Nataša Džeba fina je jedna gospođa, rodom i odgojem iz Zagreba, u finim srednjim godinama, koja je svoj zasluženi mir pronašla u jednom pitoresknom selu u Posavini.
Okružena ružama i stablom lovora, begonijama i tulipanima, Nataša hrani svoja dva udomljena psa, Moju i Šarka, koji imaju seoski apetit pa mogu i puno pojesti. No Šarko i Moja male su mace za ona dva labradora – tasmanijske zvijeri, bolje rečeno – koji hranu smažu i prije negoli dođe do posude za hranjenje. Ona se zove Lili, crnka s manirima dame, a on Malik, smeđe dlake, zaigran i nedozreo.
Kod Nataše su na socijalizaciji, ona im pomaže da postanu psi pomagači. Plemenito je to poslanje, pa je pitamo što ju je ponukalo da, uz dva udomljena psa i mačka, pod svoj krov primi i ovo dvoje budućih pomagača, Malika i Lili.
– Do mog prvog susreta s Udrugom za školovanje pasa vodiča i mobilitet došlo je slučajno, nakon što sam na radiju čula priču o Udruzi i poziv socijalizatorima – priča nam Nataša.
– Već slijedeći dan u naš dom stigla je Nora. Bila je to početnička sreća jer je Nora pas kakvog samo možete poželjeti i koja i danas svom prijatelju, korisniku, svakodenevno uljepšava i olakšava život. Nakon tog prvog iskustva više nije bilo dileme oko daljnjeg angažmana. Ne znam što me je ponukalo, bila je to instinktivna reakcija na upućeni poziv. U niti jednom aspektu socijalizacija nije posao i nisu potrebne dodatne kvalfikacije. Samo puno strpljenja, pažnje i ljubavi – kaže Nataša.
Malik i Lili na socijalizaciji će provesti otprilike osam mjeseci. Dovoljno je to vremena da se stvori dubok i vrlo intiman odnos između psa i čovjeka. Kako dakle, pitamo Natašu, izgledaju rastanci kada pas sa socijalizacije odlazi nekome u potrebi biti važan oslonac u životu, biti pas pomagač?
– To je pitanje koje najčešće čujem. Vjerojatno svatko to rješava na svoj način. Ja od prvog trenutka razmišljam o tome da će taj pas kada ode od mene biti voljen, mažen i pažen, da će biti koristan onome kome je zaista potreban i da ja trebam učiniti sve što znam i mogu da bi tako i bilo. Kada dođe dan rastanka naravno da mi je teško, izljubim ih i izgrlim i svašta im ispričam. Nakon nekog vremena jave mi se njihovi ljudi s predivnim pričama o tome kako su im promijenili život. Naravno, na bolje. Nema veće nagrade od toga – opisuje Nataša.
Ono što je posebno veseli reakcije su samih korisnika pasa pomagača nakon socijalizacije. Te su priče obilježene emocijama i zahvalnošću, onom zahvalnošću koja se ukazuje kada pas od pomagača postane najbliži prijatelj.
– Što se tiče korisnika, predlažem da popričate s nekima od njih kako bi iz prve ruke i neposrednog iskustva čuli njihovu stranu priče. Vjerujte, vrlo su inspirativne i zanimljive. A anegdota sa štencima ne nedostaje. Meni su najzanimljiviji njihovi odnosi s mojim psima i mačkama i način na koji im se ‘prišmajhlaju’ i postaju dio čopora. Tu su razne strategije i taktike koje je jako zanimljivo i korisno promatrati, a kako se radi o štencima naravno da je često urnebesno smiješno i zabavno – veli Nataša.
Unatoč svim blagoslovima koje psi pomagači donose u živote korisnika, djece s teškoćama i odraslih osoba s invaliditetom, nema baš pretjerano puno ljudi koji se odlučuju primiti štene na socijalizaciju. Zašto je tomu tako, jesmo li se kao ljudi otuđili i od pasa?
– Ne znam zašto se ljudi u većem broju ne odlučuju za to. Jednako kao što ne razumijem zašto kupuju pse a skloništa su prepuna. Najčešći razlog koji sam čula od poznanika je da se ne bi mogli odvojiti od psa.
– Razumijem taj razlog, i sama sam imala dilemu oko toga ali ponoviti ću, kada znate da ste svojim angažmanom učinili zaista nešto dobro i da će pas biti i ljubimac i član obitelji i pomagač, uvelike je lakše. Svakome tko voli životinje preporučila bi da postane socijalizator.
– Ti su psi svi redom dobri, pametni, privrženi i ako im posvetite malo vremena, pažnje i ljubavi stostruko će vam vratiti – poručila je na kraju Nataša.
