Poveži se s nama

Iz Svijeta

Andrea Stella: Talijanski jedriličar sagradio katamaran za osobe smanjene pokretljivosti

Objavljeno

/

Talijanski jedriličar Andrea Stella nesretnim slučajem postao je osoba s invaliditetom, no želja za jedrenjem u njegovom slučaju bila je veća od svih teškoća.

Andrea Stella rođen je u Sandridgu (Engleska) 1976., a diplomirao je na Pravnom fakultetu na Sveučilištu u Trentu 2000. U kolovozu iste godine, tijekom maturalnog putovanja u Sjedinjenim Američkim Državama, bio je uključen u neobjašnjivu pucnjavu u Fort Lauderdaleu na Floridi  što je rezultiralo trajnom paraplegijom donjih udova.

No, zagriženi jedriličar odlučio se vratiti svom hobiju te je uz pomoć obitelji i prijatelja uspio mobilizirati resurse i sagraditi katamaran. Kako objašanjava, izbor je pao na brod veličine 15-ak metara:

“Zbog svojeg unutarnjeg  volumena katamaran je bio idealna platforma za provedbu našeg projekta. Stvoreno je optimalno okruženje za smještaj korisnika invalidskih kolica. U projektiranju pristupačnih prostora, svjetska standardna širina od 68 do 69 cm, koji odgovara dimenzijama invalidskih kolica, korišten je kao referenca za osiguranje funkcionalne cirkulacije iz jednog područja u drugo. Kao rezultat toga, svako područje ima minimalnu širinu od 71 cm.

Za pozicioniranje gumba i prekidača odabrana je visina od 70 cm kako bi se osigurao lak pristup osobama s invaliditetom. Kao i na konvencionalnom katamaranu, salon se nalazi u središnjem dijelu u kojem se nalazi blagovaonica i kuhinja na desnoj strani gdje se odvijaju aktivnosti posade.

Smještene u trupovima, dvije od četiri kabine su dostupne osobama u invalidskim kolicima, putem električnog dizala. Prostorije za tuširanje uz kabine dizajnirane su tako da nude još jednostavniji pristup“, naglašava Stella.

Tisuće milja za desetke  članova posade

Čim je katamaran porinut u Genovi, Andrea je krenuo prema Miamiju kako bi se vratio na mjesto gdje je cijela avantura započela. Uslijedilo je njegovo prvo putovanje oko svijeta, koje je trajalo četiri godine, a tijekom kojeg je katamaran išao ususret  članovima posade koji više nisu mogli ploviti.

Na temelju ovog prvog uspješnog iskustva, katamaran je ponovno krenuo na novo putovanje oko svijeta. Nekoliko dionica plovit će sa slavnim jarbolom Amerigo Vespucci, poznatim veleposlanikom po morima svijeta. Cilj ove druge kružne plovidbe ostaje isti: podići svijest javnosti o problematici  smanjene pokretljivosti osoba s invaliditetom.

“Želimo dokazati da ako možemo opremiti jedrilicu za osobe s invaliditetom, onda je to moguće učiniti i za one koji ostaju na obali,” naglašava Andrea.  

In-Portal vlasništvo je svih onih kojima je bolji život svih osoba s invaliditetom, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, primarna briga.

in MREŽA

ZEMLJA SAMURAJA Kako je to biti osoba s invaliditetom u Japanu

Objavljeno

/

Foto: Mainichi.jp

Satoshi Uematsu ubio je devetnaest ljudi samo zbog toga što su imali invaliditet, ali i osam godina nakon tog zločina ostaje otvoreno tegobno pitanje koje truje inače mirno i uređeno društvo: koliko zapravo Japanaca dijeli mišljenje masovnog ubojice kada je riječ o ljudima s invaliditetom?

Bilo je to prije osam godina, kada je pomahnitali Satoshi Uematsu počinio jedno od najgrozomornijih masovnih ubojstava u novijoj povijesti. Bio je zaposlenik staračkog doma Yamayuri En u kojemu su većinom boravili štićenici s invaliditetom.

U njegovu krvavom pohodu smrtno je stradalo devetnaest ljudi, a 26 njih teško ozlijeđeno. Kao motiv za ovaj zločin bez presedana ubojica je naveo da ‘osobe s invaliditetom stvaraju nesreću drugima, pa su tako ubojstva bila korisna za društvo’. Satoshi Uematsu, u svojoj 34. godini života, sada čeka smrtnu kaznu, ali i dalje ostaje otvoreno tegobno pitanje koje truje inače mirno i uređeno društvo: koliko zapravo Japanaca dijeli mišljenje masovnog ubojice kada je riječ o ljudima s invaliditetom?

