Connect with us

Osobe s invaliditetom

Moderna gradnja i urbanizam (ne) misle na osobe s invaliditetom

Objavljeno

/

Na fotografiji je višestambena zgrada koja se nalazi u završnoj fazi izgradnje ili energetske obnove. Cijelo pročelje prekriveno je metalnom građevinskom skelom koja se proteže od prizemlja do krova, što upućuje na radove na fasadi ili završnim vanjskim detaljima. Zgrada ima pet etaža s nizom balkona ograđenih metalnim ogradama. Fasada je svijetlosive i bijele boje, a krov je dvostrešan s tamnim pokrovom. U prvom planu vidi se privremena zaštitna ograda gradilišta, građevinski materijal i oprema, dok se s desne strane nalazi kemijski WC. Ispred zgrade postavljen je i rasvjetni stup, a na krovu je vidljiva bazna stanica mobilne telefonije. Fotografija je snimljena za vedrog i sunčanog dana, uz plavo nebo s nekoliko oblaka, što dodatno naglašava svijetle tonove zgrade i daje dojam da se radovi privode kraju.
Foto: Dejan Tatomir/DI plan

Pristupačnost osobama s invaliditetom danas je zakonska obveza, ali kvalitetna arhitektura ne završava ispunjavanjem minimalnih propisa. O osobama s invaliditetom treba razmišljati od početka projektiranja, a ne tek kada je projekt dovršen

Poslušaj članak

Suvremeno lice hrvatskih gradova sve češće obilježavaju jednostavne, gotovo identične stambene zgrade koje mnogi nazivaju ‘kutijama od šibica’. Takav trend otvara pitanje je li moderna arhitektura izgubila kreativnost pod pritiskom ekonomije te koliko se pritom vodi računa o kvaliteti života i pristupačnosti za osobe s invaliditetom.

O tim smo temama razgovarali s Danijelom Koren, izvršnom direktoricom tvrtke DI plan, koja ističe kako arhitekt danas mora istodobno zadovoljiti urbanističke uvjete, energetsku učinkovitost, protupožarne propise i financijske zahtjeve investitora, zbog čega je prostor za kreativnost znatno sužen.

Kreativnost, kaže Koren, nije nestala, ali je sve više ograničava ekonomija. Svaki dodatni detalj na pročelju ili kvalitetniji materijal povećava troškove gradnje pa investitori najčešće biraju jednostavnija i jeftinija rješenja. No problem nije samo u arhitektima, nego i u tržištu koje već godinama prednost daje maksimalnoj iskoristivosti parcele i profitu, dok kvaliteta prostora ostaje u drugom planu. Jednostavna arhitektura sama po sebi nije loša, ali razliku između kvalitetne zgrade i bezlične građevine čine proporcije, materijali, detalji i odnos prema okolini.

Velik pritisak na cijenu gradnje doveo je do toga da se štedi upravo na elementima koji dugoročno određuju kvalitetu života – zajedničkim prostorima, zelenilu, fasadnim detaljima, akustici i trajnosti objekta. Dobra arhitektura nije ona koja izgleda atraktivno samo na fotografijama, nego ona u kojoj će se ljudi jednako ugodno osjećati i desetljećima nakon useljenja.

Pristupačnost osobama s invaliditetom danas je zakonska obveza, ali Koren naglašava da kvalitetna arhitektura ne završava ispunjavanjem minimalnih propisa. O osobama s invaliditetom treba razmišljati od početka projektiranja, a ne tek kada je projekt dovršen. Kada je prostor pristupačan njima, funkcionalniji je i za roditelje s dječjim kolicima, starije osobe i sve građane smanjene pokretljivosti.

Na pitanje zašto se čini da nove zgrade niču bez reda, preblizu prometnicama ili susjednim objektima, odgovara kako urbanistički planovi postoje, ali se gradovi sve češće razvijaju kroz pojedinačne investicije umjesto prema dugoročnoj viziji. Nekada se više pažnje posvećivalo odnosu zgrada, zelenila, prometa i javnog prostora, dok danas tempo razvoja diktira tržište. Kada prostorni planovi dopuštaju preveliku izgrađenost, a infrastruktura ne prati intenzitet gradnje, građani stječu dojam urbanističkog kaosa.

