Izumljene naočale koje bi djelomično mogle vratiti vid slijepima

Modificirani virus mozgu šalje uputu za proizvodnju proteina ChrimsonR osjetljivog na svjetlost u ganglijske stanice mrežnice

Poslušaj članak

Danas od neke vrste slabovidnosti boluje 2,2 milijarde ljudi. Čak 43 milijuna ljudi ima potpuni gubitak vida, dok 295 milijuna njih pati od slabovidnosti.

Oftalmolog José-Alain Sahel sa Sveučilišta u Pittsburghu, zajedno sa kolegom znanstvenikom Botond Roska s Instituta za molekularnu i kliničku oftalmologiju, pronašao je moguće rješenje za vraćanje vida osobama s jednom vrstom oštećenja vida, piše ScienceAlert.

Naime, riječ je o eksperimentalnom tretmanu za bolest Retinitis pigmentosa, odnosno skupinu nasljednih poremećaja kod koje dolazi do distrofije mrežnice, djela oka koji detektira svjetlost.

Radi se o terapijskom pristupu koja se daje živčanim stanicama pacijenata koje uspiju opstati, kako bi ponovo mogle reagirati, odnosno percipirati svjetlost.

U testiranju je sudjelovalo više ispitanika, a svaki je pacijent primio injekciju s modificiranim virusom u oko koje mu je bolest više zahvatila. Spomenuti virus mozgu šalje uputu za proizvodnju proteina ChrimsonR osjetljivog na svjetlost u ganglijske stanice mrežnice, živčane stanice koje prenose vizualne signale prema mozgu.

Uz terapiju pacijenti gledaju kroz naočale.  

– Genska terapija kroz naočale dostavlja svjetlosni senzor slijepoj mrežnici, čineći je ponovno osjetljivom na svjetlost. Izumljene naočale pružaju svjetlosnu stimulaciju na valnoj duljini na koju ovaj senzor reagira – kazali su Sahel i Roska.

Kamera u spomenutim naočalama bilježi promjene i pretvara ih u jantarnu svjetlost koju projektor zatim usmjerava na mrežnicu te se aktivira spomenuti protein.

– Naočale se prilagođavaju vanjskim svjetlosnim uvjetima i modificiraju signal kako bi osigurale optimalnu stimulaciju mrežnice – ističu Sahel i Roska.

Kada su pacijenti vježbali na vizualnim testovima, oko u koje nije ubrizgana terapija bilo je prekriveno. Ono što se ovom vježbom nastojalo istražiti bila je sigurnost, osjetljivost na svjetlost kao i prepoznavanje određenih predmeta.

Znanstvenici su mjerenjem ustanovili koja je najmanja svjetlost koju pacijenti s naočalama vide prije i nakon tretmana virusom.

Osam ispitanika riješilo je testove s predmetima s korištenjem naočala i bez njih. Pred njih je stavljen zadatak da otkriju, dodirnu ili pokušaju dokučiti u kojem se položaju nalazi određeni predmet.

U testiranje su bili uključeni predmeti kao što su kutijica za spajalice, bilježnica i šipka.

Prema rezultatima koje je zabilježilo računalo, četvero ljudi postiglo je vidljivo poboljšanje između godine i godine i pol od početka korištenja terapije. Za sudionike koji su imali bolje rezultate, njih četvero, utvrđeno je da je to posljedica većeg ponavljanja odnosno kontinuirane vježbe.

Snimke mozga koje su znanstvenici snimili, kod pet ispitanika sugeriraju da je slika došla do mozga, a za njih četvero reagiralo je na sliku, odnosno predmet koji su vidjeli.

Iako je kod devet ljudi zabilježeno nekoliko desetaka nuspojava s očima, one su blage ili umjerene, ni jedna nuspojava nije povezana s injekcijom, a tri su ih povezane s naočalama.

Kako navode znanstvenici, sigurnost ove terapije nije upitna.

Četiri sudionika završila su petogodišnje istraživanje. Iako postoje manjkavosti što u vidu nuspojava, što u vidu tehnologije, znanstvenici rade na rješavanju problema. Oni smatraju kako bi ova terapija u budućnosti mogla pomoći slabovidnim osobama.