Svi imamo različite potrebe koje treba poštivati, ali i različite sposobnosti, pa zato na razne načine možemo pridonijeti nekom kolektivu

– Nismo htjeli raditi poseban odjel gdje bi osobe s invaliditetom bile izolirane, nama je cilj integracija. Htjeli smo da osobe s invaliditetom budu neizostavni dio proizvodnje – ako netko fali, da se osjeti da fali. To je onda prava integracija – govori tako Marin Rogić, direktor tvrtke Hrvatski kišobran iz Zaprešića.

Kišobrani pod tim nazivom autorici ovog teksta zapeli su za oko prvenstveno zbog kvalitete – nisu se lomili i savijali na prvi jači vjetar. Kad je otkrila da tvrtka zapošljava i osobe s invaliditetom, oduševljenje se dodatno povećalo pa je uključiti ih u seriju tekstova o zapošljavanju osoba s invaliditetom bilo neizostavno.

Hrvatski kišobran ima status integrativne radionice od 2022. kad su zaposlili prvih šest osoba s invaliditetom. Danas ih je 12, od ukupno šezdesetak radnika. Primarno se radi o osobama s mentalnim bolestima ili psihičkim smetnjama, koje su procijenjene kao trajno nezaposlive. Međutim, ova tvrtka nije ih željela odbaciti, nego pokazati da će brzo postati važne karike u proizvodnji.

– Da bi se postigla potpuna integracija, moramo imati dobrog šefa proizvodnje i dobro organiziranu proizvodnju. Ona treba biti organizirana na način da se osobama s invaliditetom daju operacije koje mogu raditi. Kišobrani su prikladni za takvu organizaciju proizvodnje jer se rade u jako puno faza – šezdesetak operacija koje se većinom rade ručno. Onda dio radnika umjesto pet faza radi tri, a osobe s invaliditetom rade jednu ili dvije faze koje mogu raditi, na primjer, neki šivaju ‘pikice’, neki spajaju klobuke, neki deklariraju… – govori Rogić.

S vremenom se pokazuju pozitivni rezultati.

– Jednom radniku doktor je rekao da je više napredovao u dvije godine kod nas više nego u 18 godina prije – kaže Rogić.

Direktor Hrvatskog kišobrana objašnjava da je izazov uspješnog poslovanja s ovakvom organizacijom proizvodnje velik, te da postoji neka podrška od strane države u obliku subvencija prema postotku učinkovitosti radnika, ali da smisao zapošljavanja osoba s invaliditetom nije uzimanje subvencija, nego integracija.

– Benefiti postoje, ali nisu sastavni dio cijele priče. Kad zaposlite osobu s invaliditetom, kompletna firma počinje drugačije disati, stvara se novi, bolji kolektiv. Puno poslodavaca misli – skupo je, teško je, ali i u školi, recimo, u jednom razredu imate jednu osobu koja je anksiozna, jednu koja je depresivna, jednu koja je sretna – to je život. Ako želite samo Ronalde ili Modriće, nećete uspjeti. Ako postavite firmu kakav je i život, te napravite neki balans, mislim da je to recept za jedno dobro poduzeće. Ako se gleda kratkoročno, onda je zapošljavanje osoba s invaliditetom tlaka, ako se gleda dugoročno – to je blagoslov – zaključuje Rogić.

Takav stav i način poslovanja prepoznaju i kupci, od kojih su neki i poznati veliki modni brendovi, što tvrtki donosi nove dugoročne poslove i nove mogućnosti.

Budući da se kišobrani većinom proizvode ručno, a automatizacija još nije na razini na kojoj bi mogla biti primijenjena u proizvodnji i na taj način olakšati rad, primarni zadatak ove tvrtke i dalje će biti ulaganje u poboljšanje vještina svakog pojedinca. Planiraju zapošljavati još osoba s invaliditetom, uz pomno razmišljanje kako svakoj od njih naći odgovarajući posao i osigurati im potpunu integraciju.

Druga firma koja nam je zapela za oko je Društveno poduzeće Hedona, koje se bavi proizvodnjom čokolade od 2013. godine. Nešto kasnije, godine 2018. postala je integrativna radionica, a danas Hedona ima 49 zaposlenih, od kojih je 26 osoba s invaliditetom.

