Težimo sudjelovanju u kreiranju socijalne politike za osobe s invaliditetom pa ćemo zasigurno sudjelovati u raznim inicijativama na razini općine, županije i države kao i na raznim edukacijama i simpozijima s obzirom na to da prakticiramo cjeloživotno učenje i edukaciju naših djelatnika, kaže Martina

Poslušaj članak

Martina Puljiz je magistra logopedije i predsjednica Udruge osoba s invaliditetom Imotski. Majka je dvoje djece, Kaje i Marka.

– U udruzi radim od 2005. godine honorarno preko projekta, a od 2009. kao stalno zaposlena logopedinja. Došla sam na nagovor našeg bivšeg predsjednika, pokojnog Josipa Bilića Pavlinovića, koji je osnovao udrugu prije 20 godina.

Godine 2018., zbog sve lošijeg zdravstvenog stanja, gospodin Josip Bilić Pavlinović odstupa s funkcije predsjednika i mene predlaže za predsjednicu na Izbornoj skupštini gdje me je članstvo izabralo za novu predsjednicu. Uz funkciju predsjednice, nastavljam raditi i dalje kao logopedinja u udruzi. Zahvalna sam na povjerenju koje mi je ukazao i na svemu što je učinio za udrugu kao i za osobe s invaliditetom u Imotskoj krajni – kaže nam Martina.

Udruga ima oko 270 članova, odrasle osobe s invaliditetom te djecu i mlade s teškoćama u razvoju.

– Kroz ovih 20 godina proveli smo razne aktivnosti, projekte i programe: likovne i glazbene radionice, terapijsko jahanje, poludnevni boravak za djecu i mlade s teškoćama u razvoju. Trenutno pružamo socijalnu uslugu osobne asistencija za osobe s invaliditetom, pomoćnike u nastavi za djecu s teškoćama u razvoju, savjetovanje i informiranje osoba s invaliditetom, logopedske terapije i logopedsku dijagnostiku i savjetovanje. Ove godine smo po prvi put ostvarili i institucionalnu podršku Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za stabilizaciju i razvoj udruge – istaknula je Martina.

– Tijekom ovih šest godina smo se susretali sa raznim izazovima kao što su osiguravanje dovoljno financijskih sredstava da održimo kvalitetne usluge koje pružamo te da zadržimo djelatnike koje rade u udruzi. Teško je biti konkurentan i pružiti jednake uvijete kao neki drugi centri ili druge ustanove koje pružaju slične usluge jer se mi financiramo preko projekata koje sami moramo osmisliti. Svi djelatnici koji su radili u udruzi su na svoj način doprinijeli razvoju udruge i na tome sam zahvalna. Uvijek smo se trudili da imamo dobre kolegijalne i prijateljske odnose unutar udruge. Mislim da smo u tome i uspjeli te da je to naša snaga i prednost i da smo zbog toga ostali konkurentni na tržištu 20 godina – navodi Puljiz.

S obzirom na to da imaju veliko članstvo, problemi članova su različiti. Često ovisno o dobi i teškoćama koje imaju.

– Pružanjem socijalnih usluga kao što je informiranje i savjetovanje osoba s invaliditetom svakodnevno im pomažemo da ostvare svoja prava. Kroz uslugu osobne asistencije zapošljavamo osobne asistente koji pomažu osobama s invaliditetom u njihovim domovima da se bolje uključe i socijaliziraju i da budu što neovisniji o pomoći obitelji i da se na taj način i obitelj rastereti bar na nekoliko sati dnevno. U školama s kojima smo partneri pružamo uslugu pomoćnika u nastavi kroz projekt za pet učenika. Za djecu i mlade sa teškoćama u razvoju pružamo uslugu logopedske dijagnostike i terapije. Trenutno radimo nas dvije logopedinje i imamo oko 80 djece u tjednim terapijama, a pratimo njih 20-ak. Surađujemo s vrtićima, školama, centrom za socijalnu skrb i tako pratimo naše korisnike i pomažemo im u rješavanju njihovih problema. Udruga trenutno ima 36 zaposlenika – priča Martina.

U budućnosti planiraju kreirati usluge prema potrebama korisnika kao što su to činili i do sada, a cilj je zadržati i povećati dosadašnje članstvo.

– Nastojat ćemo kroz sljedeću godinu ući u mrežu pružatelja socijalnih usluga psihosocijalne podrške i rane razvojne podrške u zajednici.

