Dana 3. srpnja 2026. godine, svečano je otvorena izložba ‘Taktilne priče’. Izložba je rezultat ‘Kreativne radionice’ Udruge slijepih Primorsko-goranske županije koja kontinuirano djeluje od 2005. godine, a koju vodi likovni pedagog Mirjana Marin

Poslušaj članak

Cilj je ‘Kreativne radionice’ pružiti mogućnost likovnog izražavanja osobama s oštećenjem vida, a da se istovremeno potakne društvena zajednica na ravnopravniji odnos prema osobama  s invaliditetom.

Pored mogućnosti kreativnog izražavanja djelovanjem u radionici članovima se pruža psihološka podrška i mogućnost kvalitetnog organiziranja slobodnog vremena.

Izložba je otvorena kroz bogati program događanja, a na kojem su, između ostalih, sudjelovali i kastavski glazbeni umjetnik Miodrag Zajc kroz glazbene nastupe te spisateljica Vesna Miculinić Prešnjak kroz literarne nastupe.

Udruga slijepih Primorsko-goranske županije je do sada imala brojne izložbe likovnih radova, a koje su se održavale u pojedinim gradovima Primorsko-goranske županije. Izložba je organizirana u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Rijeke te je otvorena za posjetitelje od 3. do 19. srpnja 2026. godine, od ponedjeljka do nedjelje, u vremenu od 9 do 20 sati.

Otvorenje izložbe ‘Taktilne priče’ je, u ime institucije Pravobranitelja za osobe  s invaliditetom, podržala svojim dolaskom savjetnica pravobranitelja za osobe  s invaliditetom iz Područnog ureda u Rijeci, Klara Senčanin.

Izvor: posi.hr

Ponekad jedna pjesma nije samo pjesma. Ponekad je to način da čovjek ostane živ u pričama, navikama, mirisu kave koja se tri puta digne i u jeziku kojim je govorio cijeli život

Poslušaj članak

Postoje pjesme koje nastanu iz mašte, a postoje i one koje nastanu iz života. ‘Imel je sreće, ali ni bil sretan’ pripada ovoj drugoj vrsti. Njezini stihovi nastali su iz sjećanja na Milivoja Cetinu – Mila, čovjeka čiji se život teško može sažeti u nekoliko rečenica, a još teže objasniti.

Na poleđini jedne stare fotografije, na kojoj mladi Milo pozira naslonjen na svoje limene ljubimce, ostala je zapisana rečenica: ‘Imel je sreće, ali ni bil sretan.’ Upravo je ona godinama poslije postala naslov pjesme.

Milo je bio osebujan čovjek. Privatnik u nekadašnjoj Jugoslaviji, bonvivan koji je volio automobile, restorane, more i film. Bio je gospodin po držanju, ne po podrijetlu. Nikada nije natočio gorivo, a da nije ostavio izdašnu napojnicu, nikada nije otišao iz banke bez nekoliko novčanica za službenicu na šalteru. Iz kuće nije izlazio neobrijan, neispeglane košulje ili bez omiljenog mirisa. Svaka crta na odijelu bila je besprijekorna.

Bio je zaljubljenik u kino, gotovo ritualno odlazio gledati filmove, a ljeto je započinjao na plaži već u sedam ujutro, mnogo prije nego što su postojala upozorenja o štetnosti sunca. Godinama nije propuštao nijedan broj ‘Novog lista’. Razumio je hrvatski književni, slovenski, talijanski, njemački i ruski, ali govorio je isključivo – čakavski. Toliko prirodno da se jednom u Münchenu sasvim dobro sporazumio s turskim taksistom, dok je ostatak obitelji bio uvjeren da se izgubio.

Njegove su šutnje često govorile više od riječi. Na neugodne ljude, ružne postupke ili nepravdu nije odgovarao svađom nego – tišinom. Bila je to njegova najveća snaga.

Ostale su i brojne anegdote. Kada ga je jedna studentica upitala: ‘Znači, svi ste pušači… i vi, barba Milo?’, mirno je odgovorio: ‘Ne… ja pijem.’

Vjerovao je da svi muškarci u njegovoj obitelji umiru sa 69 godina pa je, već u šezdeset četvrtoj, unuku dao sašiti skupo tamnoplavo odijelo. Dječak ga je, srećom, nosio na rođendane i plesove u Staroj Sušici, a Milo je poživio još godinama.

Jednom je, na putovanju brodom, restoran bio zatvoren, a pedesetak putnika ostalo bez hrane. Konobar je prošao pokraj svih i zaustavio se upravo pred Milom: ‘Recite, što biste vi?’ ‘Ako more, ja bin jedan sendvič od pršuta.’ Sendvič je stigao, a kada ga je htio platiti, konobar mu je samo vratio novac. Kao da su se neke lijepe slučajnosti uvijek nekako lijepile za njega.

Možda je upravo zato nastala ona rečenica – imao je sreće. Ali o onom drugom dijelu, o sreći koja se ne može kupiti ni dobiti na nagradnoj igri, nikada nije govorio. Ne govori ni njegova kći. Taj je dio ostao između njega i njega samoga.

Na osmu godišnjicu njegove smrti nastala je i glazbena priča koja nosi isto ime. Pjesmu ‘Imel je sreće, ali ni bil sretan’ otpjevao je Kristijan Trampuž, napisala je Marina Cetina, glazbu i aranžman potpisuje Duško Rapotec Ute, harmoniku svira Aleksandar Valenčić, gitare Emir Grozdanić, a prateće vokale Sandra i Aleksandar Valenčić. Pjesma je snimljena 21. ožujka 2026. u studiju KT, dok je videospot realiziran u Kastvu tijekom svibnja 2026. u produkciji Igora Modrića i Roberta Kalčića (Pro-Rec), uz kadrove iz arhive Storyblocks.

