Nakon blagdanske euforije, povratak u rutinu može biti izazovan, a siječanj često djeluje kao dugačak i tmuran mjesec, obilježen kratkim danima, hladnim vremenom i financijskim brigama

Siječanj je mjesec koji često nosi specifičan osjećaj melankolije, poznat kao siječanjski blues. Ovaj pojam opisuje stanje emocionalnog pada koje mnogi ljudi osjećaju nakon blagdanskog razdoblja ispunjenog radošću, svjetlucavim ukrasima i druženjima. Povratak u rutinu, kraći dani i hladno vrijeme mogu dodatno pojačati taj osjećaj.

Siječanjski blues nije klinička dijagnoza, već privremeno stanje koje ima korijene u nekoliko čimbenika.

Nakon blagdanskog razdoblja, mnogi osjete prazninu zbog završetka svečanosti i povratka svakodnevnim obavezama.

Povećani troškovi tijekom blagdana mogu izazvati stres i zabrinutost zbog financija.

Hladni, tmurni dani s manje sunčeve svjetlosti utječu na razinu serotonina, hormona povezanog s osjećajem sreće.

Neuspjeh u održavanju novogodišnjih odluka može izazvati frustraciju i sniženo samopouzdanje.

Osobe koje prolaze kroz siječanjski blues mogu iskusiti umor i manjak energije, poteškoće s koncentracijom, povećan osjećaj tjeskobe ili tuge i gubitak interesa za aktivnosti koje inače vesele.

Iako je siječanjski blues prolazno stanje, postoje načini kako ga ublažiti i unijeti više optimizma u ove tmurne dane.

Krećite se. Tjelesna aktivnost, poput šetnje na svježem zraku, joge ili teretane, može potaknuti proizvodnju endorfina i poboljšati raspoloženje.

Postavite realne ciljeve. Umjesto velikih novogodišnjih odluka, fokusirajte se na manje, ostvarive korake koji donose osjećaj postignuća.

Njegujte odnose. Druženje s prijateljima i obitelji može pružiti osjećaj povezanosti i podrške.

Osigurajte dovoljno svjetlosti. Boravak na dnevnom svjetlu ili upotreba svjetlosnih lampi može pomoći u borbi protiv sezonskog afektivnog poremećaja (SAD).

Pronađite radosti u malim stvarima. Bilo da je to omiljena knjiga, šalica toplog čaja ili nova serija, male stvari mogu donijeti trenutke radosti.

Razmislite o promjeni prehrane. Uravnotežena prehrana s dovoljno vitamina D i omega-3 masnih kiselina može imati pozitivan utjecaj na raspoloženje.

Ako osjećaj tuge i iscrpljenosti traje dulje od nekoliko tjedana ili značajno utječe na svakodnevni život, korisno je obratiti se stručnjaku za mentalno zdravlje. Ponekad siječanjski blues može biti znak ozbiljnijeg problema, poput depresije.

Iako siječanjski blues može biti izazovan, s pravim pristupom i podrškom može se pretvoriti u priliku za stvaranje pozitivnih promjena i usmjeravanje fokusa na brigu o sebi.

Ova bolest može značajno utjecati na kvalitetu života. Poteškoće u prepoznavanju poznatih osoba mogu dovesti do nelagode, anksioznosti, pa čak i izolacije. Na radnom mjestu ili u društvenim situacijama osobe s prosopagnozijom mogu izgledati nepažljivo ili distancirano, što često dovodi do nesporazuma

Prosopagnozija, poznata i kao slijepilo za lica, neurološki je poremećaj karakteriziran nemogućnošću prepoznavanja lica. Osobe koje pate od ovog poremećaja često imaju teškoće u razlikovanju čak i poznatih lica, poput članova obitelji, prijatelja ili kolega. Prosopagnozija može biti prisutna od rođenja (razvojna prosopagnozija) ili stečena zbog oštećenja mozga (stečena prosopagnozija).

Razvojna prosopagnozija najčešće nema jasnu poveznicu s ozljedama mozga, već se vjeruje da može biti rezultat genetskih ili neuroloških čimbenika. S druge strane, stečena prosopagnozija obično se javlja nakon traumatske ozljede mozga, moždanog udara ili neurodegenerativnih bolesti koje zahvaćaju područja mozga odgovorna za obradu vizualnih informacija, posebice u području fusiformnog girusa.

Glavni simptom prosopagnozije je nemogućnost prepoznavanja lica, čak i onih najbližih. Osobe s ovim poremećajem često se oslanjaju na alternativne načine prepoznavanja ljudi, poput prepoznavanja po glasu, odjeći, hodu ili specifičnim gestama. Međutim, takve metode često nisu pouzdane i mogu uzrokovati društvene ili emocionalne teškoće.

Ova bolest može značajno utjecati na kvalitetu života. Teškoće u prepoznavanju poznatih osoba mogu dovesti do nelagode, anksioznosti, pa čak i izolacije. Na radnom mjestu ili u društvenim situacijama osobe s prosopagnozijom mogu izgledati nepažljivo ili distancirano, što često dovodi do nesporazuma.

