Pristupačnost osobama s invaliditetom danas je zakonska obveza, ali kvalitetna arhitektura ne završava ispunjavanjem minimalnih propisa. O osobama s invaliditetom treba razmišljati od početka projektiranja, a ne tek kada je projekt dovršen
Suvremeno lice hrvatskih gradova sve češće obilježavaju jednostavne, gotovo identične stambene zgrade koje mnogi nazivaju ‘kutijama od šibica’. Takav trend otvara pitanje je li moderna arhitektura izgubila kreativnost pod pritiskom ekonomije te koliko se pritom vodi računa o kvaliteti života i pristupačnosti za osobe s invaliditetom.
O tim smo temama razgovarali s Danijelom Koren, izvršnom direktoricom tvrtke DI plan, koja ističe kako arhitekt danas mora istodobno zadovoljiti urbanističke uvjete, energetsku učinkovitost, protupožarne propise i financijske zahtjeve investitora, zbog čega je prostor za kreativnost znatno sužen.
Kreativnost, kaže Koren, nije nestala, ali je sve više ograničava ekonomija. Svaki dodatni detalj na pročelju ili kvalitetniji materijal povećava troškove gradnje pa investitori najčešće biraju jednostavnija i jeftinija rješenja. No problem nije samo u arhitektima, nego i u tržištu koje već godinama prednost daje maksimalnoj iskoristivosti parcele i profitu, dok kvaliteta prostora ostaje u drugom planu. Jednostavna arhitektura sama po sebi nije loša, ali razliku između kvalitetne zgrade i bezlične građevine čine proporcije, materijali, detalji i odnos prema okolini.
Velik pritisak na cijenu gradnje doveo je do toga da se štedi upravo na elementima koji dugoročno određuju kvalitetu života – zajedničkim prostorima, zelenilu, fasadnim detaljima, akustici i trajnosti objekta. Dobra arhitektura nije ona koja izgleda atraktivno samo na fotografijama, nego ona u kojoj će se ljudi jednako ugodno osjećati i desetljećima nakon useljenja.
Pristupačnost osobama s invaliditetom danas je zakonska obveza, ali Koren naglašava da kvalitetna arhitektura ne završava ispunjavanjem minimalnih propisa. O osobama s invaliditetom treba razmišljati od početka projektiranja, a ne tek kada je projekt dovršen. Kada je prostor pristupačan njima, funkcionalniji je i za roditelje s dječjim kolicima, starije osobe i sve građane smanjene pokretljivosti.
Na pitanje zašto se čini da nove zgrade niču bez reda, preblizu prometnicama ili susjednim objektima, odgovara kako urbanistički planovi postoje, ali se gradovi sve češće razvijaju kroz pojedinačne investicije umjesto prema dugoročnoj viziji. Nekada se više pažnje posvećivalo odnosu zgrada, zelenila, prometa i javnog prostora, dok danas tempo razvoja diktira tržište. Kada prostorni planovi dopuštaju preveliku izgrađenost, a infrastruktura ne prati intenzitet gradnje, građani stječu dojam urbanističkog kaosa.
Jednako tako, postoji opasnost da pristupačnost ostane tek formalno zadovoljena. Ona ne bi smjela biti samo stavka na popisu zakonskih uvjeta, nego sastavni dio promišljanja prostora. Isto vrijedi i za zelenilo koje sve češće ustupa mjesto parkiralištima i maksimalnom iskorištenju parcela. Kvaliteta života ne može se svesti samo na kvadraturu stana ili broj parkirnih mjesta. Važni su i prirodno svjetlo, pogled, parkovi, igrališta i osjećaj pripadnosti prostoru.
Grad je kvalitetan onoliko koliko je dostupan svim svojim građanima. To podrazumijeva široke i sigurne pješačke površine, funkcionalne rampe i dizala, pristupačne ulaze, taktilne trake za slijepe osobe, jasnu signalizaciju te javne prostore koje osobe s invaliditetom mogu koristiti samostalno. Pravo pitanje nije postoji li rampa, nego može li osoba bez tuđe pomoći od svog doma doći do trgovine, liječnika, parka ili radnog mjesta.
Sve češće se postavlja i pitanje zašto nove zgrade već nakon nekoliko godina pokazuju znakove propadanja. Koren smatra da problem nije u suvremenoj arhitekturi, nego u pritisku na brzinu gradnje, uštedama na materijalima i slabijoj kvaliteti izvedbe. Nekadašnje zgrade građene su od masivnijih i prirodnijih materijala koji su bolje podnosili protok vremena, dok je današnja gradnja tehnološki složenija i osjetljivija na pogreške. Moderna fasada može trajati desetljećima, ali samo uz kvalitetan projekt, materijale i izvedbu.
Govoreći o ljepoti starih zgrada, ističe da često promatramo samo najbolje primjere koji su preživjeli vrijeme. Ipak, nekada su proporcije, detalji i urbana kompozicija imali veću važnost, a gradovi su se planirali dugoročnije. Današnji arhitekti imaju jednako znanje, ali rade u bitno drukčijim ekonomskim i regulatornim okolnostima.
Estetska kvaliteta grada nije samo pitanje izgleda, nego i zdravlja njegovih stanovnika. Brojna istraživanja potvrđuju da zelene površine smanjuju stres i pozitivno utječu na mentalno zdravlje. Koren upozorava da se ne prilagođavamo ružnoći, nego postupno prihvaćamo niže standarde. Ipak, vjeruje da promjena jest moguća. Potrebni su kvalitetniji prostorni planovi, odgovorniji investitori, odlučnija struka i kupci koji će prepoznati da dobar stan nije samo broj kvadrata. Zgrade koje danas gradimo ostat će dio naših gradova desetljećima, zato ih ne bismo smjeli projektirati samo za prodaju, nego prije svega za život.