Pokrovitelji spota su Grad Kastav i Pro-Rec, medijski pokrovitelji Radio Kastav, Radio Labin, Običan Radio Mostar i Novinet TV, a službeni fotograf Foto Kurti.

Ponekad jedna pjesma nije samo pjesma. Ponekad je to način da čovjek ostane živ u pričama, navikama, mirisu kave koja se tri puta digne i u jeziku kojim je govorio cijeli život. Takvi ljudi zapravo nikada ne odu.

Spot je dostupan ovdje.

S gotovo 9.000 upisanih kulturnih dobara na oko 3,8 milijuna stanovnika, Hrvatska ima približno jedno registrirano kulturno dobro na svakih 425 stanovnika, odnosno oko 235 kulturnih dobara na 100.000 stanovnika

Poslušaj članak

Ističe to Ministarstvo kulture i medija koje navodi da su u posljednjih tjedan dana trajno zaštićeni i ljetnikovac Zamagna-Kisić u Dubrovniku, Umijeće pripreme tradicijske slastice Podremanca-Vrapčanske slatke svadbene pogače, Memorijalni sklop Krematorija u Zagrebu, a privremeno i dva arheološka nalazišta u Brodsko-posavskoj županiji – Godinjak-Jug i Brđani-Jug te Palača Rapicio u Pazinu i Župna crkva Sv. Vida u Grožnjanu.

Premda zbog različitih nacionalnih sustava zaštite nije moguće izravno uspoređivati broj kulturnih dobara među europskim državama, napominju iz Ministarstva, navedeni omjer potvrđuje iznimnu gustoću i raznolikost hrvatske kulturne baštine – od prapovijesti i antike, preko srednjovjekovnih gradova, raskošne renesansne i barokne arhitekture do industrijskog graditeljstva, a posebnu vrijednost čini i nematerijalna kulturna baština.

Mnoga od tih dobara su vlasništvo građana, a ne isključivo države, jedinica lokalne samouprave, vjerskih zajednica i slično, a Ministarstvo naglašava i da više od 7 od 10 kulturnih dobara u Registru kulturnih dobara čine nepokretna kulturna dobra, ‘što potvrđuje bogatstvo hrvatske graditeljske, arheološke i povijesne baštine’.

Ističe i da se čak četiristotinjak urbanih i ruralnih kulturno-povijesnih cjelina kao što su Dubrovnik, Split ili selo Krapje vode kao jedinstveni broj u registru, bez obzira na to koliko zgrada obuhvaćaju.

Velik broj kulturnih dobara je i na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine

Veliki broj kulturnih dobara upisan je i na UNESCO-ove popise svjetske baštine – ukupno 31 kulturno dobro, a na popisu UNESCO-ovog programa Sjećanje svijeta upisane su četiri nominacije dokumentarne baštine.

Ukupno su upisana 8 nepokretnih i 23 nematerijalna kulturna dobra od čega na Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva 19, na Popis nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita jedno te u Registar dobrih praksi tri nematerijalna kulturna dobra.

Hrvatska je među rijetkim europskim državama koje vode jedinstveni nacionalni elektronički registar kulturnih dobara, a iz Ministarstva napominju i da taj Registar predstavlja jedan od najcjelovitijih javno dostupnih informacijskih sustava jer na jednom mjestu objedinjuje podatke o nepokretnim, pokretnim i nematerijalnim kulturnim dobrima te dijelu arhivske i knjižnične građe. 

Javna dostupnost Registar omogućava građanima, stručnjacima, istraživačima i svim zainteresiranim korisnicima jednostavno pretraživanje podataka. Registar vodi Ministarstvo i svakodnevno ga nadopunjuje i ažurira u skladu s promjenama koje proizlaze iz postupaka zaštite kulturnih dobara. 

Zbog toga broj kulturnih dobara u Registru nije stalan, već se svakodnevno mijenja, a na dan 1. srpnja zabilježena su ukupno 8.992 kulturna dobra. Od toga se 8.651 kulturno dobro nalazi na Listi zaštićenih kulturnih dobara, dok je 341 upisano na Listu privremeno zaštićenih kulturnih dobara.

Registar obuhvaća i Evidenciju dobara od lokalnog značenja, a sastavni dio Registra su i inventarne knjige muzejskih predmeta koje vode javni muzeji, evidencije Hrvatskog državnog arhiva i Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu te katalozi javnih knjižnica koji sadržavaju zapise o knjižničnoj građi sa statusom kulturnog dobra.

Za svako kulturno dobro dostupni su podaci o nazivu, pravnom statusu zaštite, registarskom broju, vrsti i klasifikaciji dobra, lokaciji, autoru, vremenu nastanka, nadležnom konzervatorskom odjelu, sažetom opisu, fotografiji, mjerama zaštite i obrazloženju njegove kulturne vrijednosti.

Prostorni podaci o nepokretnim kulturnim dobrima objavljuju se i u sustavu Geoportal kulturnih dobara RH (https://geoportal.kulturnadobra.hr/) na mrežnim stranicama Ministarstva.

Postupak utvrđivanja statusa kulturnog dobra može pokrenuti Ministarstvo po službenoj dužnosti ili na prijedlog fizičke ili pravne osobe. Tijekom postupka provodi se stručno vrednovanje dobra, a prema potrebi pribavljaju se i mišljenja stručnih tijela i drugih nadležnih institucija.