Istaknuti su problemi poput nedostatka rane dijagnostike i intervencije, neujednačene dostupnosti usluga, manjka stručnjaka te slabe međuresorne suradnje i izostanka cjeloživotne podrške
Na tematskoj sjednici ‘Poremećaji iz spektra autizma’ koju je 29. travnja 2026. godine održao saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina raspravljalo se o ozbiljnim nedostacima u sustavu podrške osobama s autizmom u Hrvatskoj.
Istaknuti su problemi poput nedostatka rane dijagnostike i intervencije, neujednačene dostupnosti usluga, manjka stručnjaka te slabe međuresorne suradnje i izostanka cjeloživotne podrške.
Potpredsjednica Odbora Sanja Bježančević naglasila je kako je riječ o nastavku napora da se ova tema sustavno rješava te podsjetila na ranije upućene prijedloge Vladi, uključujući uspostavu pravnog okvira za suradnju i razvoj lokalnih timova za ranu intervenciju.
Darijo Jurišić upozorio je da sustav trenutno ne funkcionira, posebno zbog izostanka pravovremene podrške i nedostatka stručnog kadra, dok je obrazovni sustav često nepripremljen za rad s djecom iz spektra. Naglasio je i potrebu za regionalnim centrima koji bi objedinjavali različite oblike skrbi.
Tatjana Katkić Stanić istaknula je kako u Hrvatskoj živi oko sedam tisuća osoba s autizmom te da broj brzo raste, dok sustav ne uspijeva pratiti taj trend. Posebno je naglasila problem dugog čekanja na dijagnozu i nedostatka koordinacije između sektora, zbog čega najveći teret i dalje snose roditelji. Predstavnici Savez udruga za autizam Hrvatske upozorili su da sustav nije organiziran cjeloživotno te da nakon postavljanja dijagnoze obitelji često ostaju bez jasnih smjernica i podrške, osobito nakon 21. godine života.
Konačni zaključci sjednice su da rana intervencija ne smije biti lutrija. Na sjednici je istaknuto da roditelji i dalje predugo čekaju na prve dijagnostičke korake te da ne smije ovisiti o mjestu stanovanja hoće li dijete dobiti priliku za ranu rehabilitaciju koja mu može promijeniti cijeli životni put. Naglašena je potreba da sustav osigura lokalne multidisciplinarne timove i prestane prebacivati teret isključivo na udruge civilnog društva.
‘Pad u provaliju’ nakon 21. godine. Istaknuto je kako se odrasle osobe s autizmom nakon izlaska iz obrazovnog sustava suočavaju s ozbiljnim nedostatkom podrške te praktički nestaju iz fokusa sustava. Upozoreno je na izostanak sustavnog modela dijagnostike za odrasle, kao i na nedostatak organiziranog stanovanja i radnih aktivnosti. Naglašeno je da je neprihvatljivo da takav model i dalje nije razvijen u okviru javnog zdravstva.
Međuresorna suradnja nije opcija, nego nužnost. Zaključeno je da bez čvrstog pravnog okvira i koordinacije između sustava zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi i dalje nastaju ‘sive zone’ u kojima se gube prava građana. Istaknuta je potreba redefiniranja centara za autizam kako bi postali stvarni regionalni resursni centri.
