Vaše priče
HELENA TOMAS Trijumf nad moždanim udarom
Objavljeno
Prije 8 mjeseci/
Napisao/la:
Mladen Kristić
Ova nevjerojatna dama nakon trostrukog je moždanog udara i stjecanja invaliditeta objavila knjigu koja je oduševila akademsku zajednicu i dovela je u žižu medijskog interesa
Dozlaboga je teško, nemoguće zapravo, u jednom novinarskom članku navesti sve reference koje obogaćuju privatni i profesionalni život Helene Tomas, dame rođene 1971. u Livnu, a koja u Zagrebu živi od svoje druge godine.
Stoga, u kratkim crtama, diplomu dvopredmetnoga studija arheologije i grčkoga jezika i književnosti stekla je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, obranivši diplomski rad iz klasične arheologije (na temu nedešifriranog grčkog pisma linear A). Arheologiju je 2004. doktorirala na prestižnom Sveučilištu u Oxfordu, a iste je godine zaposlena na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta. Od prošle je godine na istom Odsjeku unaprijeđena u zvanje redovite profesorice u trajnom izboru, za što joj je rektor Stjepan Lakušić dodijelio posebno priznanje Sveučilišta u Zagrebu.
Međunarodni je ugled, uz sve ostalo, stekla i kao autorica brojnih znanstvenih članaka, uglavnom objavljenih u priznatim inozemnim publikacijama. Uostalom, dvije su njezine knjige žigom rektora Sveučilišta u Zagrebu priznate kao sveučilišni udžbenici.
No Helena je u žižu medijskog interesa posljednjih mjeseci došla zbog jednog uistinu iznimnog pothvata. Nedavno je naime objavila knjigu ‘Početci pismenosti u Europi – Prapovijesna pisma Grčke i Cipra’, knjigu važnu jer istražuje prva pisma koja će postati temeljem kasnijih europskih civilizacija. Ništa u tome ne bi bilo neobično da Helena, kojim slučajem, prije početka pisanja knjige nije doživjela trostruki moždani udar i stekla teški invaliditet.
Pitamo je koliko je dugo radila na knjizi, budući da je morala istražiti i obraditi veliku količinu arhivskog i povijenog materijala?
– Spomenutu knjigu počela sam pisati kao antidepresiv zbog invaliditeta uzrokovanog trostrukom moždanim udarom pretrpljenim 2019. godine – počinje svoju priču Helena.
– Posljedica tog zamalo pogubnog moždanog udara paralizirana je lijeva strana tijela. Tako sam knjigu u cijelosti natipkala samo jednom, desnom rukom.
Samo pisanje trajalo je tri godine. No, istraživački rad za pisanje te knjige trajao je skoro 30 godina, jer trebala sam savršeno naučiti grčki jezik, koji sam i studirala, zatim sam trebala doktorirati na temu pisama predstavljenih u knjizi, na istu temu napisala sam brojne znanstvene članke, održala javna izlaganja, uglavnom u inozemstvu, dodatno se usavršavala u vodećim inozemnim ustanovama, proučavala sam relevantne arhive, pregledavala same natpise pohranjene u muzejima u Grčkoj i na Cipru, te sudjelovala u arheološkim istraživanjima u Grčkoj u nadi da ću otkriti nove natpise.
Dakle, usvajanje znanja i kompetencija potrebnih za takvu vrstu knjige iziskivalo je tri desetljeća intenzivnog znanstvenog rada. Knjiga sadrži 350 stranica i tiskana je u čak tisuću primjeraka – kaže Helena.
Međunarodno je priznata znanstvenica, redovita profesorica u trajnom izboru i predstojnica Katedre za klasičnu arheologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. To su samo neke reference koje Helenu tituliraju kao stručnjakinju za stare jezike i pismenost.
Stoga je neizostavno moramo pitati koliko su se jezici, pa i naš hrvatski, promijenili u ovo digitalno doba? Trebamo li mijenjati paradigmu o pismenosti koja se danas, čini se, sve više svodi na pisanje postova na društvenim mrežama?
– Govorni hrvatski jezik u digitalno doba usvojio je mnogo stranih termina, mahom anglicizama. Time je naš jezik ušao u jedan globalni lingvistički trend kojim dominira engleski jezik kao trenutna lingua franca – veli Helena.
– Pisani jezik, pridržava se, naravno propisanih pravopisnih norma. No po svojoj prirodi govorni jezik veoma je fluidan i podložan tekućim trendovima. Ne smatram to lošom, već posve prirodnom komunikacijskom posljedicom. Govorni je hrvatski tako usvojio velik broj stranih posuđenica, pogotovo po pitanju stručne terminologije.
