na frustraciju, a ponekad i nemir, zaboravnost i sanjarenje.

Neki oboljeli od ADHD-a obično se ponašaju na temelju svog ‘osjećaja’, imaju česte promjene raspoloženja i skloni su naglo prekinuti vezu ili dati otkaz na poslu. Drugi se bacaju na sport, osobito ekstremne sportove.

Zlouporaba alkohola ili droga nisu neuobičajeni.

– Neki oboljeli od ADHD-a uzimaju lijekove kako bi sami izliječili svoje stanje – rekla je neurologinja dr. Carolin Zimmermann.

Daljnji simptom je ‘gubljenje niti’, kako to kaže Rudolph. Mnogi oboljeli od ADHD-a imaju problema sa sustavnim planiranjem dana i često zagube predmete poput ključeva, mobitela i kreditnih kartica.

S druge strane, mnogi se mogu intenzivno usredotočiti na stvari koje smatraju uzbudljivima. Oni su savršeni krizni menadžeri i najbolji su kad se drugi pogube i ne znaju što da učinei. “Zbog toga su mnogi od njih aktivni u umjetnosti ili show businessu, rade u IT-u ili start-up poduzećima”, kaže Zimmermann.

Manje je vjerojatno da će ženama biti dijagnosticiran ADHD nego muškarcima, tvrdi Rudolph, uglavnom zbog prevladavajućih rodnih stereotipa/očekivanja: dječaci su bučni i nemirni, djevojke tihe i sanjive.

– Ali ako bolje pogledate, to nije uvijek točno – kaže on.

Najveća razlika između spolova kada je riječ o ADHD-u, kaže on, jest ta što su muškarci skloni prezentirati svoje simptome izvana i vidjeti svoje loše ponašanje kao krivnju drugih, dok su žene sklone samookrivljavanju pa se kod njih javlja depresija ili tjeskoba.

Osamdeset posto odraslih osoba s ADHD-om ima još neko stanje, a 60 posto ima dva ili više, kaže Rudolph. Među njima su depresija, anksioznost i ovisnosti.

Kad se odraslima dijagnosticira ADHD, kreće liječenje koje se sastoji od nekoliko elemenata. Lijekovi su važni, često nadopunjeni kognitivno bihevioralnom terapijom čiji je cilj pomoći u boljem strukturiranju života. Ostali elementi mogu uključivati radnu terapiju, sport i grupe za samopomoć.