Fotografije koje sjećanja p(r)obuđuju, skrovitost i prašinu zaborava otiru, kao nijemi, a istovremeno i živi svjedoci vremena, koji ne odlaze zajedno s njihovim likovima, već nastavljaju svoj put prema novim generacijama
Koliko smo puta posegnuli za obiteljskim albumima stranica požutjelih i izblijedjelih lica, od kojih nam neka i nepoznata, iz vremena onih, nekad … Milo nam oko srca jer naša je to obitelj, preci znani i neznani, djelići životnih priča ispričanih, a i prešućenih, vidljivih pa i potisnutih.
U ovim danima obljetnica posvemašnjih sve se nekako ‘ovdje i sada’ vrti, a u ‘albume prošlosti’ bi dublje zaviriti trebalo.
Zato ponovo pregledavam crno-bijele fotografije koje je, već spominjani hrvatski fotograf Boris Cvjetanović, snimio 1989. u zaštitnoj radionici DIOZ (sada URIHO), dio umjetničkog ciklusa ‘Radnici’, objavljen 2022. u njegovoj monografiji ‘Društvo’. Prepoznajem lica, al’ neka imena amnezija zatrla pa nikako da ih dozove. Na njima kolegice nam i kolege u radnome zanosu ondašnje zemlje ‘radnika, seljaka i poštene inteligencije’, iznureni, usiljenoga osmjeha na licu. ‘Izdvojenost nalik različitosti’ na fotografskim portretima urezana u svevremensku memoriju. Sjećanja zabilježena okom fotoaparata u trenucima koji pričaju njihove priče onima koji dolaze, jer ‘fotograf je neobična profesija koja pronađe ono nešto prije nego što to ljudi uspiju izgubiti’, kako je to slikovito rekao Raghu Rai, indijski novinar i fotograf.
Fotografije koje sjećanja p(r)obuđuju, skrovitost i prašinu zaborava otiru, kao nijemi, a istovremeno i živi svjedoci vremena, koji ne odlaze zajedno s njihovim likovima, već nastavljaju svoj put prema novim generacijama.
Fotografije koje zaboravu mjesto oduzimaju, zasvagda podsjećajući na postojanje onih prije nas, i onih prije njih, i onih …, i …