Jednako tako, postoji opasnost da pristupačnost ostane tek formalno zadovoljena. Ona ne bi smjela biti samo stavka na popisu zakonskih uvjeta, nego sastavni dio promišljanja prostora. Isto vrijedi i za zelenilo koje sve češće ustupa mjesto parkiralištima i maksimalnom iskorištenju parcela. Kvaliteta života ne može se svesti samo na kvadraturu stana ili broj parkirnih mjesta. Važni su i prirodno svjetlo, pogled, parkovi, igrališta i osjećaj pripadnosti prostoru.

Grad je kvalitetan onoliko koliko je dostupan svim svojim građanima. To podrazumijeva široke i sigurne pješačke površine, funkcionalne rampe i dizala, pristupačne ulaze, taktilne trake za slijepe osobe, jasnu signalizaciju te javne prostore koje osobe s invaliditetom mogu koristiti samostalno. Pravo pitanje nije postoji li rampa, nego može li osoba bez tuđe pomoći od svog doma doći do trgovine, liječnika, parka ili radnog mjesta.

Sve češće se postavlja i pitanje zašto nove zgrade već nakon nekoliko godina pokazuju znakove propadanja. Koren smatra da problem nije u suvremenoj arhitekturi, nego u pritisku na brzinu gradnje, uštedama na materijalima i slabijoj kvaliteti izvedbe. Nekadašnje zgrade građene su od masivnijih i prirodnijih materijala koji su bolje podnosili protok vremena, dok je današnja gradnja tehnološki složenija i osjetljivija na pogreške. Moderna fasada može trajati desetljećima, ali samo uz kvalitetan projekt, materijale i izvedbu.

Govoreći o ljepoti starih zgrada, ističe da često promatramo samo najbolje primjere koji su preživjeli vrijeme. Ipak, nekada su proporcije, detalji i urbana kompozicija imali veću važnost, a gradovi su se planirali dugoročnije. Današnji arhitekti imaju jednako znanje, ali rade u bitno drukčijim ekonomskim i regulatornim okolnostima.

Estetska kvaliteta grada nije samo pitanje izgleda, nego i zdravlja njegovih stanovnika. Brojna istraživanja potvrđuju da zelene površine smanjuju stres i pozitivno utječu na mentalno zdravlje. Koren upozorava da se ne prilagođavamo ružnoći, nego postupno prihvaćamo niže standarde. Ipak, vjeruje da promjena jest moguća. Potrebni su kvalitetniji prostorni planovi, odgovorniji investitori, odlučnija struka i kupci koji će prepoznati da dobar stan nije samo broj kvadrata. Zgrade koje danas gradimo ostat će dio naših gradova desetljećima, zato ih ne bismo smjeli projektirati samo za prodaju, nego prije svega za život.

Osobe s invaliditetom

Usluga osobne asistencije doprinosi deinstitucionalizaciji

Objavljeno

/

Napisao/la:

Tri žene u prostorijama Društva multiple skleroze Grada Zagreba, među kojima je žena u invalidskim kolicima.
Foto: Društvo multiple skleroze Grada Zagreba

Za inkluzivno društvo važno je osobama s invaliditetom osigurati samostalan i dostojanstven život, a ključnu ulogu u tome imaju osobni asistenti. Odgovoran i zahtjevan posao tri i pol godine radi Snježana Čokljat, koja je osobna asistentica Tatijani Gjureković, članici Društva MS Grada Zagreba

Poslušaj članak

Iako prethodno nije imala iskustva, za taj se posao odlučila iz želje da pomogne osobi s invaliditetom u izvršavanju svakodnevnih životnih potreba i doprinese njezinoj integraciji u društvo. Snježana radi pet dana u tjednu po osam sati, a Tanji pomaže u obavljanju raznih aktivnosti u kući i izvan kuće, kao što su odlazak liječniku ili na kulturne i društvene događaje.