To se pitanje postavlja i u dokumentarnom filmu ‘Fujiyama Cottonton’ koji svojim smirenim i spokojnim prikazom farme na kojoj rade osobe s invaliditetom želi publici pružiti jasan pogled na svakodnevne živote ljudi koje japansko društvo često drži u sjeni.

Izvorno zamišljen kao vapaj za bolji odnos šire društvene zajednice prema onima koji imaju neka tjelesna ili intelektualna ograničenja, na kraju je ipak imao optimističniji pristup. Redatelj Taku Aoyagi svejedno je bio jasan u svojoj namjeri, a to je razotkriti koliko je ‘zdravih Japanaca’ s razumijevanjem ili čak simpatijom dočekalo vijest o masovnom ubojstvu iz 2016. godine.

– Ono što me najviše motiviralo da napravim ovaj film bio je zločin u staračkom domu koji do danas ostaje sramotom za sve naše građane. Osjetio sam hitnost snimiti film zbog činjenice da je osuđenik na smrt Uematsu odredio vrijednost života mjereći ljude prema njihovu zdravstvenom stanju, a čini se kako je stvorena atmosfera da se njegov diskurs i dalje širi našim društvom – kaže redatelj Aoyagi.

U filmu Aoyagi pokušava pokazati publici kako ljudi u ustanovi za socijalnu skrb žive punim plućima, veselo i poletno komunicirajući s drugima i ostvarujući jednostavne želje i strasti, baš kao što to čine ljudi bez invaliditeta.

Rođen u prefekturi Yamanashi u središnjem Japanu, Aoyagi je kao dijete često posjećivao ustanovu socijalne skrbi za osobe s invaliditetom u kojoj je radila njegova majka. Za njega je to bilo sretno vrijeme, puno lijepih uspomena, no usto je i shvatio kako ti ljudi trpe nepravdu samo zbog toga što imaju invaliditet.

– Postoje brojne prepreke za takve osobe koje se žele povezati s ljudima izvan svojih ustanova, a to je dovelo do predrasuda u društvu – rekao je Aoyagi.

– Ali jednostavno je pogrešno da položaj osoba s invaliditetom bude određen strahom od nepoznatog. Želim da moj film bude prozor za neko bolje društvo u kojemu se ljudi ne kategoriziraju prema zdravstvenom stanju.

Film se sredinom veljače počeo prikazivati u Tokiju, a očekuje se da će ga svjetska publika uskoro moći pogledati na nekoj od streaming platformi.

Nastavi čitati

in MREŽA

Amy Jandrisevits stvara lutke koje slave dječju različitost

Objavljeno

/

Na fotografiji je beba koja sjedi pored lutke na plavoj pozadini. Beba i lutka nose identične haljinice s šarenim printom.
Foto: Facebook A Doll Like Me

Njezina neprofitna organizacija pod nazivom A Doll Like Me djeci daje priliku da vide sebe u igračkama s kojima se igraju. Utjecaj njezinih lutaka djetetu mijenja život

Kada dijete može držati lutku koja mu sliči, to mu pomaže da se osjeća viđeno i prihvaćeno.

Amy Jandrisevits iz Wisconsina bivša je socijalna radnica koja izrađuje jedinstvene lutke za djecu koja imaju neke teškoće.

Njezina neprofitna organizacija pod nazivom A Doll Like Me djeci daje priliku da vide sebe u igračkama s kojima se igraju. Utjecaj njezinih lutaka djetetu mijenja život.

Svaka lutka izrađena po narudžbi besplatna je za obitelj, što je omogućeno donacijama.

Jandrisevits stavlja svoje srce i dušu u svaku lutku i posvećuje posebnu pozornost karakterističnim fizičkim jedinstvenostima djeteta po kojem je lutka nastala.

Ona razumije učinak i važnost koju će igračka imati za budućeg primatelja i neumorno radi kako bi svaku lutku učinila savršenom za budućeg vlasnika. Za neke lutke su potrebni sati izrade.

– Svako dijete moramo gledati kao umjetničko djelo – remek-djelo. Iako je izrada lutaka oblik umjetnosti, pravo platno je samo dijete – rekla je Amy.

– Ako želimo postati društvo koje cijeni razlike i inkluzivnost, ovdje počinjemo. Počinjemo s nečim tako jednostavnim kao što je lutka — ljudskim likom – poručila je.

Amy kaže da bi svako dijete, bez obzira na spol, etničku pripadnost, dob, medicinski problem ili tip tijela, trebalo pogledati u slatko lice lutke i vidjeti svoje vlastito.

