Projekt je namijenjen odraslim osobama s invaliditetom i članovima njihovih obitelji, s ciljem pružanja kvalitetnije i dostupnije podrške osobama koje žive s rijetkim bolestima

Poslušaj članak

Hrvatski savez za rijetke bolesti započeo je provedbu projekta ‘Personalizirana skrb – socijalne usluge prilagođene osobama s rijetkim bolestima’ (SF.3.4.11.04.0232), koji je službeno počeo 1. lipnja 2026. godine i trajat će 36 mjeseci.

Projekt se provodi uz sufinanciranje Europske unije iz Europskog socijalnog fonda plus te obuhvaća područje Grada Zagreba, Zagrebačke, Međimurske, Osječko-baranjske i Sisačko-moslavačke županije.

Projekt je namijenjen odraslim osobama s invaliditetom i članovima njihovih obitelji, s ciljem pružanja kvalitetnije i dostupnije podrške osobama koje žive s rijetkim bolestima. Kroz projekt će korisnicima biti dostupne različite usluge prilagođene njihovim individualnim potrebama, uključujući savjetovanje o pravima, psihološko, nutricionističko, fizioterapijsko i medicinsko savjetovanje.

Aktivnosti na području Grada Zagreba započele su tijekom srpnja 2026. godine, dok će se u ostalim uključenim županijama provoditi od rujna 2026. godine u suradnji s partnerskim gradovima Čakovcem, Osijekom i Siskom.

Projekt predstavlja važan korak u razvoju socijalnih usluga u zajednici te pruža podršku osobama s rijetkim bolestima i njihovim obiteljima kako bi lakše ostvarili svoja prava i unaprijedili kvalitetu života.

Za sudjelovanje u projektnim aktivnostima na području Grada Zagreba prijave su otvorene putem obrasca na poveznici, dok će prijave za ostala područja provedbe biti otvorene od 17. kolovoza 2026. godine.

Dodatne informacije o projektu i njegovim aktivnostima dostupne su putem Hrvatskog saveza za rijetke bolesti i na telefon 091/444-3038 od 9 do 11 sati ili 091/444-3039 od 13 do 15 sati radnim danom.

Cilj skupa bio je razmjena znanja i iskustava te promicanje rješenja koja pridonose stvaranju pristupačne i uključive izgrađene okoline za sve građane

Poslušaj članak

U Regionalnom centru kompetentnosti Ruđera Boškovića u Zagrebu 30. lipnja 2026. godine održana je 3. Nacionalna središnja godišnja konferencija ‘Izgrađena okolina – priuštivost pristupačnosti’, u organizaciji projekta AccessibleEU – Croatia, a u suorganizaciji Hrvatske komore arhitekata (HKA), Sveučilišta u Zagrebu – Arhitektonskog fakulteta, Konzorcija pasivna kuća Hrvatska (PKHR), Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH) i drugih partnera.

Konferencija je okupila arhitekte, inženjere, predstavnike državnih institucija, akademske zajednice, organizacija osoba s invaliditetom te brojne stručnjake koji djeluju na području pristupačnosti i uključivog projektiranja.

Cilj skupa bio je razmjena znanja i iskustava te promicanje rješenja koja pridonose stvaranju pristupačne i uključive izgrađene okoline za sve građane.

Skup je otvoren pozdravnim govorima organizatora i predstavnika nadležnih institucija koji su istaknuli važnost razvoja prostora dostupnih svim građanima, kao i potrebu za daljnjim unaprjeđenjem politika koje promiču univerzalni dizajn, priuštivost pristupačnosti i jednak pristup javnim sadržajima.

– Pristupačnost nije samo pravo osoba s invaliditetom, već preduvjet njihova ravnopravnog uključivanja u sve segmente društvenog života. Iako je Hrvatska od ratifikacije Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom ostvarila određeni napredak, pred nama je još mnogo posla, što potvrđuje i velik broj pritužbi koje Ured pravobranitelja zaprima upravo zbog nepristupačnosti.

– Važno je razumjeti da ono što je pristupačno osobama s invaliditetom koristi svima. Zato pristupačnost treba planirati od samog početka – u prostornom uređenju, prometu, informacijama i komunikaciji – jer su naknadne prilagodbe znatno skuplje i teže izvedive. Posebno je važno u planiranje uključiti same osobe s invaliditetom, jer upravo one najbolje znaju s kojim se preprekama svakodnevno susreću. Samo zajedničkim djelovanjem svih dionika možemo graditi društvo bez prepreka i osigurati jednaku dostupnost za sve – kazala je Gordana Glibo, zamjenica pravobranitelja za osobe s invaliditetom.