Kroz povijest je to bila česta pojava i kod drugih jezika. Jedno vrijeme kod profesora Ekrema Čauševića, začetnika studija turkologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu intenzivno sam učila turski jezik i tako saznala da turski sadrži velik postotak riječi arapskog podrijetla.
Suvremeni grčki jezik pak, ima dosta turskih posuđenica, što ne čudi s obzirom da je Grčka dugo vrijeme bila pod osmanskom vlašću. Na našem priobalju i otocima pak dominiraju neke riječi preuzete iz talijanskog jezika, a u sjevernoj Hrvatskoj prisutni su germanizmi.
Kako je digitalna terminologija uglavnom tvorevina engleskog govornog područja, ne treba čuditi da su relevantni anglicizmi postali sastavni dio hrvatskog govornog jezika. Smatram da se službeni književni hrvatski jezik treba pridržavati pravopisnih normi, no u govornom jeziku ne treba ih forsirati, niti je to moguće budući da su posuđenice logična posljedica naših sve intenzivnijih međunarodnih kontakata – tumači Helena.
Tek uzgred, ali ne i nebitno, i Helena poput brojnih osoba s invaliditetom već godinu dana čeka rješenje o inkluzivnom dodatku, a to joj već sada predstavlja priličan egzistencijalni teret. Plaćati iz vlastitog džepa sve te terapije i lijekove bez kojih je dostojanstven život nemoguć bio bi izazov i za nekog tehnološkog oligarha iz Silicijske doline! Dakle, pitamo nadležne – kada će Helena, kao i tisuće njezinih sestara i braće po invaliditetu, napokon dobiti Rješenje o inkluzivnom dodatku?
Oni koji nisu imali sreću upoznati Helenu i privatno vjerojatno se pitaju otkud joj toliko volje i energije – ponajprije hrabrosti – da i dalje nastavi udarnički raditi i živjeti punim plućima kao da i nije preživjela trostruki moždani udar. Otkud joj takav optimizam da se može nositi s činjenicom da i ona unatrag nekoliko godina živi s invaliditetom?
– Kao što sam već ranije kazala, knjigu ‘Početci pismenosti u Europi – Prapovijesna pisma Grčke i Cipra’ sam pisala kao antidepresiv. Time sam zamijenila lijekove protiv depresije koje su mi bili propisali liječnici. Pokazalo se da je moja metoda ‘znanošću protiv depresije’ bila najbolja moguća – uvjerena je Helena.
– Knjigu sam pisala s velikom radošću, jer tema je to koja čini srž mog znanstvenog rada i u koju sam doslovno zaljubljena. Knjiga mi je osim izbavljanja iz depresije donijela i brojne druge dobitke. Zahvaljujući njoj stekla sam uvjete za napredovanje u najviši status u hijerarhiji sveučilišnih profesora. To je status – redovna profesorica u trajnom izboru(metaforički rečeno to je Everest profesorske karijere.
Knjiga je privukla neočekivano zanimanje javnosti, pa sam bila pozvana predstaviti je u brojnim medijima. Vijest o njezinu tiskanju odjeknula je i u inozemstvu, što mi je donijelo poziv na veliki međunarodni simpozij koji će se održati na Sveučilištu u Madridu u rujnu ove godine.
Nadalje, njome sam unaprijedila i kvalitetu kolegija koje držim studentima arheologije. Ali ono najvažnije je da je ta knjiga zapravo veliki trijumf nad mojim invaliditetom – kategorična je Helena.
I za kraj je pitamo koliko joj je invaliditet promijenio svakodnevicu i koliko utječe na kvalitetu njezina života. Što bi, uostalom, poručila svim osobama s invaliditetom u Hrvatskoj i šire?
– Moj postotak invaliditeta je 90 posto. Naravno, grozno je da sam trenutno osuđena na invalidska kolica. No, ta kolica nisu potpuna tragedija. Srećom, moždani udar mi nije oštetio kognitivne i verbalne funkcije, pa bez problema predajem na fakultetu. Čak sam prije dvije godine iz kolica vodila i arheološka iskopavanja u dolini Cetine – veli Helena.
I kao osoba s invaliditetom nastavila je uživati u izlascima u kazalište, na koncerte, redovito odlazi na izložbe, a usto i često ljetuje na moru, uz puno plivanja. Shvatila je, kaže da uz pomoć brojnih divnih ljudi u njezinu životu, ponajprije roditelja i ostatka obitelji, te čitavog mnoštva privrženih prijatelja može voditi veoma kvalitetan život.