Amy radi sve kako bi osigurala da se svako dijete – ono s razlikama u udovima, albinizmom, rakom, madežima, ožiljcima, opeklinama – osjeća cijenjenim.

​Ona želi društvo učiniti inkluzivnijim osiguravajući da svako dijete ima mjesto za stolom jer postoji jaz u tome tko je zastupljen na tržištu igračaka.

I psiholozi se slažu da su lutke ključni dio pronalaženja zajedničkog jezika s djecom – a većina bi se također složila da djeca moraju vidjeti svoja lica u lutkama s kojima se igraju.

Amy i njezine lutke možete pratiti ovdje.

Nastavi čitati

Iz Svijeta

U Britaniji bi se menopauza mogla tretirati kao invaliditet

Objavljeno

/

Fotografija prikazuje ženski trbuh i ruke na njemu koje su postavljene u oblik srca s cvijetom u sredini.
Foto: Pixabay

Povjerenstvo za jednakost i ljudska prava objavilo je da simptomi menopauze imaju dugoročan i značajan utjecaj na sposobnost žene da izdrži normalan dan

Sve veći broj zemalja počinje davati ženama menstrualni dopust kako bi se nosile s mjesečnim bolovima, a Britanija razmišlja o tome da ide korak dalje, govoreći da bi teški simptomi menopauze mogli biti invaliditet.

Povjerenstvo za jednakost i ljudska prava (EHRC), neovisno tijelo za nadzor koje provodi zakone u Ujedinjenom Kraljevstvu, objavilo je smjernice u kojima stoji da simptomi menopauze imaju dugoročan i značajan utjecaj na sposobnost žene da izdrži normalan dan – dnevne aktivnosti i ti bi se simptomi mogli smatrati invaliditetom.

Ako simptomi menopauze dovedu do invaliditeta, poslodavac će biti pod zakonskom obvezom izvršiti razumne prilagodbe.

Zakon o jednakosti u Engleskoj, Škotskoj i Walesu zabranjuje poslodavcima diskriminaciju na temelju dobi, spola i drugih čimbenika; dijelovi zakona također se primjenjuju na Sjevernu Irsku.

Simptomi menopauze mogu uključivati valunge, srčane probleme i probleme mentalnog zdravlja. Prosječna dob menopauze je 51 godina, iako može nastupiti ranije ili kasnije. Faza prije prijelaza žena iz reproduktivnih godina u menopauzu naziva se perimenopauza; u to vrijeme dolazi do smanjenja razine estrogena i progesterona, a to je veliki pad razine estrogena koji uzrokuje većinu simptoma menopauze.

Mnoge žene u kasnim 30-ima i 40-ima osjećaju razdražljivost, probleme sa spavanjem i tjeskobu – ali otkrivaju da liječnici često odbacuju njihove simptome. Gdje je to moguće, poslodavci bi trebali razmotriti mogućnost osiguravanja odmorišta ili tihih soba za žene koje imaju simptome menopauze, kao i ventilatore ili rashladne sustave, rekao je EHRC.

Sve do svojih ranih 40-ih, britanska Katie Taylor, majka četvero djece, vodila je marketing za dobrotvornu udrugu za djecu. No od svoje 43. godine počela je osjećati mnoštvo simptoma za koje je prvo mislila da nisu povezani – od lošeg raspoloženja i lupanja srca, do tjeskobe, nesanice i debljanja. Izgubila je samopouzdanje i ‘osjećala se užasno’, rekla je za Washington Post u telefonskom intervjuu.

Njezin je liječnik okrivio depresiju i užurbani način života. Prepisani su joj antidepresivi, koji nisu djelovali, rekla je: ‘Samo su me ukočili.’

Tek četiri godine kasnije predloženo joj je da posjeti ginekologa. Taylor je tada otkrila pravi uzrok svojih simptoma i počela uzimati hormonsku terapiju za menopauzu – ili hormonsku nadomjesnu terapiju (HNL).

Bila je nevjerojatno ljuta zbog pogrešne dijagnoze jer se osjećala kao hipohondar i dala je otkaz.

Kasnije je na Facebooku osnovala Latte Lounge – zajednicu za žene starije od 40 godina i tamo dijele pomoć i resurse, informacije o perimenopauzi i menopauzi, mogućnostima liječenja i imenik stručnjaka.

Taylor je također rekla da Britanija ‘prednjači’ u podizanju svijesti o učinku menopauze na živote žena.

Iskustva poput Taylorinog nisu neobična, rekla je Louise Newson, britanska liječnica opće prakse i stručnjakinja za menopauzu.

Nastavi čitati

U trendu