Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o hrvatskom zakonskom okviru osobne asistencije (OA), podrške u svakodnevnom životu, nije važna samo zato što širi prostor individualizacije i ruši automatizme koji su dio ljudi gurali u ‘standard’ umjesto u stvarnu podršku. Odluka je važna i zato što je, možda prvi put tako jasno, pokazala gdje naš sustav socijalne skrbi najčešće puca: kad pravo postoji, ali ga praksa ne može pratiti; kad se usluge tretiraju kao međusobno isključive ‘kutije’; i kad se javni diskurs prebrzo svede na obranu ili napad na ministra, umjesto na analizu mehanizma

Poslušaj članak

Individualizacija kao test zrelosti sustava

U središtu Odluke je jednostavna poruka: podrška se ne može graditi na krutim kriterijima koji unaprijed odlučuju tko ‘smije’ imati više, a tko mora stati na plafonu. Takvi modeli stvaraju dvostruki problem. Prvo, proizvode nejednakost jer se potrebe ne rađaju iz dijagnoze, nego iz stvarnog funkcioniranja osobe u okolini. Drugo, potiču formalizam: važnije postaje ‘u koju kategoriju spadaš’ nego ‘što ti treba da živiš’.

Individualizacija nije ideologija, nego tehnički standard kvalitete. Ako sustav ne može podnijeti individualizaciju, onda zapravo priznaje da mu je važnija upravljivost od samog smisla.

‘Preklapanje usluga’ kao pogrešan okvir

U raspravama se često čuje argument: ‘ne treba (toliko) OA jer postoji neka druga mjera’. No taj okvir preskače najvažnije pitanje: jesu li te mjere doista funkcionalno zamjenjive? Jedna usluga može pokrivati školu, druga kuću, treća njegu, četvrta izlazak u zajednicu – i sve su, realno, različite dimenzije života. Kad se usluge tretiraju kao preklapajuće ‘stavke’, a ne kao komplementarni slojevi podrške, udruge i savezi zastupajući taj narativ štete svojim članovima. I ne samo njima!

Da sve usluge iz lepeze stvarno postoje, osim na papiru, bilo bi sigurno i manje ljudi kojima je potrebna OA.

‘Partnerstvo’ udruga: između korektiva i amortizera

Uloga udruga u socijalnim uslugama kod nas je slojevita. S jedne strane, neke udruge su često začele modele koji su kasnije postali dio kataloga socijalnih usluga. S druge strane, kad država trajno prebacuje teret provedbe i na nedržavne pružatelje, udruge postaju amortizer sustava – rade isto, često u nepovoljnijim uvjetima, uz ovisnost o ugovorima, licencama i administrativnim pravilima.

Tu nastaje ključni paradoks: udruge bi trebale biti korektiv, ali ako su egzistencijalno vezane uz isti aparat koji trebaju ‘kritizirati’, korektiv slabi. Rasprava nakon Odluke zato nije samo ‘tko je bio u radnoj skupini’, nego i kako uopće dizajnirati suradnju da bude ravnopravna, a ne hijerarhijska.

Koliko udruge Ministarstvo doživljava kao partnere pokazuje i ovaj detalj.

Naime, Metodologija za izračun cijena socijalnih usluga dugo je najavljivana kao alat ujednačavanja i transparentnosti svih pružatelja u mreži. No pravila nisu ista za sve, kao ni mehanizmi financiranja, za ISTE usluge. Za jedne vrijedi Metodologija, za druge ne. To ne radi partner partneru.

‘Dovoljno je 4 sata’ i zamjena potrebe statusom

Posebno problematična točka u praksi je ideja da je za osobe s intelektualnim teškoćama (i djecu) ‘dovoljno’ minimalno, jer su ‘nesamostalni’ ili pod skrbništvom pa ne ‘upravljaju’ asistencijom. To je zamjena kriterija: umjesto da se pita što je potrebno za kvalitetu života, pita se tko ima formalnu sposobnost upravljanja.

Ako je upravljanje podrškom stvarni izazov, rješenje nije rezanje prava nego dizajn sustava: podržano odlučivanje, krug podrške, osobno usmjereni planovi, pa i individualno programiranje. Jer OA je smislenija što je bolje integrirana u širi plan života, a ne samo svedena na nečiji program rada i satnicu (kao i za ostale usluge).

‘Pandorina kutija (očito nije moglo bez toga)’: pravo bez usluge nije pravo

Nakon odluke je uveden mehanizam (kroz Uredbu) koji ide logikom kontinuiteta: ako je pravo priznato, a usluge nema, sustav pokušava smanjiti ‘rupu’. To je kratkoročno racionalno (smanjuje pritisak, žalbe, rizike), ali dugoročno otvara veliko pitanje: što ćemo s drugim uslugama koje postoje u propisima, ali su na terenu nedostupne?