– U tome mi mnogo pomaže i moj osobni asistent Bojan Marangunić. Redovito idem na fizikalne terapije, čak i na terapijsko jahanju u klubu Krila u Sesvetama, zahvaljujući čemu sam došla do toga da sad mogu hodati uz pomoć štapa u desnoj ruci. Prije šest godina, kad sam se tek suočavala sa stravom činjenice da sam od jedne veoma aktivne osobe koja je mnogo planinarila, plesala, skijala i proputovala sve kontinente, postala osoba s invaliditetom, jedna me je prijateljica mudro savjetovala i rekla mi: ‘Helena, invaliditet je u glavi. Ako se postaviš kao invalid tako ćeš se osjećati i tako će te i drugi percipirati’ – priča Helena.
Dobro je, veli, promislila i odlučila da ne želi biti bespomoćna. U tu svrhu vrijedno i redovito vježba kod svog terapeuta Hrvoja Matića, a odnedavno i u Poliklinici Glavić, usto se vratila na Filozofski fakultet, i to na puno radno vrijeme. No to nije sve.
– Prošle sam godine bila na međunarodnom simpoziju u Amsterdamu, ove godine u Ateni, spremam se i u Madrid, a već u proljeće sljedeće godine pozvana sam održati gostujuće predavanje na Sveučilištu u Cataniji na Siciliji. Nije to samo pitanje hrabrosti, nego odlučnosti i volje te velikog truda. Napominjem još jednom da u svoj toj mojoj pozitivi presudnu ulogu imaju ljubav i podrška obitelji i brojnih prijatelja. Kad sažmem sve rečeno, uviđam da u ovih šest godina mog invaliditeta, nisam ni na koji način nazadovala, nego naprotiv, neumorno koračam naprijed u znanstvenom i društvenom smislu, a odnedavno i doslovno koračam uz pomoć jednoga štapa. Emotivno se osjećam jako i nesavladivo. Navečer liježem s osjećajem spokoja i sreće.
Možda zvuči paradoksalno da osoba s invaliditetom može biti sretna, ali ja to uistinu jesam. Tome pridonosi i more divnih uspomena mog života prije invaliditeta. Volim reći da sam živjela hollywoodski. Pa i sad se osjećam kao da živim hollywoodski.
Sve što trebam je par ruku, dobra volja da pogura moja kolica i ja mogu bilo kamo. Takvih parova gurajućih ruku imam barem stotinu. I ono najvažnije: ljudi me mahom ne tretiraju kao jadnu invalidnu osobu. Pozivi na druženja i događanja toliko su česti da ja sve ni ne stignem. Ljudi me dakle gledaju kao potpuno normalnu osobu, što je također velik motivirajući čimbenik na mom dugom putu oporavka.
Svim osobama u sličnoj situaciji savjetujem da se nikad ne obeshrabre u nadi da je oporavak moguć, te da nikad ne posustanu po pitanju rehabilitacijskih terapija. Uz velik trud, hrabrost i volju, oporavak je moguć – poručuje za kraj Helena.
Možda će vam se svidjeti
-
TOMISLAV ŠILIPETAR Hoće li slikar s invaliditetom završiti na ulici
-
Udruga slijepih Split priprema donacijsku večeru za 75. rođendan
-
PRAVOBRANITELJ Hrvatska nema sustav za osobe s autizmom
-
Problemi u sustavu osobne asistencije u Bjelovaru
-
U Zagrebu obilježen Svjetski dan svjesnosti o autizmu
-
Potpisani ugovori za širenje socijalnih usluga u zajednici
Vaše priče
JOSIP TONŽETIĆ Jedan dan u životu gluhoslijepe osobe
Objavljeno
Prije 3 mjeseca/
16/01/2026Napisao/la:
Mladen Kristić
Važno je ostati uporan i vjerovati u vlastiti uspjeh, čak i onda kada se put čini zahtjevnim, kaže Josip
Poslušaj članak
Rijetko se čovjeku danas ukazuje prilika upoznati tako svestranu osobu kakva je Josip Tonžetić. Ovaj 34-godišnji Zagrepčanin nije tek uspješan sportaš čija je zvijezda nedavno zasjala u hrvatskom paraolimpizmu, nego je i viđeniji zagovaratelj prava gluhoslijepih osoba.
Josip je, naime, predsjednik Udruge gluhoslijepih osoba grada Zagreba (UGsO Zagreb), a svoj posao obavlja proaktivno, časno i volonterski. U dane kad je slobodan od treninga, zadatak mu je, kako sam kaže, pratiti rad udruge i doprinijeti stvaranju boljeg i kvalitetnijeg života za gluhosllijepe osobe.
– Danas se UGsO Zagreb suočava s problemom pronalaženja prostora u kojem bi članovi i zaposlenici mogli neometano boraviti i raditi – kaže Josip.