Težimo sudjelovanju u kreiranju socijalne politike za osobe s invaliditetom pa ćemo zasigurno sudjelovati u raznim inicijativama na razini općine, županije i države kao i na raznim edukacijama i simpozijima s obzirom na to da prakticiramo cjeloživotno učenje i edukaciju naših djelatnika.

Nastojat ćemo pružati kvalitetne i dostupne usluge kao i do sada – kazala je Martina za kraj.

Važna poruka koju ovim putem želim prenijeti je da treba zaposliti osobe s invaliditetom. Već kad smo ih proglasili radno sposobnima, dajmo im posao. Zato postoji sustav kako se zapošljavaju i potrebno je osigurati sredstva za radnog asistenta osobama s invaliditetom ako im to omogućava da rade. To je nešto što trebamo provesti ako želimo ići naprijed, kaže Mišljenović

Poslušaj članak

Miljenko Mišljenović je predsjednik dviju udruga, Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka i Županijske udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom, a u nastavku pročitajte njegov put za dobrobit osoba s invaliditetom.

– Predsjednik Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka postao sam krajem 1984. godine. Moja kćerka Ana rođena je 1980. godine s cerebralnom paralizom, mentalnom retardacijom, ona ne govori, ne hoda i slabije čuje. To mi je dalo motiv da u gradu Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji napravim nešto za osobe s cerebralnom paralizom.

Županijsku udrugu osnovao sam 2017. godine u studenom jer ova država kad daje natječaje, daje ih za određeni broj korisnika te sam osnovao novu udrugu kako bih povećao broj korisnika – kazao nam je Miljenko za početak.

Dugo godina radio je za osobe s invaliditetom i udruga je sudjelovala u gradnji vrtića Krnjevo, škole na Vežici i Kantridi.

– Radili smo na tome da djeca iz OŠ Vežica poslije idu u Ekonomsku školu. Na početku je u OŠ Vežica bilo pet naših korisnika, međutim nakon osam godina njihov broj se popeo na otprilike 40 jer su svake godine dolazili novi i polako smo neke od njih uključivali u ekonomsku školu, najprije u razred za upravnog referenta, potom trogodišnjeg upravnog referenta, a potom i na fakultet. Jako puno smo radili s fakultetom. Puno naših članova završili su fakultete kao što su pravni, filozofski fakultet. Trenutačno je 10-ak naših članova na fakultetu.

Surađujući s lokalnom upravom i samoupravom 2010. godine dobio sam Zlatni grb Grada Rijeke za unapređenje života osoba s cerebralnom paralizom. Tu nagradu sam dobio ja osobno, ne kao udruga. Dobio sam nagrade za 30 godina, za 35 godina rada za osobe s invaliditetom. Godine 2010. dobio sam Zlatnu plaketu ‘Grb Grada Rijeke’ za promicanje jednakosti osoba s cerebralnom paralizom i inkluzije u društvo. Godine 2017. predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala me zvijezdom Danicom s likom Franje Bučara za zasluge u sportu osoba s invaliditetom, a 2024. godine dobio sam nagradu za životno djelo Primorsko-goranske županije za iznimna postignuća u socijalnoj skrbi i zaštiti prava osoba s invaliditetom – kaže nam Miljenko.

Udruga CDP Rijeka ima oko 160 članova, a županijska udruga (ŽUCDP) ima oko 150 članova i provode brojne projekte.

– Obje udruge provode projekte iz područja osobne asistencije, imamo oko 50 korisnika koji koriste usluge osobne asistencije po udruzi, dakle, po 50 korisnika iz CDP Rijeka i oko 50 korisnika iz ŽUCDP. Svaka udruga ima po deset asistenata u nastavi jer ova država ne dozvoljava da udruge imaju više od deset asistenata. Nekada smo imali 60, 70 asistenata, ali nakon stupanja na snagu odluke Vlade o smanjenom broju asistenata dobili smo sredstva za asistente za samo deset korisnika, a to su većinom privatne škole. Drugi projekt su naše radionice koje provodimo već 20-ak godina, a to su dramska radionica (održava se utorkom), psihološka (ponedjeljkom), likovna (srijedom), glazbena (četvrtkom), Engleski jezik (petkom), plesna radionica grupe ‘Magija’ (subotom).

