Nakon što je nedavno u Tiflološkom muzeju predstavljen priručnik u pet tematskih cjelina ‘Pristupačnost za sve 2 – smjernice za inkluzivnu praksu’, napravili smo intervju s muzejskom savjetnicom Tiflološkog muzeja i urednicom priručnika Moranom Vouk Nikolić

Poslušaj članak

S obzirom da je priručnik do sada objavljen u dva dijela, mogu li se očekivati i treći te četvrti dio, ili čak više dijelova? Ako da, o čemu će biti?

– Iako oba priručnika donose širok raspon tema i detaljno ih obrađuju, interes i potreba za stručnom literaturom ove vrste ne jenjavaju – zato već razmišljamo o trećem nastavku priručnika. Njegova koncepcija još je u fazi promišljanja, no svakako ćemo nastaviti razvijati i promicati ideju otvorenih, osjetljivih i društveno odgovornih muzejskih praksi.

Na osnovu dosadašnjeg iskustva s prvim priručnikom, objavljenim 2022. godine, imate li povratne informacije da isti u praksi doprinosi većoj pristupačnosti muzejskih sadržaja?

– Priručnici su značajno pridonijeli povećanju senzibiliziranosti prema posjetiteljima s invaliditetom te potaknuli promišljanje o mogućnostima prilagodbe unutar muzejskih prostora. U Hrvatskoj već postoje primjeri muzeja koji godinama njeguju inkluzivnu praksu, a u novije vrijeme, osobito kroz projektne aktivnosti, sve veći broj institucija uvodi različite oblike prilagodbi – od uređenja prostora do prilagođenih sadržaja i komunikacijskih pristupa.

Po Vama, što bi pomoglo da se ubrza postupak pristupačnosti muzejskih sadržaja svim osobama s invaliditetom po cijeloj Hrvatskoj? Postoji li možda oformljena stručna skupina u tu svrhu?

– Smatramo kako bi priručnici trebali biti prepoznati kao sastavni dio službene literature za stručne ispite u muzejskoj djelatnosti. Time bi se novim generacijama stručnjaka već u ranim fazama karijere približila važnost prilagodbi i razvijala osjetljivost za pitanja pristupačnosti. Istodobno, potrebno je njegovati pozitivnu klimu i spremnost na promjene unutar uprava ustanova, kako bi pristupačnost postala trajna vrijednost sustava. Takav bi pristup zasigurno doprinio stvaranju inkluzivnijih i otvorenijih baštinskih ustanova.

Kako unaprijediti objavljivanje muzejske publikacije za slijepe i slabovidne osobe?

– Objavljivanje publikacija za slijepe i slabovidne osobe treba planirati od samog početka, a ne kao naknadnu prilagodbu. Važno je omogućiti više formata – Braille, veliki tisak, audio i digitalne verzije prilagođene čitačima ekrana. Jednostavan dizajn, dobar kontrast i opis vizualnih elemenata također su ključni. Uz to, iznimno je važno uključiti same korisnike i udruge osoba s oštećenjem vida te osigurati podršku uprava ustanova, kako bi pristupačnost postala dio redovne muzejske prakse.

Kako približiti muzeje cjelokupnoj OSI populaciji?

– Muzeje je moguće približiti cjelokupnoj populaciji osoba s invaliditetom jedino ako pristupačnost postane sastavni dio muzejskog promišljanja, a ne dodatak. To znači da se prilagodbe trebaju planirati od samog početka — u prostoru, sadržaju, komunikaciji i programu. Potrebno je razvijati različite oblike pristupačnosti: prostornu, komunikacijsku i sadržajnu. Jednako je važno educirati muzejsko osoblje, surađivati s udrugama osoba s invaliditetom i uključivati ih u procese planiranja. Takvim pristupom muzeji ne samo da postaju dostupniji, nego i bogatiji – jer se otvaraju novim iskustvima, perspektivama i publici.

