Kako osigurati financijski pozitivno poslovanje udruga?

Problem, po meni, nije financijska (ne)pismenost, nego se zapravo svodi na činjenicu da neke udruge zaboravljaju što je njihova misija, kaže Marica Mirić, predsjednica SOIH-a

Poslušaj članak

Udruge koje okupljaju osobe s invaliditetom u posljednjih se nekoliko godina žale da sve teže financiraju projekte i programe namijenjene kvalitetnijem životu njihova članstva. Stoga su prošli tjedan u Zagrebu tri krovna saveza – Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize (HSUCDP), Hrvatski savez udruga osoba s tjelesnim invaliditetom (HSUTI) i Savez društava distrofičara Hrvatske (SDDH) – zajednički organizirali radionicu za zaposlenike udruga članica s ciljem jačanja kapaciteta za uspješno upravljanje svakodnevnim poslovanjem udruga.

Na radionici, koja se održala uz financijsku potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, sudjelovalo je 30-ak udruga članica sva tri saveza, uz poseban osvrt na financijsku pismenost kao važnu stavku u djelovanju udruga.

Tezu s početka teksta – o teškoj financijskoj situaciji brojnih udruga osoba s invaliditetom – u formi pitanja prenosimo Marici Mirić, predsjednici Saveza društava distrofičara Hrvatske i prvoj dami SOIH-a. Internesira nas je li možda i financijska (ne)pismenost razlog što udruge ‘dišu na škrge’ i klimavo se održavaju na životu.

– Ne bih rekla da finacijska nepismenost uzrokuje neke probleme u djelovanju udruga jer većina nas te poslove prepušta knjigovodstvenim servisima – veli nam Mirić.

– Neke su udruge vrlo financijski profilirane i imaju ekipe koje znaju kako povući novac iz određenih fondova. ali i kako taj novac pametno utrošiti.

Problem je, po meni, znatno složeniji i zapravo se svodi na činjenicu da neke udruge zaboravljaju što je njihova misija. A naša misija trebala bi biti bolji, kvalitetniji život našeg članstva. To ponajprije podrazumijeva stvaranje svih uvjeta koji vode neovisnom življenju osoba s invaliditetom.

Dakle, mi kao udruge i savezi našem članstvu moramo osigurati uslugu osobne asistencije, no pritom i asistenti moraju biti zadovoljni uvjetima rada i visinom satnice. Međutim, postoje udruge koje broje tek nekoliko članova a gradile bi nekakve megalomanske projekte, primjerice centre za neovisno življenje. Za koga bi to oni gradili centre, za nekolicinu svojih članova?! Otkud novac za takve projekte, na temelju kojeg bi to programa oni osigurali bolji, ispunjeniji život osobama s invaliditetom?!

Nama ne trebaju mastodonti, nama trebaju suvisli i kvalitetni projekti koji neće dovesti udruge, kako sami kažete, u situaciju da ‘dišu na škrge’. Stoga i organiziramo ove radionice, kakva je današnja, kako bismo prenijeli svoja znanja i iskustvo kad je riječ o učinkovitom poslovanju udruga – kategorična je Mirić.

Premda to i nije bila tema radionice u organizaciji tri saveza, Mirić neizostavno pitamo što misli o (u posljednje vrijeme često spominjanom) kolektivnom ugovoru koji bi, navodno, udruge i savezi trebali potpisati s Vladom RH već sljedeće godine. Taj bi kolektivni ugovor, opet navodno, udruge osoba s invaliditetom konačno svrstao među pouzdane, financijski stabilne poslodavce.

– Ne zalažem se za kolektivni ugovor iz dva razloga. Prvo, nije dobro da institucije ulaze u udruge jer institucije imaju svoja kruta, birokratska pravila koja često nemaju veze sa stvarnim životom i izazovima osoba s invaliditetom. Kako jedan državni službenik, koji predstavlja te institucije, može znati što su temeljne potrebe našeg članstva, a nikada nije izašao iz svoje kancelarije i ušao u stvarni svijet osoba s invaliditetom. Drugo, tim kolektivnim ugovorom neke bi udruge dobile stalni izvor financiranja, a druge bi bile izuzete. To bi dovelo do strašnog razdora među udrugama, trenja u odnosima koje bi moglo ugroziti i smisao našeg okupljanja u saveze – zaključuje Mirić.