Liječenje uključuje psihoterapiju, osobito kognitivno-bihevioralnu terapiju, učenje strategija za upravljanje stresom te, u nekim slučajevima, primjenu lijekova. Rana podrška i razumijevanje okoline imaju važnu ulogu u oporavku
Dermatilomanija je poremećaj kontrole impulsa koji se očituje u ponavljajućem i kompulzivnom čeprkanju, grebanju ili stiskanju kože, često do te mjere da nastaju rane, ožiljci i infekcije.
Osobe koje se s njom suočavaju imaju snažan poriv dirati kožu, iako su svjesne negativnih posljedica, a ponašanje im često donosi kratkotrajno olakšanje, nakon čega slijede osjećaji srama, krivnje ili frustracije. Dermatilomanija se najčešće pojavljuje u adolescenciji, ali može započeti i u odrasloj dobi, a povezuje se s anksioznošću, stresom, depresijom te opsesivno-kompulzivnim poremećajem.
Ovaj poremećaj ne smatra se samo ‘lošom navikom’, već ozbiljnim psihološkim stanjem koje može znatno utjecati na kvalitetu života. Osobe često skrivaju promjene na koži odjećom ili šminkom te izbjegavaju društvene situacije, što može dovesti do socijalne izolacije.
Liječenje uključuje psihoterapiju, osobito kognitivno-bihevioralnu terapiju, učenje strategija za upravljanje stresom te, u nekim slučajevima, primjenu lijekova. Rana podrška i razumijevanje okoline imaju važnu ulogu u oporavku.
Dermatilomanija se u stručnom jeziku naziva i poremećaj čeprkanja kože (skin picking disorder) te je tek 2013. godine službeno uvrštena u Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM-5), što znači da je relativno nedavno prepoznata kao zaseban psihički poremećaj, iako s njom živi velik broj ljudi
– Cijeli život sam se borila s nevidljivim osjećajem napetosti u rukama. Kad god bih bila pod stresom, nervozna ili samostalno dosadna, počela bih dirati svoju kožu – prvo lagano, a onda sve jače i bez kontrole. U početku sam to nazivala ‘samo lošom navikom’, ali vrlo brzo su se pojavili bolni ožiljci, krvarenja i rane koje su dugo ostajale. Pokušavala sam prestati, ali čim bih se pogledala u ogledalo i vidjela novu crvenu mrlju ili poderotinu, ponovno bih počela čeprkati. Osjećala sam sram i krivnju svaki put kad bih pogledala svoje ruke – kao da sam jedina osoba kojoj se to događa. Ponekad bih sakrivala ruke rukavicama ili šminkom, ali to se sve opet vraćalo – svjedoči oboljela.
– Tek kad sam saznala da moja borba ima ime – dermatilomanija – i da nisam sama, počela sam tražiti pomoć. Kroz terapiju sam naučila prepoznati okidače i razvila sam druge načine suočavanja sa stresom. Nije lako i imam padove, ali sada razumijem da to nije ‘samo slab karakter’, već stvarno stanje koje se može liječiti.