Kvalitetno obrazovanje omogućuje napredak svakog djeteta. Za djecu s invaliditetom i teškoćama u razvoju inkluzivno obrazovanje, kao temelj kvalitetnog obrazovanja, pruža mogućnost razvoja sposobnosti i potencijala te osjećaj pripadnosti i samopouzdanja

Poslušaj članak

S ciljem razmjene dobre prakse, u okviru dvodnevnog jubilarnog simpozija osoba s invaliditetom 30. listopada održan je panel ‘Inkluzivno obrazovanje – postignuća i izazovi’.

Marijana Gojčeta iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih istaknula je da je odgojno-obrazovna politika Vlade RH politika inkluzivnog obrazovanja.

– U odgojno-obrazovnom sustavu teži se stvoriti koliko god je moguće inkluzivne škole. To znači da djeci s teškoćama u razvoju u svakoj školi treba osigurati kvalitetno obrazovanje, obrazovanje prilagođeno njihovim potrebama, mogućnostima, sposobnostima i interesima. Pravilnik o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju propisuje pravo na primjerene programe i oblike školovanja te dodatnu podršku – pojasnila je Gojčeta.

Naglasila je da je od školske godine 2012./2013. upisano više od 20 tisuća učenika s teškoćama u sustavu osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, a danas je upisano oko 40 tisuća, dvostruko više nego prije. U redovnim školama su od 2008. godine posebni razredni odjeli u kojima se provode redovni i posebni programi.

– Intenzivno radimo na tome da se u redovnim školama ustrojavaju posebni razredni odjeli kako bi učenici bili u matičnim sredinama. Danas imamo oko pet tisuća pomoćnika u nastavi, velik broj škola ima stručne suradnike – ne samo pedagoga i knjižničara, nego i psihologa te jednog stručnog suradnika edukacijsko-rehabilitacijskog profila, a u nekim školama i tri stručna suradnika tog profila: socijalnog pedagoga, logopeda i edukacijskog rehabilitatora – objasnila je Gojčeta.

Naglasila je da resorno ministarstvo čini puno na poboljšanju inkluzivnog obrazovanja. Donesene su smjernice za odgojno-obrazovne djelatnike za rad s učenicima s teškoćama, a uz njih i smjernice za darovite učenike. Prošle godine doneseni su predmetni kurikulumi posebnih programa.

– Kroz suradnju s Agencijom za odgoj i obrazovanje nastojimo učitelje osposobiti da budu inkluzivni. Učitelj koji nikada prije nije radio s djetetom s teškoćama u početku rada s njim osjeća se nedovoljno kompetentnim. Međutim, učitelji imaju mogućnost zatražiti podršku, mogu se obratiti Ministarstvu ili Agenciji za odgoj i obrazovanje. Postoji mogućnost formiranja mobilnih timova koji će u školskoj sredini omogućiti osposobljavanje ne samo tog učitelja, nego čitavog kolektiva – pojasnila je Gojčeta.

Učiteljica Osnovne škole Fran Galović Sanja Minarik istaknula je da njezina škola zadovoljava sve uvjete inkluzije. Škola ima kompletan stručni tim, odnosno pedagoga, socijalnog pedagoga, logopeda i psihologa, te educirane učitelje i posebne razredne odjele.

Minarik je upozorila da se, nažalost, u neposrednom radu s djecom s teškoćama učitelji još uvijek osjećaju nedovoljno kompetentnima.

– Bojite se hoćete li pristupiti na ispravan način, hoćete li zadovoljiti potrebe djeteta. Stoga relevantne institucije u odgojno-obrazovnom sustavu trebaju učiteljima pružiti edukaciju i potrebne vještine. Na sreću, meni je to pruženo. Roditelji djevojčice s Down sindromom u mom razredu i članovi njezine udruge su mi ponudili pomoć i edukaciju. Udruga je za mene i učiteljicu u produženom boravku održala predavanje. Suradnja je dovela do toga da sam se osjećala sigurnije – ispričala je Minarik.