Pravo bez provedbe je samo obećanje.

Jednom prihvaćen princip da pravo mora imati operativnu stvarnost, kako je uopće moguć nastavak s ‘uslugama na papiru’?

Sama zabrinutost ‘kako neće biti novaca za OA’ nakon Odluke dijelom je razumljiva, no izostala je zbog neraspisivanja javnih poziva potencijalnim pružateljima za druge usluge, koje već godinama postoje u Zakonu , a nema ih, jer nema sredstava. Nisu ocito ni planirana.

Zaključak: odluka kao prilika za profesionalizaciju sustava

Najveća vrijednost Odluke nije u jednoj usluzi, nego u načinu razmišljanja: od tablica prema životu, od formalizma prema ishodima, od ‘isključivanja’ prema usklađivanju podrški itd.

U protivnom ćemo opet napraviti slično ili isto, i raspravu svesti na to tko je ‘napao’, a tko ‘branio’, umjesto na to jesmo li sustav napokon učinili zrelim i funkcionalnim.

Kada govorimo o zaboravljenim vještinama to su one koje podrazumijevaju da nešto znaš napraviti. Izraditi. Danas su na cijeni majstori raznih profila. Držimo ih kao kap vode na dlanu, a umijeće izrađivanja i stvaranja nestaje i odlazi u povijest

Poslušaj članak

Želim ovaj tekst posvetiti umjetnosti izrade cipela. Sjećam se sada već davno da su se i moja mama i brojne mame i tate voljeli pohvaliti ručno izrađenim cipelama. Naravno, kupovale su se i one industrijski izrađene. U 70-ima i 80-ima tko je mogao, osim ostalih potrepština, cipele je kupovao u Italiji. U redu, i u Austriji, ali Italija je uvijek bila sinonim za moderne, jedinstvene i tako poželjne cipele.

No imati cipele izrađene kod privatnika – tako se to zvalo – davalo je ne samo status, nego je govorilo i o posebnom stavu gdje se cijenio ručni rad i kvalitetni materijali. Kod svog postolara imao si svoju mjeru, kalup, odabirali su se modeli i materijali. I majstori su radili, a cipele su trajale.

Sve je manje obrtnika postolara koji rade cipele. Danas se rade samo popravci. Kažu, ne isplati im se.

Moja opsesija cipelama i dalje traje, a odvela me do mjesta gdje se ručno rade cipele s puno pažnje, znanja, vještine i ljubavi. Ovo mjesto zavređuje punu pažnju iz više razloga. Radi se o poslovnoj jedinici ortopedije u URIHO na Aveniji Dubrovnik 5. Mjesto gdje su zaposleni vrijedni dragi ljudi koji znaju napraviti cipele. Od početka do kraja.

Miris kože i raznih materijala, zvuk kuckanja, miris lijepljenja, obrade, stotinu sitnih radnji koji vode do konačnog proizvoda.

– Vidite, po ovom otisku se na primjer vidi da osoba gazi prema van. Onda je tu potrebno dodati malo pojačanje da se ravno hoda.

– A vidite ovaj tu dio gdje smo lagano napravili umetak, ali se u stvari ne vidi, to vam je za osobe koje imaju problem koji se zove halux valgus. Ma znate ljudi to zovu čukljevi. E, to jako boli. Onda mi napravimo ovaj dodatak da osoba lakše hoda bez bolova.

I tako redom. Ne samo da se rade cipele, nego ovi dobri ljudi poprave i vaš hod. I ublaže bolove, obrišu nedostatke. Kao i kod svakog obrta, vještina je to koja se stječe godinama rada, vježbe, upornosti i iskustva.

– Znate, ljudi vam ne znaju. Kada čuju ortopedija, odmah misle da se radi o ne znam kako rugobnim cipelama. I onda ne dođu. A recimo imaju pravo dobiti besplatne cipele preko HZZO-a. Ali ne koriste. Valjda misle da će biti ružne. I liječnici baš neće reći. Pošalju ljude po gotove industrijski izrađene, a nije to isto. Znate, nama je na prvom mjestu da su naši klijenti zadovoljni i sretni. I drugačije ne može biti – kaže rukovoditeljica poslovne jedinice Željka Pavković.

Razmišljam da bi tako svugdje trebalo biti i zaključujem da je rijetkost vidjeti ljude toliko posvećene i predane svom poslu i svim detaljima.

Kupujemo, gomilamo, bacamo i tako u krug. Vrijedi se zamisliti o tome kada smo zadnji puta kupili nešto posebno, što nitko nema.

Opsesivno razmišljam o novim cipelama koje će biti napravljene u ovoj radionici. I svi će reći: ‘Vidi kak’ su dobre cipke!’. Oni hrabriji možda će se usuditi i pitati gdje sam nabavila.

Jedva čekam. Cipke s mojim potpisom.

J.L.