Neutemeljenim i tendencioznim označio je premijer Andrej Plenković burne reakcije nekih roditelja njegovatelja na odluku njegove Vlade o povećanju osnovice socijalnih naknada za pet, odnosno deset eura.
U dijelu javnosti, naime, postavljeno je jedno prilično nezgodno pitanje: je li Vlada uopće senzibilizirana za socijalna prava roditelja njegovatelja, očekivano nezadovoljnih tom odlukom?
Među lučonošama tog nezadovoljstva je i Udruga obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom Sjena, iz koje kažu kako novo povećanje osnovice socijalnih naknada njihovu članstvu neće omogućiti život dostojan čovjeka.
Upravo je s ovom udrugom premijer Plenković ušao u javnu polemiku, etiketirajući je ‘zlonamjernom’ zbog izjave da je povećanje socijalnih naknada mizerno i ponižavajuće.
Što je zlonamjerno u izjavi o ‘ponižavajućem’ povećanju socijalnih naknada pitamo Suzanu Rešetar, predsjednicu Udruge Sjena. Uostalom, jesu li u Vladi svjesni kako izgleda prosječna svakodnevica nekog od članova Sjene?
– Zlonamjerno nije ništa. Zlonamjerno je pokušaj da se stvarnost proglasi napadom – kaže nam Suzana Rešetar.
– Naši članovi ne žive u tablicama, postocima ni političkim izjavama, nego u svakodnevici u kojoj se svaki dan iznova provjerava koliko sustav stvarno funkcionira.
– Prosječna svakodnevica obitelji djeteta s teškoćama u razvoju ili odrasle osobe s invaliditetom znači stalne terapije, putovanja, participacije, dugotrajne liste čekanja, neplaćene sate skrbi i potpuni izostanak zamjena. Znači iscrpljenost, neizvjesnost i trajni strah od toga što će se dogoditi ako se roditelj ili član obitelji razboli, iscrpi ili jednostavno više ne može.
– To znači roditelje ili članove obitelji koji nisu izabrali ostati kod kuće iz hira, nego su na to prisiljeni jer sustav nije osigurao asistente, dostupne terapije i podršku bez koje njihova djeca i njegovane osobe ne mogu biti uključena u vrtiće, škole i zajednicu. Ti ljudi ne ‘žive od naknada’ – oni su doslovce izgurani s tržišta rada.
– U tom kontekstu reći da novo povećanje osnovice ne omogućuje život dostojan čovjeka nije zlonamjerno. To je činjenično, koliko god se nekome političaru ta činjenica ne sviđa – kategorična je Rešetar.
Prvu damu Sjena usto pitamo i ima li istine u tvrdnji da nisu rijetki članovi njezine udruge koji žive ispod egzistencijalnog minimuma?
– Nažalost, ima! To je istina koju se sustavno pokušava ublažiti statistikom.
– Velik broj naših članova živi na samom rubu egzistencije ili ispod nje, unatoč svim ‘povećanjima’. Naknade koje primaju nisu plaća, nisu priznanje rada i ne pokrivaju stvarne troškove invaliditeta.
– Invaliditet sa sobom nosi dodatne, stalne i neizbježne troškove – terapije, pomagala, prijevoz, prilagodbe, privatne usluge pa čak i specijalističke preglede koje sustav ne osigurava ili osigurava prekasno. Povećanje osnovice od nekoliko eura ne mijenja činjenicu da se mnoge obitelji i dalje moraju odlučivati između terapije, režija i osnovnih životnih potreba.
– To nije socijalna sigurnost. To je puko preživljavanje – kaže Rešetar.
Pokazuje li ovaj sukob s premijerom Plenkovićem, nadalje pitamo, potpuno nerealnu percepciju stvarnosti u kojoj žive obitelji djece i odraslih osoba s invaliditetom? Premijer je ponosan postignućima socijalne države, dok udruga Sjena s druge strane ukazuje na šlamperaj i nesenzibiliziranost nadležnih institucija…
– Ovdje se ne radi o sukobu, nego o sudaru stvarnosti i političke slike stvarnosti – kaže Rešetar.
– Premijer govori iz perspektive sustava, njegovih postignuća i udobne fotelje. Mi govorimo iz perspektive ljudi koji u tom sustavu žive – i prečesto zapinju i propadaju u njegovim prazninama.
– Ako se netko ponosi postignućima socijalne države, onda mora biti spreman čuti i one koji jasno i argumentirano ukazuju gdje ta država ne ispunjava svoju svrhu. Udruga Sjena ne ukazuje na probleme zato da bi rušila sustav i zato što mi roditelji i obitelji nemamo pametnijeg posla, nego zato što svakodnevno svjedočimo njegovim posljedicama na konkretne živote.
– Ono na što upozoravamo nije izolirani propust, nego obrazac: kašnjenja, administrativni šlamperaj, prebacivanje odgovornosti i kronični nedostatak senzibiliteta institucija prema obiteljima koje već žive pod iznimnim pritiskom.
– Razlika u percepciji ne proizlazi iz ideologije, nego iz činjenice da mi gledamo stvarnost odozdo, iz svakodnevnog života ljudi koji ovise o tim odlukama – zaključuje Rešetar.