– Volim ovaj posao i ne bih ga mijenjala za neki drugi jer mi je zadovoljstvo pomoći onima kojima je to potrebno. Moja obitelj daje mi podršku i razumijevanje za ono što radim. Žao mi je što je još uvijek posao osobnog asistenta podcijenjen i trebalo bi podizati svijest javnosti o važnosti tog posla – rekla je Snježana.

Naglasila je da je završena edukacija za osobnog asistenta doprinijela njezinom osobnom razvoju i da je spremna dalje se usavršavati.

Za Tatjanu Gjureković usluga osobne asistencije ima neprocjenjivu vrijednost te je pohvalila trud i entuzijazam Snježane u njezinom radu. Naglasila je kako joj je ova usluga omogućila da se ponovno vrati u normalan život.

– Vodila sam aktivan društveni život i sa suprugom sam dosta putovala. Međutim, progresivna bolest to je promijenila, već šesnaest godina sam u invalidskim kolicima, što sam u početku teško prihvaćala – ispričala je Tatijana.

Naglasila je da nema dovoljno asistenata te bi njihov materijalni položaj trebao biti bolji jer zbog malih plaća ljudi nisu motivirani raditi plemenit posao.

Izvršna voditeljica Ureda i razvoja programa Društva MS Grada Zagreba Dijana Kocijan istaknula je da je u Društvu trenutačno zaposleno 45 osobnih asistenata, a usluga osobne asistencije pruža se 41 korisniku. Osim osobama s multiplom sklerozom, usluga osobne asistencije putem Društva pruža se i korisnicima Centra za pružanje usluga u zajednici Mali dom. Iako trenutačno Društvo ima dovoljno osobnih asistenata, planiraju se i nova zapošljavanja.

– Sami korisnici ističu da bez usluge osobne asistencije ne bi mogli funkcionirati i morali bi biti smješteni u ustanove. Cilj je osigurati osobama s invaliditetom jednake mogućnosti te je osobna asistencija dobar način za deinstitucionalizaciju – rekla je Kocijan.

Naglasila je da je posao osobnog asistenta izazovan, ali obogaćuje život osoba koje ga rade te se Društvo zalaže za poboljšanje njihova materijalnog položaja i veću vidljivost.

– Rad osobnog asistenta važan je ne samo za korisnika nego i za zajednicu. Društvo pozdravlja odluku Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike da se osobni asistenti zaposle u ustanovama socijalne skrbi. Bitno je da osobni asistenti u ovim ustanovama i udrugama rade u istim uvjetima i da za isti rad budu jednako plaćeni – zaključila je Kocijan.

Nastavite čitati

Osobe s invaliditetom

Jedna vrata zatvorena psu, tisuću vrata zatvorenih čovjeku

Objavljeno

/

Napisao/la:

Pas vodič sjedi uz osobu u prostoru opremljenom pomagalima za trening i razvoj različitih vještina.
Foto: In Portal

Kada korisniku psa pomagača zabrane ulazak u trgovinu, ustanovu ili drugi javni prostor, ne zabranjuju ulazak samo psu. Zabranjuju čovjeku ravnopravno sudjelovanje u društvu

Poslušaj članak

Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet u posljednje vrijeme pokušava upozoriti javnost na neugodna iskustva koja proživljavaju korisnici pasa pomagača, ali i onih koji te pse socijaliziraju kako bi jednom postali pomagači.

Novinari In Portala čuli su više svjedočanstava socijalizatora pasa i osoba s invaliditetom koji često nisu mogli obaviti i najobičniju kupnju u trgovini, a da pritom nisu postali predmetom ničim isprovocirane ljutnje, pa i vrijeđanja od strane ljudi koji ili ne poznaju zakone ili naprosto ne vole pse.  

Stoga smo ovih dana posjetili Hrvatsku udrugu za školovanje pasa vodiča i mobilitet koji su na potvrdili da i njihovi korisnci te socijalizatori prijavljuju slučajeve diskriminacije u javnim prostorima. Kršenja Zakona o korištenju psa pomagača više nisu samo incidentna nego gotovo pa uobičajena pojava.