– Prostor u kojemu smo već godinama u Remetinečkom gaju sada je u obnovi a mi, do pronalaska adekvatnog prostora, ‘beskućnici’. Samim time što nemamo prostor, gluhoslijepi su uskraćeni za socijalnu uključenost i aktivnost. Nadamo se da će se uskoro pronaći rješenje kako gluhoslijepe osobe ne bi bile gurnute u totalnu izolaciju te ovim putem apeliram i na sve nadležne institucije da nam pokušaju pomoći u rješavanju ovog hitnog slučaja.
Tijekom svog obrazovnog puta završio je četverogodišnju strukovnu školu za komercijalista, zatim za prvostupnika ekonomije. Dodatno se educirao i završio tečaj za ECDL računalnog operatera i za masera. Unatoč zavidnim referencama, Josipu je još uvijek u fokusu traženje posla na pola radnog vremena i svaka su mu pomoć, preporuka ili prijedlog dobrodošli. Potencijalni poslodavci s punim se povjerenjem za Josipove podatke mogu javiti redakciji In Portala, u njemu se sigurno neće razočarati.
Kao osoba s gluhosljepoćom suočavao se, a i dalje se suočava s predrasudama i nerazumijevanjem okoline. Njegov je invaliditet, kaže, nevidljiv, i nećete na prvu primijetiti da ima problema sa sluhom i vidom. To bi, kaže, prozvao ‘nevidljivom gluhosljepoćom’.
– Osobe oko mene, u prvom kontaktu i susretu, teško primijete kako imam problema s vidom i sluhom. Ne bude im jasno zašto ih ‘ne doživljavam’ ili zašto odjednom ‘sumnjivo hodam’ kada su u pitanju mračniji prostori, velike gužve ili pak ima dosta prepreka na putu.
– Čak i moji prijatelji, rodbina i poznanici često zaboravljaju kako nekad ne primijetim ili nisam čuo što su mi rekli. Ponekad to zna izgledati jako ružno pa se osoba osjeti uvrijeđeno jer je nisam pozdravio ili doživio. Katkad bude i smiješno ako, primjerice, sjedim s društvom u kafiću, a netko me poznat izvana pozdravlja i maše mi. Ja ne primijetim, a oko mene svi u smijeh i jave mi da me netko pozdravlja – priča Josip.
Njegova sportska priča započela je prije desetak godina kad je, na prijedlog prijatelja, počeo trenirati judo. Trening po trening, i prvi rezultati bili su iskoro vidljivi – lijepa tjelesna transformacija, ali i mentalna promjena na bolje. Na prvom turniru u Mariboru već je osvojio i prvo odličje.
– Saznao sam da postoje natjecanja za slabovidne sportaše, a zatim i za osobe sa slabijim sluhom ili gluhoćom. Tada su treninzi postali veoma intenzivni, ponekad i po 3,m4 dnevno. Da vam pobliže objasnim, to su jutarnji treninzi snage, izdržljivosti, eksplozivnosti, motorika i slično, koje treniram u teretani ili u fitnes dvorani, podne rehabilitacijski trening, u međuvremenu mentalni trening i navečer judo sparinzi, situacijski treninzi i usavršavanje tehnika – opisuje Josip.
Sve to iziskuje, kako sam kaže, jako puno vremena, rada, truda, znoja, suza, ali ima i puno veselja i smijeha.
– Zaista sam naporno radio i uspio osvojiti povijesnu, brončanu medalju na europskom prvenstvu u Bugarskoj. Ta me pobjeda kvalificirala u vrhunske sportaše te sam ostvario pravo sudjelovanja na nedavno odžanim Deflimpijskim igrama u Japanu, u Tokiju. To su mi bile druge Deflimpijske igre na kojima sam sudjelovao. Jako sam zadovoljan svojim nastupom jer se vidi veliki napredak u odnosu na prve igre, koje su bile u mojim judo počecima – govori Josip.
S obzirom da puno trenira, tu se najviše vidi koliko ljudi oko njega nisu svjesni da ne vidi dobro ili ne čuje, iako to već dobro znaju.
– Moj je trener također bio dosta zbunjen u početku, misleći da ga ignoriram. Dugo mu je trebalo da se navikne, iako čak i danas ponekad zaboravi, no u posljednje dvije godine, koliko surađujemo, imao je priliku bolje razumijevati moju gluhosljepoću i izazove koje ona sa sobom nosi.
S obzirom da se profesionalno bavi sportom, a usto je i angažiran u udurzi, pitamo ga kako izgleda njegov prosječan dan, kako mu sve to uspijeva kao gluhoslijepoj osobi?
– Budim se oko 8 sati i izvedem psa u šetnju prije odlaska u teretanu. Oko podneva povratak kući na lagani ručak, zatim druga šetnja sa psom i ispijanje kave ili čaja s društvom i lagani odmor prije večernjeg treninga. Prije samog večernjeg treninga odradim i treću šetnju sa psom, a doma se vratim kasno navečer, oko 23 sata. Naravno, sve to uz podršku koju mi svakodnevno pružaju komunikacijski posrednik za gluhoslijepe, trener i kolege iz kluba – kaže Josip.