Sve radionice drže profesori, negdje bude i po dva profesora. Dramsku radionicu posjećuje oko 15 članova. Psihološku radionicu smo ograničili na 12 članova kako bi korisnici mogli razgovarati međusobno o svojim problemima. Na likovnu radionicu dolazi od 30 – 50 osoba sa svojim pratnjama i asistentima. Glazbena radionica ima 20-ak članova, oni čine glazbenu skupinu, zajedno su napravili i pjesmu. Radionicu engleskog jezika drži osoba s cerebralnom paralizom Ivona Matković. Ivona je magistra engleskog jezika, u svom radu ona nekim korisnicima posebno prilagođava program, dok nekim korisnicima drži sate iz naprednog znanja engleskog jezika. Također, obraćamo pažnju na znanje engleskog jezika naših korisnika u školama i kad utvrdimo da imaju određenih problema, Ivona im u sklopu radionica pomaže u savladavanju školskog gradiva. 

Glazbenu radionicu vodi profesor Valter Veljak, sa svoje dvije kćerke koje su profesorice violine. Likovnu radionicu vodi profesorica Sandra Grgurić i ona to radi oko 18 godina. Dramsku radionicu vodi profesor Kristijan Šuljić već oko 15 godina. Vodi ih na osebujan način, on je mlad, darovit i voli razvijati koreografije na vrlo specifičan način. Za njegov rad je nekoliko profesora i stručnjaka iz tog područja reklo kako bi se Kristijanove metode rada trebalo patentirati.

Psihološku radionicu je dugo godina vodio Mauro Lacović, koji sada djeluje u inozemstvu, ali napisao je knjigu vezanu uz psihološki rad s osobama s invaliditetom. Knjiga se bazira na njegovom radu u UCDP Rijeka i tu knjigu ćemo štampati. Trenutačno, psihološku radionicu vodi profesorica Sanja Hajdinak Knežević i ona to radi vrlo kvalitetno.

Provodimo i sportske radionice (boćanje, jahanje, atletika, plivanje). Provodimo i Erasmus projekte, projekte raznih zaklada, donacija, javljamo se na sve dostupne natječaje za osobe s invaliditetom i tako razvijamo udruge – kaže Mišljenović o programima i doista se svatko od članova može u nečemu pronaći.

Izazovi se, kaže, javljaju kad svake četiri godine dođe do novih izbora i onda dođe do promjena pa moraju iznova učiti nove ljude u lokalnoj upravi i samoupravi, tj. u gradu i županiji a nekad i u ministarstvima.

– Izazov predstavlja i nedostatak sredstava budući da vladajuće osobe koje su nadležne za rad s osobama s invaliditetom smatraju osobe s invaliditetom građanima drugog reda. Zbog tog njihovog iskrivljenog uvjerenja oni smatraju da osobama s invaliditetom nisu potrebna određena financijska sredstva, imaju ideju da ih treba tretirati na drugačiji način i onda dolazimo do situacije gdje jedni kažu da trebamo raditi uspješno s osobama s invaliditetom, drugi koji trebaju dati novac to ne rade što uzrokuje velike trzavice.

Primjerice, osobni asistenti koji su radili u razdoblju od 2006. do 2020. godine imali su plaću od dvije tisuće kuna. I u to vrijeme, koliko god da smo se borili da im se poveća plaća, nismo uspjeli. Usporedbe radi, osobni dohodak je 2006. godine iznosio je nešto više od tisuću kuna, a 2019. godine iznosio je gotovo tri tisuće kuna, a asistentima se u tom razdoblju plaća nije nimalo povećala. Kako je došao novi Zakon o osobnim asistentima, borimo se da što više korisnika dobije osobnog asistenta. Mi smo sad dobili od države po jednom korisniku  iznos od 11 eura čime se trebaju pokriti troškovi za osobnog asistenta i za naš rad. Posljednjih godina značajno se povećala stopa inflacije i 11 eura po korisniku za sve troškove je zaista mizerno, posebice jer novaca očito ima. Kad se dogodi da imamo ostatak sredstava, moramo ih vratiti, nije nam dopušteno da tim sredstvima povećamo plaće asistenata – navodi Mišljenović surovu stvarnost.