– Pas pomagač nije kućni ljubimac. On je partner osobi s invaliditetom ili djetetu s teškoćama u razvoju. Pomaže mu da se kreće, bude sigurnije, samostalnije i aktivnije. Njegova prisutnost nije pitanje dobre volje zaposlenika, voditelja objekta ili zaštitara – pravo pristupa javnim prostorima zakonski je uređeno.

Pa ipak, u Hrvatskoj korisnici pasa pomagača i dalje se susreću sa zabranama, nerazumijevanjem i situacijama u kojima moraju dokazivati ono što im već zakonski  pripada. A svaka takva situacija ostavlja trag – kažu nam u spomenutoj Udruzi za pse pomagače.

– Zamislite da krenete liječniku, u trgovinu, restoran ili u zoološki vrt. Ne tražite nikakav poseban tretman. Samo želite ući kao i svi drugi. Sa sobom imate svog psa pomagača – psa koji je školovan upravo zato da vam omogući veću zdravstvenu sigurnost, samostalnost I mobilnost.

A onda na vratima čujete: ‘Ne možete unutra.’

Objašnjavate da je pas pomagač. Pokazujete radnu iskaznicu. Pokušavate objasniti zakon.

Ali odgovor je i dalje – ne.

U tom trenutku ne osjećate samo ljutnju. Tu su poniženje, nemoć, nevjerica, osjećaj diskriminacije i pitanje: ‘Zašto se meni ovo ponovno događa?’ Umjesto da se bavite onime zbog čega ste došli, prisiljeni ste boriti se za pravo da uopće budete tamo.

Jedan je korisnik u poslovnici trgovine  doživio upravo takvu situaciju. Unatoč predočenoj radne iskaznici psa pomagača i osobnih dokumentima, pokušano mu je uskratiti plaćanje jer je sa sobom imao psa. Kao razlog navedena je oznaka zabrane ulaska psima. Događaj je za korisnika bio toliko stresan da je nakon izlaska iz trgovine, zbog stresa, javne sramote i neugodnosti, sjeo na klupu i pokušavao se smiriti.

To nije samo ‘nesporazum’.

To je situacija u kojoj osoba mora dokazivati svoje pravo umjesto da ga jednostavno ostvaruje.

Slična se pitanja otvaraju i u drugim javnim prostorima. Zabrana ulaska korisnicima pasa pomagača i pasa vodiča u Zoološki vrt u Zagrebu još je jedan primjer koji pokazuje koliko je stvarna dostupnost javnih sadržaja daleko od deklarativne uključivosti.

Problem se pojavljuje čak i u sustavu socijalne skrbi. Korisniku psa pomagača u Područnom uredu Maksimir nije bio omogućen ulazak sa psom u službene prostorije. Iako su djelatnici bili ljubazni  sama činjenica da je korisnik morao ostaviti psa na ulazu pokazuje da nedostatak informiranosti može biti prepreka ostvarivanju zakonskog prava.

Ali postoji i drugačiji put.

Nedavni primjer iz KBC-a Zagreb Rebro, Klinike za onkologiju, pokazao je kako bi stvari trebale izgledati.

Korisnik je na zakazani pregled došao u pratnji svog psa pomagača Nore – bez prethodne najave da pas dolazi s njim. Nije bilo negodovanja, propitivanja ni traženja dodatnih objašnjenja. Nora je jednostavno prihvaćena kao ono što jest: pas pomagač i sastavni dio života  korisnika.

Štoviše, članovi onkološkog tima pitali su smiju li se fotografirati s Norom kako bi fotografiju pokazali na konziliju, jer je to bio prvi put da je pas pomagač došao na Kliniku.

Nisu tražili problem. Prepoznali su čovjeka. I prihvatili njegovog partnera.

Upravo takav odnos treba postati standard.

Korisnik psa pomagača ne bi smio svaki put iznova objašnjavati zašto njegov pas smije ući. Ne bi smio biti prisiljen pokazivati dokumente, raspravljati sa zaštitarom ili moliti za iznimku. Pravo ne prestaje biti pravo zato što osoba na ulazu za njega ne zna.