Svoju priču Josip zaključuje porukom kako je važno ostati uporan i vjerovati u vlastiti uspjeh, čak i onda kada se put čini zahtjevnim.
– Snaga zajedništva dolazi do izražaja kada jedni drugima pružamo pomoć, podršku i razumijevanje. Upravo tada postajemo jači nego što bismo ikada to bili sami. Hvala svima koji su svojim trudom, suradnjom i ohrabrenjem doprinijeli da zajedno stignemo do ovog trenutka – kaže za kraj Josip.
Vaše priče
Zvjezdica Luna nastala je iz ljubavi mame Sanje prema njenoj Mili
Objavljeno
Prije 3 mjeseca/
14/01/2026Napisao/la:
Anita Blažinović
Slikovnica ‘Zvjezdica Luna’ donosi toplu i ohrabrujuću priču nadahnutu stvarnim životom djevojčice Mile, kćeri autorice, koja živi s CDG sindromom – rijetkim genetskim poremećajem o kojem se u javnosti još uvijek nedovoljno govori
Poslušaj članak
CDG sindrom, odnosno kongenitalni poremećaji glikozilacije, rijetka su skupina genetskih metaboličkih bolesti koje utječu na gotovo sve sustave u tijelu. Budući da je glikozilacija temeljni biološki proces važan za normalno funkcioniranje stanica, njezin poremećaj može zahvatiti živčani sustav, mišiće, jetru, srce, probavni sustav i cjelokupni razvoj djeteta.
Simptomi se uvelike razlikuju od osobe do osobe, a dijagnoza često dolazi tek nakon dugotrajnog razdoblja pretraga, neizvjesnosti i pitanja na koja nema jasnih odgovora. Za roditelje, trenutak kada prvi put čuju naziv ove dijagnoze gotovo uvijek znači šok, strah i osjećaj potpune usamljenosti.
Upravo tako započinje i priča o djevojčici Mili.
Iako njihova svakodnevica na prvi pogled ne izgleda mnogo drugačije od svakodnevice drugih obitelji, ona je ispunjena posebnim trenucima u kojima se radost ne mjeri riječima. U njihovom domu mnogo se sluša – glasovi, smijeh i dozivanja – a Mila je u središtu svega. Najčešće se budi s osmijehom i tada sve staje. Bez obzira na obaveze i žurbu, zastane se na minutu, dvije ili pet kako bi se upio taj dragocjeni trenutak njezine radosti.
Mila ne govori na način na koji to većina ljudi očekuje. Nikada nije izgovorila riječ ‘mama’, ali to ne znači da ne komunicira. Naprotiv, njezina je komunikacija snažno emotivna i jasna. Ona se smije, raduje, doziva i traži blizinu na svoj način.
Ponekad je to radosni usklik, ponekad glasan poziv kada ostane sama. Zna zatražiti pažnju i upravo je to roditeljima znak da je prisutna, da osjeća i da se povezuje sa svijetom oko sebe. Jer komunikacija nije samo govor, ona je mnogo više od toga.
Kada su roditelji prvi put čuli dijagnozu CDG sindroma, uslijedio je šok. Stres i strah od nepoznatog, ali i osjećaj da su u svemu tome sami. Ipak, već tog istog dana, gledajući Milu kako se smije u očevu naručju, pojavila se misao koja je promijenila sve – možemo mi ovo. Taj trenutak označio je početak onoga što majka Sanja Jurić naziva njihovim ‘pravim životom’.
Slijedile su duge noći istraživanja, traženja informacija, terapija, liječnika i specijalista. Ono što joj je tada davalo najveću snagu bila su iskustva drugih majki koje su svoje priče dijelile putem blogova i društvenih mreža. U tim riječima pronalazila je nadu, razumijevanje i osjećaj da ipak nije sama.
Danas je njezina želja jednostavna – ako barem jednoj majci, kroz ono što dijeli na društvenim mrežama, može pružiti tračak nade i pokazati da radost postoji i u drugačijem životu, smatra da je učinila mnogo.
Često se susreće s reakcijama okoline poput: ‘Joj, jadni vi, kako vi to izdržavate?’ To nisu riječi koje ova obitelj želi čuti. Oni ne vole reći da im je život težak. Njihov je život drugačiji. Postoje teški trenuci, situacije koje nisu lake, ali njihov život nije sveden na težinu. U njemu ima mnogo smijeha, putovanja, prisutnosti i zahvalnosti za male stvari koje se u uobičajenom roditeljstvu često uzimaju zdravo za gotovo. Svaki mali pomak, svaki osmijeh i svaki napredak razlog su za slavlje.