One imaju različite teškoće.

– Osim jedne djevojke koja je u kolicima, svi su pokretni. Imamo gluhe i nagluhe osobe, osobe s epilepsijom, multiplom, cerebralnom paralizom, mišićnom distrofijom te s raznim oblicima poremećaja koncentracije. Mnogi su završili školu po prilagođenom programu i stoga dobili status osoba s invaliditetom – govori nam Alemka Lončar, direktorica poduzeća, koja je i sama osoba s tjelesnim oštećenjem.

Osim nje, u upravljačkim stukturama ima još osoba s invaliditetom – voditeljica komercijale također ima tjelesno oštećenje, kolega u prodaji ima epilepsiju, a voditeljica finalizacije multiplu sklerozu. Ovakvi primjeri pokazuju da invaliditet nije i ne smije biti prepreka za ispunjavanje bilo kojih naših ciljeva.

Hedona je proizvodnju započela s čokoladama i pralinama, a s vremenom se proširila na čokoladne dražeje, sladoled, premium namaze i od nedavno torte. Uz čokolateriju, paralelno se razvijala tiskara i šivaona, gdje proizvode svu ambalažu za njihove proizvode i uslužno tiskaju promo materijal.

– Prostor pogona od početka je zamišljen kao pristupačan, a dodatno se prilagođava radnicima – govori nam direktorica Hedone.

– U pakiranju nam je kolegica u kolicima kojoj smo dali izraditi inox stol s kotačima koji ona primakne iznad kolica i na njemu može raditi svoj posao. U proizvodnji slastica, pravila su najstroža zbog higijenskih standarda koje moramo ispoštovati, ali čini se da to nikome ne predstavlja problem. Svi su jako uhodani i složno odrađuju svoj dio posla. U cijelom kolektivu je na visokoj razini razumijevanje prema potrebama osoba s invaliditetom, tako voditelji ne prave problem ako netko treba malo izaći van, izvan pauze, a i u slučaju raznih posjeta liječniku izlazi se u susret.

Također, za olakšavanje rada koriste se i strojevi.

– U tiskari imamo primjer pneumatske termo preše koja automatski transferira otisak s folije na platno (majice ili torbe). To se inače radilo ručno i potrebna je velika snaga pa nisu svi mogli raditi taj posao. Sada kompresor odrađuje teži dio, a radnikovo je da sve dobro centrira – govori Lončar.

Što se mogućnosti i podrške od lokalne i nacionalne vlasti tiče, Lončar kaže da trenutno imaju mogućnost sklapanja ugovora o zamjenskoj kvoti na čemu se njihovo poslovanje većim dijelom bazira te da Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) daje ograničene potpore za zapošljavanje, a Zavod za vještačenje profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (ZOSI) donekle subvencionira rad osoba s invaliditetom. Ona smatra da bi uz navedeno ‘dobro došla stručna potpora u organizaciji izvoza, kao i povlačenju odgovarajućih sredstava iz EU’.

Također, kaže da bi drugi poslodavci trebali imati sluha za osmišljavanje radnih mjesta na kojima mogu raditi osobe s invaliditetom i imati razumijevanja da je nekada potrebno malo više vremena za edukaciju. Zato u budućnosti tvrtka planira širiti poslovanje, jer smatraju da je još puno područja gdje bi se osobe s invaliditetom pokazale odličnima kad bi im se dala prilika.

Kao što smo spomenuli gore u tekstu, nisu svi ljudi savršeni, velika većina nije, i svatko ima neki svoj ‘nedostatak’. Nisu ni strojevi da mogu raditi osam ili više sati dnevno uz malu pauzu, k tome jednakim intenzitetom svaki dan. Svi imamo različite potrebe koje treba poštivati, ali i različite sposobnosti, pa zato na razne načine možemo pridonijeti nekom kolektivu. Bitno je da se sposobnosti svake osobe prepoznaju, njeguju i bruse u uvjetima koji toj osobi odgovaraju. Tada će nam radni i privatni životi biti smisleniji i ispunjeniji, a kolektivi u kojima se krećemo potpuniji.

Ana Vragolović

Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.