Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Nakon 24 godine rada u Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Marinka Bakula-Anđelić otišla je u itekako zasluženu mirovinu, i to nakon vrlo simbolične proslave u URIHO-vom inkluzivnom restoranu. A mi smo uhvatili povod i priliku za razgovor s jednom od najvećih zagovornica prava osoba s invaliditetom i drugih podzastupljenih skupina u Zagrebu i Hrvatskoj

Za početak, recite nam kako je u mirovini?

– Još uvijek se nisam potpuno ‘probudila’ jer rješavam mnogo zaostalih administrativnih stvari, raznih obaveza, zdravstvenih pregleda, i slično, tako da zapravo još ne znam kako je to u mirovini. Mislim da ću to tek osjetiti kad dobijem prvu mirovinu. Još uvijek nisam dobila ni izračun, ništa, čekam da se sve posloži, pa ću onda imati jasniju sliku o tome kako je u mirovini.

Mogu reći da mi je, recimo, u nedjelju prošla kroz glavu neka panika – hoću li sutra imati neki sastanak, jesam li nešto zaboravila? Onda se sjetim – nemaš više kolegija.

Posao je bio jako stresan, nije to više bilo klasično radno vrijeme od 8 do 4, već je postao misija, poziv. Više od samog radnog odnosa, iskreno. Bila sam u tome cijelim bićem, i popodne, i prijepodne, i subotom, i nedjeljom. Takva mi je bila karma.

Zašto ste odlučili proslaviti umirovljenje baš u URIHO-vom restoranu?

– Ponosna sam na taj restoran; mislim da je to vrlo dobro odrađen posao, ima veliku perspektivu, a rezultati cijelog tog europskog natječaja pokazali su da je imao svrhu i smisao. Kad je bilo otvorenje, rekla sam tada da ću upravo tu slaviti odlazak u mirovinu.

I tako je došao taj dan. Napravila sam stvarno minimalan popis od nekih 130 ljudi, koji su bili moja socijalna mreža, naš socijalni kapital. Kroz život sam uvijek povezivala ljude i razmišljala o takvim stvarima, i tako sam radila dok sam bila u uredu. Zato mi je URIHO bio baš to mjesto na kojem ljudima treba pokazati: ‘Evo, ovo je inkluzivni restoran, ovdje se događaju ovakve stvari’, pogotovo za naš krug ljudi koji je usko povezan s URIHO-m.

URIHO nije samo restoran, on je mjesto gdje se susreću različiti svjetovi. To je prostor inkluzije i mjesto gdje osobe s invaliditetom mogu ostvariti radne i životne ciljeve. Proslava nije bila samo za mene, nego i za sve moje dugogodišnje suradnike i prijatelje. URIHO predstavlja ono za što smo se borili – integraciju i podršku osobama s invaliditetom. Smatrala sam da je važno proslaviti u tom okruženju, među ljudima koji su me podržavali i koji su, na kraju, moj socijalni kapital.

Možete li nam opisati svoj profesionalni put i prijelaz u mirovinu?

– Nakon više od 20 godina rada u socijalnim službama, odlučila sam otići u mirovinu. Počela sam kao socijalna radnica u Centru za socijalni rad, gdje sam radila s pojedincima, obiteljima i zajednicom, i naučila mnogo o potrebama korisnika. Nakon toga, radila sam u zatvorskom sustavu, gdje sam sudjelovala u osnivanju Centra za psihosocijalnu dijagnostiku. Ondje smo se bavili dijagnostikom osuđenih osoba i razradom postpenalnog prihvata, što mi je dalo priliku da se upoznam s društvenim problemima na dubljoj razini. Taj rad me na kraju doveo do pozicije u gradskoj upravi, u sadašnjem Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, gdje smo radili na sustavnom razvoju politika za osobe s invaliditetom i druge osjetljive skupine.

Što smatrate najvažnijim promjenama u sustavu socijalne skrbi u Zagrebu tijekom Vašeg radnog vijeka?

– Promjene su brojne, no svakako bih istaknula veći naglasak na zajedničkom radu s korisnicima. Socijalni rad nije samo pomoć, već i suradnja s ljudima, pogotovo s osobama koje same znaju što im treba.

Kad sam došla, bio je to jedan nesređeni sustav, pa sam odlučila, kad sam već tu, napraviti sustav. Tako je krenula prva strategija. Isprva nismo znali kako to nazvati; neki su pravnici predlagali da se zove deklaracija, ali rekla sam: ‘Ne, deklaracija ne može biti, jer deklaracija ne obvezuje – mora biti nešto što obvezuje.’ Tako je nastala prva Strategija (Zagrebačka strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom, op. a.). Uključila se grupa ljudi iz udruga, i s vremenom je to postala obvezujuća literatura i važan dokument.