– U Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji imamo jedne od najuspješnijih lokalnih uprava i samouprava. Čak i Ministarstvo kaže da PGŽ i grad Rijeka imaju najbolje riješeno pitanje za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, ali to je zahvaljujući našoj udruzi koja se godinama borila od čega su dobrobiti imale i druge udruge, ne samo naša. Međutim, neke udruge su to iskoristile, neke nisu. Naši korisnici idu u vrtiće, škole, rješavamo asistente sa zavodom za socijalnu skrb. Pomažemo i odraslim članovima. Također, aktivno se borimo protiv predrasuda prema osobama s invaliditetom, trudimo se da se što više osoba s invaliditetom zaposli. U našoj udruzi imamo nekoliko djelatnika s invaliditetom, a nekima smo pronašli posao na drugim mjestima, npr. tamo gdje treba plaćati kvotu, premda neki poslodavci radije plaćaju kvotu nego da zaposle osobu s invaliditetom. Asistente u školi smo osigurali, jednako kao i osobne asistente za sve koji ih trebaju. Sada je jasno da je potrebno još više asistenata i radimo na tome da pravovremeno informiramo osobe s invaliditetom koji imaju pravo na osobne asistente o njihovim pravima na asistenta te im pomažemo da prikupe nužnu dokumentaciju i da što prije dobiju osobnog asistenta. Mi imamo čak 10-ak osoba koji imaju osobnog asistenta na 16 sati u danu (znači 2 osobna asistenta po 8 sati) što puno znači osobama s invaliditetom koje žive same. To je veliki uspjeh jer inače bi se takve osobe smjestilo u staračke domove i slične institucije – kaže Mišljenović.

Trenutačno najviše rade na tome da poboljšaju situaciju vezanu uz osobne asistente, kao i da zaposle što više osoba s invaliditetom.

– Onaj tko nije izgubio radnu sposobnost je radno sposoban i on gubi neke druge mogućnosti, a ne možemo ga nigdje zaposliti i sad se borimo da to malo uskladimo, međutim, pojedinci na vlasti ne rade svoj posao kao što treba. Na primjer, vidite sad ovaj slučaj se dogodilo u centru za rehabilitaciju, vezano za dijete koje se ugušilo u Kraljevici. Smatram da bi se centrima trebalo osiguravati više sredstava kako bi mogli uspješnije raditi – komentira Mišljenović nedavnu tragediju.

– Moja preporuka je da osobe s invaliditetom dođu u udrugu jer naš zadatak nije da idemo po kućama osoba s invaliditetom, a kod nas može doći tko god želi, ne trebaju nužno biti osobe s cerebralnom i dječjom paralizom. Mi imamo puno takvih članova koji imaju osobne asistente preko nas. Kad djelatnici centra za socijalnu skrb odlučuju o osobnim asistentima, oni dođu kod nas.

Kod nas dolaze osobe s tjelesnim invaliditetom, osobe s autizmom i druge grupacije osoba s invaliditetom, i pozivamo ih da nam se jave, a mi ćemo im pomoći koliko možemo da ostvare prava koja imaju. Jedino ne radimo sa slijepim i gluhim osobama jer su oni specifična grupacija.

A sad, što raditi s nosiocima vlasti koji odlučuju o osobama s invaliditetom dok ih smatraju građanima drugog reda? Tu nema pomoći i nikako se ne možemo izboriti da se takve ljude makne s vladajućih položaja jer je politika ta koja ih stavlja na takvo mjesto, a poslije se ne žele time baviti.

Važna poruka koju ovim putem želim prenijeti je da treba zaposliti osobe s invaliditetom. Već kad smo ih proglasili radno sposobnima, dajmo im posao. Zato postoji sustav kako se zapošljavaju i potrebno je osigurati sredstva za radnog asistenta osobama s invaliditetom ako im to omogućava da rade. To je nešto što trebamo provesti ako želimo ići naprijed – zaključio je Mišljenović za kraj.

Neka vam invaliditet bude snaga, a ne prepreka. Moja obitelj mi je najveća podrška i nadam se da je tako svima, poručuje Ivana

Ivana Krmić rođena je 30. listopada 1988. godine, udana je i majka jedne prekrasne djevojčice. Ima 80 posto invaliditeta stečenog zbog bolesti kad je imala pet godina.

– Predsjednica udruge sam skoro godinu dana. Prijašnji predsjednik Marko Stjepanović je u meni vidio snagu i žar i smatrao je da je vrijeme da mladi preuzmu udrugu. Uz potporu svoje obitelji, prihvatila sam tu obavezu – kaže uvodno Ivana, a zatim nas upoznaje s radom udruge koja ima 33 aktivna člana za ovu godinu, a zbog projekata koje provode i imaju u planu, taj broj će višestruko narasti.