Ono što je najviše boljelo u trenutku dijagnoze nije bila sama spoznaja, jer su problemi postojali od Milina rođenja, već rečenica da se ‘ne može puno učiniti’. Nijedan roditelj ne može se lako pomiriti s tim da ne može učiniti ništa za svoje dijete. Mila je pokazivala da je tu, da se javlja, da komunicira i daje znakove prisutnosti, i to je bilo dovoljno da se ne odustane. Ljubav je postala temelj svega.
Iz te ljubavi i potrebe da se promijeni pogled na različitost nastala je slikovnica ‘Zvjezdica Luna’ koju je napisala upravo Milina mama Sanja Jurić. To je priča o darivanju, priča o tome što jedni drugima možemo dati – razumijevanje, prihvaćanje i prijateljstvo. Govori o tome kako druga djeca mogu utjecati na život djece s teškoćama, ali i kako ta djeca obogaćuju svijet oko sebe.
Prijateljstva su važan dio života, a Mila ih ima mnogo. To su djeca prijatelja njezinih roditelja, djeca predškolske dobi koja s iskrenom znatiželjom postavljaju pitanja – zašto Mila ne govori, zašto još nosi pelene. Ta pitanja nisu problem, ona su prilika za učenje empatije i širenje pogleda na svijet. Djeca koja odrastaju uz Milu dobivaju dar razumijevanja i prihvaćanja različitosti, a Mila dobiva ono što joj je najvažnije – blizinu, pažnju i ljubav.
Roditelji djece s teškim dijagnozama trebaju znati da nisu sami. Dopustite si tugu, suze i strah, jer prve informacije uvijek bole. A onda, kada osjetite da možete, krenite polako, korak po korak. Onoliko koliko ste spremni. Jer i u životima koji nisu laki postoji radost, smisao i snaga, a ponekad jedno dijete, poput Mile, dotakne mnogo više srca nego što se to riječima može opisati.
Vaše priče
MATEJA TUTIŠ Živjeti kao stručni komunikacijski posrednik
Objavljeno
Prije 5 mjeseci/
26/11/2025Napisao/la:
Mladen Kristić
Njezin put do zvanja stručnog komunikacijskog posrednika odveo ju je, kako sama kaže, u jedan nevjerojatan, zanimljiv i slojevit svijet
Poslušaj članak
Mateja Tutiš mlada je žena, 32 su joj godine tek, a već se može pohvaliti da vodi zreo, ispunjen i svrhovit život.
Ova rođena Puljanka s adresom u Zagrebu, naime, diplomirala je bibliotekarstvo i kroatistiku, objavila je knjigu poezije, jedno vrijeme bila profesorica hrvatskog jezika za strance, a ovo što trenutačno radi vrijedno je dubokog poštovanja.
Mateja je danas stručni komunikacijski posrednik jednoj gluhoj učenici, a taj je posao nekako više doživjela kao poziv, a manje kao zanimanje. Njezin put do zvanja stručnog komunikacijskog posrednika odveo ju je, kako sama kaže, u jedan nevjerojatan, zanimljiv i slojevit svijet.
– Kao osoba koja je cijeli život pokazivala sklonosti prema svijetu jezika, koja se zbog jezika i preselila u Zagreb, dugo me vremena privlačila ideja učenja znakovnoga jezika – kaže nam Mateja.
– Što sam duže odugovlačila s realizacijom, to mi je znakovni jezik postajao sve intrigantniji. O njemu nisam mogla mnogo toga naučiti bez konkretnog tečaja i instruktora, ali ni preko nekog poznanika koji ga koristi ili zna.
– Kad sam se konačno odvažila na tečaj, preda mnom se otvorio portal u jedan nevjerojatan, zanimljiv i slojevit svijet. Ne samo da sam na tjednoj bazi kroz dvije godine učila nove znakove i zakonitosti hrvatskog znakovnog jezika, nego sam se i upoznala s kulturom gluhih i gluhoslijepih osoba.
– Ne samo da nisam znala da znakovni jezik nije univerzalan, da svaka država ima svoj znakovni jezik i da se gluhi i gluhoslijepi iz, recimo, Hrvatske i Srbije ne mogu lako sporazumjeti, nego nisam znala ni da postoji gluhosljepoća. U vrlo kratkom periodu spoznala sam mnoštvo informacija koje nisam mogla ni naslutiti, o kojima uopće nisam razmišljala u vrijeme kad je znakovni jezik u mojoj glavi bio samo potencijalna vještina – veli Mateja.
Prekretnica na njezinu putu do stručnog komunikacijskog posrednika dogodila se kada se počela educirati, volontirati, a na kraju i raditi u Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba ‘Dodir’. Rad s gluhoslijepima, brzo je to spoznala, izuzetno je izazovan, zahtijeva mnogo strpljenja, prilagodbe i znanja.