Uvodni dio programa bio je posvećen europskim politikama i aktualnim inicijativama koje promiču priuštivost pristupačnosti. Predavači su predstavili smjernice i iskustva vezana uz razvoj pristupačnog stanovanja i javnih prostora, dok su kroz stručna izlaganja sudionici imali priliku upoznati primjere dobre prakse iz Hrvatske i drugih europskih zemalja. Posebna pozornost posvećena je izazovima s kojima se susreću projektanti, investitori i donositelji odluka u provedbi standarda pristupačnosti.

Poslijepodnevni dio konferencije nastavljen je nizom stručnih predavanja o projektiranju pristupačnih građevina, primjeni načela univerzalnog dizajna, zakonodavnom okviru te uspješno provedenim projektima u Hrvatskoj i Europskoj uniji.

Poseban naglasak stavljen je na sigurnost osoba s invaliditetom u izvanrednim situacijama kroz predstavljanje Sustava civilne zaštite Grada Zagreba. Sustav je predstavio Damir Gašparović, viši stručni savjetnik za operativne poslove civilne zaštite i vatrogastva iz gradskih ureda nadležnih za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje, osobe s invaliditetom, mjesnu samoupravu, promet, civilnu zaštitu i sigurnost.

Na kraju programa održana je pokazna vježba evakuacije osoba s invaliditetom i osoba smanjene pokretljivosti iz zgrade Regionalnog centra kompetentnosti Ruđera Boškovića.

Scenarij vježbe izradio je Ljubomir Miščević, razradu zapovjednik DVD-a Kučilovina Ivica Blažinović, uz sudjelovanje DVD-a Trnje i Javne vatrogasne postrojbe Grada Zagreba predvođene zapovjednikom Sinišom Jembrihom.

Zgrada Regionalnog centra kompetentnosti Ruđera Boškovića, u kojoj je održana konferencija, projektirana je i izvedena u skladu s najvišim standardima pristupačnosti. Između unutarnjih prostora na prvom i drugom katu izveden je sigurni prostor iz kojeg se, u slučaju požara ili drugih izvanrednih okolnosti, putem sustava Emergency Call (Emergency Voice Communication System) uspostavlja komunikacija s Javnom vatrogasnom postrojbom, odgovornim osobama i spasiteljima koji preko protupožarnog stubišta mogu sigurno evakuirati osobe smanjene pokretljivosti, uključujući korisnike invalidskih kolica.

U pokaznoj vježbi aktivno su sudjelovale osobe s invaliditetom i sudionici konferencije, a njezin cilj bio je provjeriti učinkovitost postupaka evakuacije, naglasiti važnost pristupačnih sigurnosnih protokola te dodatno senzibilizirati stručnu javnost za potrebe osoba s invaliditetom u izvanrednim okolnostima.

Pristupačnost osobama s invaliditetom danas je zakonska obveza, ali kvalitetna arhitektura ne završava ispunjavanjem minimalnih propisa. O osobama s invaliditetom treba razmišljati od početka projektiranja, a ne tek kada je projekt dovršen

Poslušaj članak

Suvremeno lice hrvatskih gradova sve češće obilježavaju jednostavne, gotovo identične stambene zgrade koje mnogi nazivaju ‘kutijama od šibica’. Takav trend otvara pitanje je li moderna arhitektura izgubila kreativnost pod pritiskom ekonomije te koliko se pritom vodi računa o kvaliteti života i pristupačnosti za osobe s invaliditetom.

O tim smo temama razgovarali s Danijelom Koren, izvršnom direktoricom tvrtke DI plan, koja ističe kako arhitekt danas mora istodobno zadovoljiti urbanističke uvjete, energetsku učinkovitost, protupožarne propise i financijske zahtjeve investitora, zbog čega je prostor za kreativnost znatno sužen.

Kreativnost, kaže Koren, nije nestala, ali je sve više ograničava ekonomija. Svaki dodatni detalj na pročelju ili kvalitetniji materijal povećava troškove gradnje pa investitori najčešće biraju jednostavnija i jeftinija rješenja. No problem nije samo u arhitektima, nego i u tržištu koje već godinama prednost daje maksimalnoj iskoristivosti parcele i profitu, dok kvaliteta prostora ostaje u drugom planu. Jednostavna arhitektura sama po sebi nije loša, ali razliku između kvalitetne zgrade i bezlične građevine čine proporcije, materijali, detalji i odnos prema okolini.