Mislim da smo u gradu Zagrebu uspjeli postići dosta toga; naravno, nije idealno, ali model se pokazao uspješnim. Kad pogledamo rezultate, jasno je da to nije nešto što može ostvariti samo jedna osoba – svi moraju biti uključeni. Potreban je široki krug ljudi koji su spremni raditi na tome, a korisnici su tu da prate što je ostvareno, a što nije, i odmah krenu djelovati.

Dobro je što grad Zagreb ima taj kombinirani model, koji primjenjuje i Hrvatska, kroz Povjerenstvo za osobe s invaliditetom. Od 2003. godine, otkad je Strategija na snazi, bila sam predsjednica povjerenstva grada Zagreba.

Povjerenstvo uključuje predstavnike različitih ureda, posebno onih koji najviše rade s osobama s invaliditetom. Ti uredi imaju pomoćnike i zamjenike, dakle, ljude koji mogu operativno donositi odluke. Cilj je bio da se osigura kontinuitet i uključe sve vrste udruga za osobe s različitim vrstama i stupnjevima invaliditeta. U zadnjih nekoliko godina, radili smo na tome da se aktiviraju radne skupine, posebno za kreiranje i evaluaciju strategije.

Te radne skupine omogućuju širi krug sudionika jer nije moguće sve uključiti u povjerenstvo niti pokriti sve segmente. Na primjer, radna skupina za promet i mobilnost okuplja sve koji rade na tom području i žele pridonijeti, a mogu iz različitih sektora davati prijedloge i provjeravati napredak.

Ključni moment u socijalnim službama je perspektiva korisnika; uključivanjem korisnika u planiranje i provođenje programa stvaramo održive promjene.

Koji su najveći izazovi s kojima ste se suočili tijekom rada?

– Jedan od najvećih izazova je centralizacija. Većina odluka i resursa dolazi od vrha, često bez prilagođavanja lokalnim uvjetima. Kada su u pitanju, primjerice, zakoni o socijalnoj skrbi, zapošljavanju osoba s invaliditetom i inkluzivnim dodacima, mišljenje gradova i lokalnih zajednica rijetko se uzima u obzir. Taj sustav visoke centralizacije usporava donošenje odluka i ne odgovara stvarnim potrebama na terenu, gdje se svakodnevno odvija život. Osim toga, često se događa da zakoni ne prate dovoljno brzo nove potrebe i zahtjeve građana, a to može biti veliki kamen spoticanja.

Što biste savjetovali osobama koje danas rade u socijalnim službama ili javnom sektoru?

– Neophodno je stalno usavršavanje. Socijalni rad, kao i javne službe, područja su u kojima se stvari brzo mijenjaju, i potrebno je pratiti najnovije trendove i potrebe korisnika. Važno je i zadržati inkluzivan, na ljude usmjeren pristup, jer su ljudska prava i socijalne promjene u središtu naše struke. Kroz svoj rad naučila sam da treba biti otvoren za suradnju s različitim akterima i raditi na povezivanju lokalne zajednice. To nije samo naš posao, to je poziv.

Kako ocjenjujete današnje stanje socijalnih usluga i socijalne politike u Hrvatskoj? Što još treba poboljšati?

– Na lokalnoj razini vidim mnoge pozitivne pomake, no problem ostaje na razini centralizacije, kao što sam već spomenula. Zakonodavstvo se donosi bez dovoljno konzultacija s lokalnim vlastima, koje su najbliže potrebama građana. Zbog toga imamo situaciju da zakonodavni okvir ne odgovara uvijek stvarnim potrebama na terenu. Mislim da bi proces donošenja zakona trebao više uključivati lokalne dionike, jer se pravi život odvija upravo u zajednici. Sve reforme trebale bi imati jaču poveznicu s lokalnim razinama kako bi bile učinkovite. Također, potrebno je stalno ulagati u proračune za socijalne usluge jer bez toga nema stvarnih mjera.

Koji je Vaš pogled na budućnost socijalnih politika u Hrvatskoj?

– Optimistična sam i vjerujem da će sustav s vremenom postati fleksibilniji i inkluzivniji, uz veće uključivanje korisnika i lokalnih vlasti u proces donošenja odluka. Vjerujem u snagu malih koraka i smatram da će se stvari nastaviti poboljšavati, no važno je da ljudi na terenu budu aktivni i stalno preispituju postojeće mjere. Sve promjene koje smo uveli kroz godine rezultat su suradnje i konstantnog dijaloga, i mislim da je to jedini ispravan put naprijed.

Rekli ste mi da ne planirate stati. Što Vas motivira da nastavite biti aktivni, čak i nakon umirovljenja?

– Kao socijalna radnica, oduvijek sam osjećala potrebu za promicanjem društvenih promjena i ljudskih prava. U mirovini možda nemam formalnu ulogu, ali to ne znači da se neću nastaviti baviti društvenim pitanjima. Pratit ću i dalje što se događa, sudjelovati u radu udruga i nastojati podržavati inicijative koje su važne za kvalitetu života građana. Mislim da je važno biti angažiran i podržavati promjene koje smatramo nužnima, bez obzira na to gdje smo trenutno.