– U početku nije baš bilo lako jer tečaj, naravno, nije dovoljan – nastavlja Mateja.
– Kao i kod svih drugih jezika, ključna je uspostava komunikacije s izvornim govornicima, drugim riječima: jezik ne možemo naučiti na tečaju, on nam samo daje uporišnu točku. Meni u početku ni činjenica da gluhoslijepima za sve treba triput više vremena nije baš bila od pomoći, gluhoslijepi korisnici bili su često i brži i snalažljiviji od mene. Jedanput me je gluhoslijepi korisnik upozorio da idemo u krivom smjeru!
– Takve su se stvari s vremenom reducirale, a ja sam ubrzo, nakon nešto iskustva s gluhoslijepima, počela raditi u školi kao stručna komunikacijska posrednica s jednom gluhom učenicom.
Mateju pitamo zašto je posao stručnih komunikacijskih posrednika pomalo podcijenjen, zašto ovo plemenito zvanje nikako da dobije ni fusnotu u srednjestrujaškim medijima?
– Posao stručnog komunikacijskog posrednika, kako ga trebamo imenovati prema novoj službenoj terminologiji, vrlo je važan, zahtjevan i podcijenjen posao koji se često brka s poslovima asistenata ili pomoćnika u nastavi – kaže Mateja.
– Ne želim pritom reći da asistenti u nastavi nisu podcijenjeni. Itekako jesu, ali poistovjećivanjem se umanjuje specifičnost posla o kojemu ovdje govorimo. Nerijetko se dogodi da unatoč upućivanju na taj problem ljudi i dalje smatraju da su poslovi asistenata i stručnih komunikacijskih posrednika jedno te isto.
– Važno je shvatiti da stručni komunikacijski posrednik nije asistent gluhom učeniku, ne pomaže mu u kretanju, baratanju stvarima, prehrani ili higijeni. Stručni komunikacijski posrednik u Hrvatskoj prevodi gluhom učeniku nastavu i sve interakcije koje se događaju u školskom okružju, mora posjedovati znanje hrvatskog znakovnog jezika, mora se moći prilagoditi učenikovim potrebama te pristupom prema učeniku potaknuti njegov potencijal u učenju i svakodnevnu inkluziju.
– To u mom slučaju podrazumijeva korištenje hrvatskog znakovanog jezika, koji se od znakovnoga razlikuje u tome što koristi znak za svaku riječ u hrvatskom govornom jeziku te znakovima prati njegovu gramatiku i sintaksu, jer moja učenica govori i dobro zna hrvatski. Osim toga, stručni komunikacijski posrednik svakodnevno se mora pripremati za nastavu te posjedovati šire opće znanje i razumijevanje određene problematike, jer bez razumijevanja teško je i prevoditi. Ponekad učenik zapisuje, a prevođenje se događa naknadno, što je dodatno otežano ako nema prethodne pripreme i razumijevanja predmeta.
– Nadalje, za dobar dio stručne terminologije ne postoji znak u znakovnom jeziku, pa se oko tih znakova međusobno dogovaramo ili se konzultiram s kolegicama. Još jedan problem s kojim se susrećemo kad je u pitanju rad u školi jest nedostatak stručnog kadra. Često se jedva pokrivamo jer nas je jako malo, a nedavno se dogodilo to da je zbog mog bolovanja moja učenica nekoliko puta morala biti sama. Sada je razlika u poslovima stručnog komunikacijskog posrednika i asistenta u nastavi malo jasnija: drugi me kolege iz škole ne mogu mijenjati, a kad me mijenja netko od kolega iz Saveza, za njih honorara nema jer nam škola nije dužna osigurati zamjene.
– Dosad, da kucnem o drvo, nisam imala potrebu za duljim bolovanjem, tijekom kojega bi moja učenica vjerojatno bila zakinuta za normalan i siguran obrazovni proces. Sve što sam navela, uključujući i moju prijašnju neupućenost u temu, govori nešto o tome koliko su u našoj državi gluhi, gluhoslijepi i njihov materinski jezik ispod radara. Kad bi se ovom poslu davalo više priznanja, a priznanje se manifestira kroz bolje plaće i stabilnije radne uvjete, situacija bi mogla biti daleko bolja – zaključuje Mateja.
No posebno je zanimljivo pitanje kako bi izgledalo školovanje gluhe korisnice bez njezinih usluga stručnog komunikacijskog posrednika. U tom slučaju, posve sigurno, ne bismo mogli govoriti o inkluzivnom obrazovanju i učinkovitoj izgradnji društva jednakih mogućnosti.
– Moja učenica zaista može sama sve – kaže Mateja.