– Trenutačno imamo 2 projekta; ‘Zajedno za mlade i stare Grada Ploča’ te još jedan po imenu ‘Prvi znaci’. Prvi projekt će nam omogućiti novi, veći prostor za aktivniji rad udruge i za pružanje usluga članovima i svim potrebitima.

Projekt ‘Prvi znaci’ još nije službeno objavljen, ali bit će ubrzo. Besplatno ćemo omogućiti najmlađima inicijalni pregled i ranu intervenciju za dijagnozu teškoća u razvoju. Mnogim ljudima u današnje vrijeme nije lako financirati tako skupe preglede, pa ćemo se mi kao udruga boriti za njih.

Svim ovim projektima želimo vratit povjerenje ljudi u rad udruga općenito, poglavito naše. Želimo potaknuti ljude da više sudjeluju i eventualno volontiraju, kao i ja, uostalom – ističe Ivana.

Puno je izazova s kojima se Ivana susreće, s birokracijom možda i najviše.

– Već više od godinu dana čekamo da Vlada Republike Hrvatske donese uredbu za dodjelu prostora udrugama i sličnim organizacijama. O novom prostoru nam ovisi mnogo toga i, nažalost, ne možemo napredovati. Ako nema adekvatnog prostora, teško je provoditi projekte, a ako nema projekata, teško je dobiti sredstva. Nema sredstava, nema rada udruge. To je jedan začarani krug iz kojeg se teško izvući, ali uvjerena sam da ću uspjeti. Grad Ploče i županija pomažu koliko god mogu, i na tome im hvala. Vjerujem da će nas pratiti u našem rastu.

Posebna priča su privatne donacije nekih tvrtki i slično. Nažalost, mi nismo toliko jaki da bi lobirali i često ne dobivamo ta privatna sredstva već se trudimo samo osigurati sredstva, tako da organiziramo razne humanitarne akcije, kao npr. predstave, izložbe i slično – navodi Ivana muke s nedostatkom sredstava.

Čelnici, kaže, najčešće imaju sluha, ali nažalost, zakon nije baš od velike pomoći. Za mlađe osobe s invaliditetom naročito.

– Mladim osobama s invaliditetom je jako teško pronaći posao i za to nam se mnogo ljudi obraća. Također, većina birokracije je izvedena tako da se osobno treba doći u određenu instituciju što je starijoj osobi, naročito, osobi s invaliditetom, gotovo nemoguće, pa onda mi to odrađujemo za njih.

O mnogim stvarima što se tiče nedostataka još ne mogu točno govoriti, jer nemam još dovoljno podataka. To ne znači da i ne skupljam, dapače. Sva istraživanja i ankete koje provodimo, kao i problemi s kojima se naši članovi susreću su vrijedne informacije i kad sve istražimo, znat ćemo točnu problematiku naše zajednice i nastojati to ispraviti – kaže Krmić i za naredni period želi projekte za daljnji rast udruge i pomoć široj zajednici. Ne smiju, kaže, zaboraviti ni starije članove.

– Većina udruga se bazira na određenu skupinu osoba s invaliditetom; mi to ne želimo. Znam da je taj put teži, ali nema veze. Dok god imam snage, borit ću se. Udruga stalno kupuje opremu za osobe s invaliditetom koju onda posuđuje svojim članovima da im olakša svakodnevicu. Plan je nastaviti tako dalje, uz obavezno širenje udruge, počevši s novim, većim prostorom gdje onda možemo napraviti kabinet za terapije, jesu li to logopedske vježbe ili fizikalne terapije, ali bit će. Vrlo bitan plan je da udruga održava grupne psihološke terapije, naravno, besplatne za članove. Osobama s invaliditetom je jako bitna i psihološka pomoć i to ćemo uskoro omogućiti – kaže nam.

Ivana se prisjetila i vlastitog putovanja u prihvaćanju invaliditeta.

– Dugo mi je trebalo da se pomirim sa svojim stanjem. Invaliditet me pratio i usmjeravao cijeli život, i danas ima snažan utjecaj. Zato želim poručiti svima – neka vam invaliditet bude snaga, a ne prepreka. Moja obitelj mi je najveća podrška i nadam se da je tako svima – zaključila je Ivana za ovaj put.

Ako je nekome potreban savjet ili podrška, neka se slobodno obrati na 099/277-0030, uosip.ploce@gmail.com, info@uosip.hr, ili putem obrasca na www.uosip.hr.