Zato je edukacija ključna. Jedna jasna informacija zaposleniku može spriječiti neugodnu situaciju. Jedna interna uputa može spriječiti diskriminaciju. A malo razumijevanja može značiti ogromnu razliku u životu osobe s invaliditetom.

Ne tražimo privilegiju. Ne tražimo poseban ulaz. Ne tražimo poseban tretman.

Tražimo samo ono što bi trebalo biti potpuno normalno:

da osoba s invaliditetom sa svojim psom pomagačem može ući tamo gdje ulaze i svi drugi.

Jer kada zatvorite vrata psu pomagaču, ne zatvarate ih samo psu.

Zatvarili ste ih čovjeku.

A društvo koje želi biti uključivo mora naučiti – otvarati vrata, a ne stvarati nove prepreke.

Želite pomoći da se vrata otvaraju, a ne zatvaraju? Podržite rad Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet donacijom, uključite se kao volonter ili zatražite edukaciju za svoju ustanovu, tvrtku ili zaposlenike. Zajedno možemo znanje pretvoriti u razumijevanje, a razumijevanje u stvarnu ravnopravnost – poručuju iz Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet.

Nastavite čitati

Osobe s invaliditetom

VAŽNA ANKETA Stambeni problemi osoba s invaliditetom

Objavljeno

/

Napisao/la:

Žena u invalidskim kolicima nalazi se u prostranoj kuhinji prilagođenoj otvorenom stambenom prostoru.
Foto: Pexels

Osobna svjedočanstva pomažu nam pokazati donositeljima odluka stvaran utjecaj prepreka s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom, poručuju iz Europskog foruma osoba s invaliditetom

Poslušaj članak

U zemljama zapadne hemisfere priuštivo stanovanje postalo je jednim od ključnih društvenih problema, pogotovu za mlade ljude i osobe s invaliditetom, dakako i unutar zemalja članica Europske unije.

I premda Europska komisija odavno upozorava na ovaj problem i ulaže neke napore da bi se problem i riješio – kako bi mladi ljudi ranije odlazili iz obiteljskog doma a osobe s invaliditetom osnažile za život izvan institucija – čini se kako do danas nisu učinjeni značajniji pomaci.

Razlog za zabrinutost jest i činjenica da još uvijek ne postoji registar koji bi barem djelomično ukazao na broj mladih i odraslih osoba s invaliditetom unutar EU-a koji se mogu podvesti pod kategoriju ‘stambenog siromaštva’.

Stoga je Europski forum za osobe s invaliditetom (EDF) pokrenuo anketu i istraživanje unutar kojeg prikuplja priče osoba s invaliditetom koje su se suočile s preprekama u potrazi za pristupačnim i prikladnim stanovanjem.

– Koristit ćemo ove priče kako bismo podržali naš zagovarački rad, uključujući našu kampanju o Zakonu o pristupačnom stanovanju. Osobna svjedočanstva pomažu nam pokazati donositeljima odluka stvaran utjecaj prepreka s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom. Kada reagirate, možete uključiti onoliko detalja koliko se osjećate ugodno dijeleći, poput pitanja što se dogodilo, gdje se to dogodilo i kako je to utjecalo na vas – kažu iz EDF-a.

Link na anketu: Istraživanje EDF-a o stambenim problemima osoba s invaliditetom – Ispunite obrazac

– Ispunjavanjem ove ankete slažete se da EDF može koristiti informacije koje navedete u zagovaračkim materijalima, uključujući članke na web stranici, dokumente o pravilima, izvješća, sadržaj društvenih medija i priopćenja za javnost. Kada pošaljete ovaj obrazac, on neće automatski prikupljati vaše podatke kao što su ime i adresa e-pošte, osim ako ga sami ne navedete. Stoga možete odabrati da ostanete anonimni.

– Hvala vam što podržavate naš rad za pristupačnije, priuštivije i inkluzivnije stanovanje diljem Europske unije – poručuje EDF.

Nastavite čitati

Tko su Purger i Purgerica?

Purger i Purgerica

U trendu