Dijagnosticiranje prosopagnozije uključuje neuropsihološke testove i procjene prepoznavanja lica, a u nekim slučajevima koristi se i slikovna dijagnostika mozga. Nažalost, ne postoji specifičan lijek za prosopagnoziju, ali terapije poput treninga vizualne percepcije i strategija prilagodbe mogu pomoći osobama da se lakše nose s ovim stanjem.

Iako prosopagnozija može predstavljati ozbiljan izazov, razumijevanje ovog poremećaja i prilagodba svakodnevnim situacijama mogu pomoći osobama da poboljšaju kvalitetu svog života. Podizanje svijesti o ovom stanju ključno je kako bi se izbjegla stigmatizacija i osigurala podrška za one koji s njim žive.

Glavni simptom apotemnofilije je intenzivna želja za amputacijom jednog ili više zdravih udova, ili u nekim slučajevima, gubitak funkcije određenog dijela tijela. Osobe s ovim poremećajem često osjećaju dubok unutarnji sukob i nelagodu zbog prisutnosti ‘suvišnog’ uda. Ovaj osjećaj može dovesti do ozbiljne tjeskobe, depresije i društvene izolacije

Poslušaj članak

Apotemnofilija je neurološki poremećaj koji uključuje želju osobe za amputacijom zdravih udova (jednog ili više njih). Osim toga, osobe koje pate od ovog poremećaja mogu imati seksualne fantazije u kojima maštaju da su im udovi amputirani.

Suprotnost ovom poremećaju je akrotomofilija – seksualna privlačnost prema drugim osobama koje imaju amputirane udove. Ljudi koji pate od apotemnofilije zapravo boluju od poremećaja identiteta tjelesnog integriteta.

O ovom poremećaju prvi put se pisalo 1977. godine u članku Grega Farta i Johna Moneyja, koji su definirali i postavili pojam apotemnofilije. Psihofiziolog Richard Bruno iz New Jerseyja jedan je od rijetkih stručnjaka za ovo područje te je identificirao tri različite vrste osoba koje pate od ovog poremećaja.

Glavni simptom apotemnofilije je intenzivna želja za amputacijom jednog ili više zdravih udova ili, u nekim slučajevima, gubitak funkcije određenog dijela tijela. Osobe s ovim poremećajem često osjećaju dubok unutarnji sukob i nelagodu zbog prisutnosti ‘suvišnog’ uda. Ovaj osjećaj može dovesti do ozbiljne tjeskobe, depresije i društvene izolacije.

Mnogi oboljeli imaju preciznu viziju o tome kako bi željeli da njihovo tijelo izgleda nakon amputacije. Na primjer, mogu osjećati da bi se tek nakon amputacije osjećali ‘cjelovitima’ ili da bi njihov unutarnji identitet bio u skladu s njihovim vanjskim izgledom.

Točan uzrok apotemnofilije nije u potpunosti razjašnjen, ali istraživanja sugeriraju da bi poremećaj mogao imati neurološku osnovu. Neki znanstvenici vjeruju da je povezan s nepravilnim funkcioniranjem parijetalnog režnja mozga, dijela mozga odgovornog za percepciju tijela. Psihološki čimbenici također mogu igrati važnu ulogu, uključujući probleme s identitetom i samopoimanjem.

Apotemnofilija je rijedak poremećaj, što ga čini izazovnim za dijagnozu. Liječnici i psiholozi obično se oslanjaju na detaljne intervjue s pacijentima kako bi razumjeli prirodu njihovih osjećaja i želja. Važno je isključiti druge mentalne poremećaje, poput tjelesnog dismorfnog poremećaja, koji također uključuje nezadovoljstvo vlastitim tijelom.

Liječenje je složeno i često zahtijeva multidisciplinaran pristup. Psihoterapija, posebice kognitivno-bihevioralna terapija (CBT), može pomoći oboljelima da se suoče s negativnim mislima i osjećajima vezanima uz njihovo tijelo. Međutim, mnogi pacijenti ne pronalaze olakšanje u terapijama i nastavljaju osjećati snažnu želju za amputacijom.

Kirurška intervencija, iako kontroverzna, ponekad se razmatra kao posljednje rješenje za osobe koje ne mogu pronaći olakšanje na druge načine. U takvim slučajevima, etičke i pravne implikacije ove odluke izazivaju duboke rasprave unutar medicinske zajednice.

Apotemnofilija postavlja brojna etička pitanja, posebno kada je riječ o dopuštanju amputacije zdravog uda. Protivnici ovakvih intervencija tvrde da je zadatak medicinske struke očuvanje zdravlja, dok zagovornici ističu da amputacija može značajno poboljšati kvalitetu života oboljelih i smanjiti njihovu psihološku patnju.

Osobe s apotemnofilijom često se suočavaju s nerazumijevanjem i stigmatizacijom u društvu. Pružanje podrške i povećanje svijesti o ovom poremećaju ključno je za smanjenje stigme i pružanje adekvatne pomoći oboljelima.

Apotemnofilija je složen i često neshvaćen poremećaj koji zahtijeva pažnju i razumijevanje. Daljnja istraživanja potrebna su kako bi se bolje razumjeli uzroci i razvile učinkovitije metode liječenja. Istovremeno, važna je edukacija šire javnosti kako bi se smanjila stigma i osigurala adekvatna podrška osobama koje se suočavaju s ovim izazovnim stanjem.