Naglasila je da se i cijeli razred uključio u inkluziju. Naime, uspostavljena je suradnja s raznim udrugama s kojima su učenici obilježavali prigodne datume, ali su udruge održavale i radionice tijekom cijele školske godine. Udruge su nudile i edukacije roditeljima djece razrednog odjela koji je pohađala djevojčica s Down sindromom.

– Iz susreta s tim udrugama stvorili smo inkluzivni projekt u razredu koji se proširio kao inkluzivni projekt škole, a nazvali smo ga ‘Inkluzija sad i ovdje’ – rekla je Minarik.

Glavna tajnica Nacionalnog sveta invalidskih organizacij Slovenije Mojca Vaupotič istaknula je da nije dovoljno samo prilagoditi nastavu djeci s teškoćama u razvoju, nego je bitan i odnos učitelja prema toj djeci. Stoga Nacionalni svet invalidskih organizacij Slovenije provodi radionice u školama, dječjim vrtićima i srednjim školama. Vaupotič je pojasnila da se u redovne razrede u Sloveniji uključuju djeca bez većih teškoća u razvoju, a u posebne razrede redovnih škola djeca s višestrukim teškoćama, ali imaju interakciju s drugim učenicima.

Predsjednica Foruma mladih SOIH-a Katarina Strunjak složila se da je bitan odnos učitelja prema učenicima s teškoćama u razvoju te je ispričala svoje iskustvo koje je prolazila tijekom školovanja. Posebno lijepo iskustvo bilo je tijekom osnovnoškolskog obrazovanja, gdje je imala puno razumijevanje svoje učiteljice, dok je na nerazumijevanje nekih profesora naišla tijekom školovanja na Pravnom fakultetu.

Smatra da je na lokalnoj razini u posljednjih nekoliko godina postignut napredak u inkluzivnom obrazovanju i da se taj napredak treba nastaviti.

– Nadam se da će se osobe s invaliditetom manje morati boriti za neka prava za koja sam se ja borila. Za sve one koji se ne mogu boriti sami i ne znaju kako dalje, smatram da moraju potražiti pomoć u udrugama osoba s invaliditetom i od stručnih timova u školama – poručila je Strunjak.

Djeca koja odrastaju sa spinom bifidom nerijetko su prepuštena brizi članova obitelji

Poslušaj članak

Koncem listopada tradicionalno se obilježava Svjetski dan spine bifide kojemu je cilj senzibilizirati javnost na posebne izazove s kojima se suočavaju ljudi rođeni s tom dijagnozom.

Za one neupućene, spina bifida nastaje malformacijom kralježnice i leđne moždine u ranom stadiju trudnoće. Posljedice variraju od blagih do ozbiljnih, uključujući probleme s hodanjem, mokrenjem i kontrolom crijeva. Liječenje može uključivati operaciju, a prevencija je moguća uz dovoljan unos folne kiseline prije i tijekom trudnoće. Spina bifida kolokvijalno se zove i ‘rascjep kralježnice’.

Znakovito, u našoj zemlji još uvijek nije izrađen registar oboljelih, pa se procjene kreću od oko 500 pa do 700 osoba s tom dijagnozom. Isto tako nije poznato ni koliko se djece godišnje rađa sa spinom bifidom te kako funkcionira sustav za podršku tim mališanima.

Stručnjaci u tom području tek spominju kako je možda najveći problem za te mališane otežana pokretljivost i pristupačnost javnih objekata. No malo se, ili nikako, govori o (ne)inlkuzivnosti zdravstvene i socijalne skrbi: djeca koja odrastaju sa spinom bifidom nerijetko su prepuštena brizi članova obitelji.

Učestalost spine bifide je jedna dijagnoza na tisuću poroda, a to nije malo. Stručnjaci stoga posebnu važnost apostrofiraju na inkluzivnost obrazovnog sustava, jer djeca s rascjepom kralježnice, dijagnozi unatoč, dokazano mogu realizirati uspješne poslovne karijere i voditi sadržajne, ispunjene živote.