Velik pritisak na cijenu gradnje doveo je do toga da se štedi upravo na elementima koji dugoročno određuju kvalitetu života – zajedničkim prostorima, zelenilu, fasadnim detaljima, akustici i trajnosti objekta. Dobra arhitektura nije ona koja izgleda atraktivno samo na fotografijama, nego ona u kojoj će se ljudi jednako ugodno osjećati i desetljećima nakon useljenja.

Pristupačnost osobama s invaliditetom danas je zakonska obveza, ali Koren naglašava da kvalitetna arhitektura ne završava ispunjavanjem minimalnih propisa. O osobama s invaliditetom treba razmišljati od početka projektiranja, a ne tek kada je projekt dovršen. Kada je prostor pristupačan njima, funkcionalniji je i za roditelje s dječjim kolicima, starije osobe i sve građane smanjene pokretljivosti.

Na pitanje zašto se čini da nove zgrade niču bez reda, preblizu prometnicama ili susjednim objektima, odgovara kako urbanistički planovi postoje, ali se gradovi sve češće razvijaju kroz pojedinačne investicije umjesto prema dugoročnoj viziji. Nekada se više pažnje posvećivalo odnosu zgrada, zelenila, prometa i javnog prostora, dok danas tempo razvoja diktira tržište. Kada prostorni planovi dopuštaju preveliku izgrađenost, a infrastruktura ne prati intenzitet gradnje, građani stječu dojam urbanističkog kaosa.

Jednako tako, postoji opasnost da pristupačnost ostane tek formalno zadovoljena. Ona ne bi smjela biti samo stavka na popisu zakonskih uvjeta, nego sastavni dio promišljanja prostora. Isto vrijedi i za zelenilo koje sve češće ustupa mjesto parkiralištima i maksimalnom iskorištenju parcela. Kvaliteta života ne može se svesti samo na kvadraturu stana ili broj parkirnih mjesta. Važni su i prirodno svjetlo, pogled, parkovi, igrališta i osjećaj pripadnosti prostoru.

Grad je kvalitetan onoliko koliko je dostupan svim svojim građanima. To podrazumijeva široke i sigurne pješačke površine, funkcionalne rampe i dizala, pristupačne ulaze, taktilne trake za slijepe osobe, jasnu signalizaciju te javne prostore koje osobe s invaliditetom mogu koristiti samostalno. Pravo pitanje nije postoji li rampa, nego može li osoba bez tuđe pomoći od svog doma doći do trgovine, liječnika, parka ili radnog mjesta.

Sve češće se postavlja i pitanje zašto nove zgrade već nakon nekoliko godina pokazuju znakove propadanja. Koren smatra da problem nije u suvremenoj arhitekturi, nego u pritisku na brzinu gradnje, uštedama na materijalima i slabijoj kvaliteti izvedbe. Nekadašnje zgrade građene su od masivnijih i prirodnijih materijala koji su bolje podnosili protok vremena, dok je današnja gradnja tehnološki složenija i osjetljivija na pogreške. Moderna fasada može trajati desetljećima, ali samo uz kvalitetan projekt, materijale i izvedbu.

Govoreći o ljepoti starih zgrada, ističe da često promatramo samo najbolje primjere koji su preživjeli vrijeme. Ipak, nekada su proporcije, detalji i urbana kompozicija imali veću važnost, a gradovi su se planirali dugoročnije. Današnji arhitekti imaju jednako znanje, ali rade u bitno drukčijim ekonomskim i regulatornim okolnostima.

Estetska kvaliteta grada nije samo pitanje izgleda, nego i zdravlja njegovih stanovnika. Brojna istraživanja potvrđuju da zelene površine smanjuju stres i pozitivno utječu na mentalno zdravlje. Koren upozorava da se ne prilagođavamo ružnoći, nego postupno prihvaćamo niže standarde. Ipak, vjeruje da promjena jest moguća. Potrebni su kvalitetniji prostorni planovi, odgovorniji investitori, odlučnija struka i kupci koji će prepoznati da dobar stan nije samo broj kvadrata. Zgrade koje danas gradimo ostat će dio naših gradova desetljećima, zato ih ne bismo smjeli projektirati samo za prodaju, nego prije svega za život.