– Ne smatram se njezinim anđelom čuvarom, kako to neki nekada nazivaju; ja sam, jednostavno, njezina prevoditeljica koja joj pomaže srušiti jezičnu barijeru u obrazovanju. U tom mi smislu i moja struka dobro služi: hrvatski jezik izuzetno joj je važan s obzirom na to da pokazuje interes za daljnje školovanje.
– Tu sam ponekad u dilemi: istovremeno joj želim prenijeti autentičan jezični aparat određenog profesora, ali i želim uz znakovani jezik izgovarati gramatički i sintaktički što točnije rečenice kako bi ona od moje struke imala neke koristi. U tim situacijama moram procijeniti kakva je percepcija razreda: ako je neki profesor šarmantan zbog određenih fraza koje je izgovorio, onda ih prenosim identično kako bi moja učenica sudjelovala u razrednom oduševljenju i simpatijama. Ako procijenim da u razredu ne postoji reakcija i da određena slobodnije izgovorena rečenica ne karakterizira uobičajen jezični izričaj profesora, onda se trudim intervenirati u gramatiku i sintaksu onoliko koliko mogu. Naučila sam i čitati naopako, pa pratim njezine bilješke i ispravljam je ako primijetim pogrešku. No ona ima istančan osjećaj za pravopis, pa je to izuzetno rijetko.
– Za mene kao neiskusnu osobu, koja je zbog nedostatka stručnih komunikacijskih posrednika morala biti bačena u vatru, to je predstavljalo velik izazov. Događalo se da joj ne uspijem prevesti rečenicu do kraja, da miješam znakove ili neprecizno prevedem pitanje, što je unosilo dodatnu konfuziju.
– Bilo je svega, nedostajalo mi je znanja, brzine i opuštenosti. Danas mi je najveći izazov prevođenje humora, prenesenih značenja, internih razrednih fora, a te su situacije nepredvidive i česte. Školska atmosfera dinamična je i zahtjevna, a na moju koncentraciju (ali i sluh) jako utječe razredna buka. Kad moja učenica na informacije odreagira istovremeno s drugima, kad istovremeno digne ruku kako bi odgovorila na neko pitanje i kad se istovremeno nasmije na neku šalu, ja smatram da sam u svom poslu uspjela. Nažalost, tako ne bude uvijek, posebno kad se prevodi grupni rad, gdje drugi učenici jedni drugima upadaju u riječ i glasno govore. Tada često ne uspijevam prenijeti ni infomaciju o tome tko govori i ponekad potpuno ispadnem iz priče pa više ne znam ni o čemu se govori. Idealno bi bilo imati, recimo, tri stručna komunikacijska posrednika za grupni rad u školi, ali to je nemoguća misija.
– Nas dvije svakodnevno surađujemo i učimo jedna od druge. Ona je ujedno i moj najveći kritičar: ni jedna moja greška u znakovanju ne prođe neopažena ni, srećom, neispravljena. Danas sam bolji stručni komunikacijski posrednik nego u početku zahvaljujući njoj, ali i svim mojim kolegama i kolegicama u Dodiru. Zajedničkim radom uz mentorstvo naše šefice dr. sc. Sanje Tarczay radimo na vidljivosti i osvještavanju važnosti svog posla – zaključuje svoju priču Mateja.
Kada nema škole, Mateja radi na terenu s ostalim gluhim i gluhoslijepim osobama. Eh, to se već može nazvati bezuvjetnom predanošću poslu stručnog konunikacijskog posrednika. Nije to tek raditi svoj posao, to je živjeti svoj posao.
DOKAZANO Paracetamol u trudnoći ne izaziva autizam
Predstavnici organizacije DOST u radnom posjetu Gradu Zagrebu
TOMISLAV ŠILIPETAR Hoće li slikar s invaliditetom završiti na ulici
U trendu
-
in MREŽAPrije 6 danaIzvješće pravobranitelja za osobe s invaliditetom za 2025.
-
in MREŽAPrije 2 danaCeDePe Zagreb i Udruga Spektar pokreću hvalevrijedan projekt
-
VijestiPrije 6 danaOdržana konferencija o zapošljavanju osoba s invaliditetom
-
in MREŽAPrije 3 sataTOMISLAV ŠILIPETAR Hoće li slikar s invaliditetom završiti na ulici
-
Košarka u kolicimaPrije 2 danaKKI Split osvojio naslov prvaka Hrvatske
-
KulturaPrije 3 danaUIR Zagreb organizira koncert ‘Devet suza za Zlatka Bočkala’
-
in MREŽAPrije 3 danaU slatini pokrenut inkluzivni program
-
VijestiPrije 2 danaZNANSTVENA SENZACIJA Paralizirane osobe će tipkati mislima





