Ako se otkrije što treba učiniti kako bi srce proizvelo novo stabilno srčano tkivo, to bi moglo dovesti do toliko željene terapije

Od srčanog udara godišnje u svijetu strada više od 18 milijuna ljudi. Najveći razlog tomu je neuredan život i svakodnevni stres. Srčani udar se može prevenirati lijekovima, ali i prakticiranjem zdravih životnih navika.

Najgora stvar kod srčanog udara je ta što ljude često uhvati, a da oni nisu ni znali da su u riziku od istog. Jednom kada srce popusti, zauvijek smo ovisni o nekoj vrsti terapije, te zauvijek moramo promijeniti svoj način življenja.

Ako čovjek, iz nekog razloga prestane dobivati dovoljno kisika iz krvi u mozak, to dovodi do zatajenja srca i možebitne smrti.

Kako piše Sciencealert, nova studija pokazala je kako to ne mora uvijek biti tako. Naime, austrijski znanstvenici ušli su u trag stanicama srčanog mišića koje se mogu samostalno obnavljati nakon što čovjek doživi srčani udar.

Radi se o ožiljnom tkivu. Jedini problem je taj što to ožiljkasto tkivno ne sudjeluje u kucanju stoga srce slabije radi. Iako slabije kucanje srca može rezultirati ponovnim srčanim napadima, čovjek zahvaljujući regeneraciji, odnosno ožiljnom tkivu ostane živ.

Čovjek nije jedino živo biće čije se srce može regenerirati. Miševi su također te sreće. Njihove se stanice mogu djelomično regenerirati te stvaraju nova mišićna vlakna nakon srčanog udara. Jedina razlika je u tome što te nove srčane stanice kod miševa puno bolje funkcioniraju.

Otkriće koje pokazuje kako se ljudsko srce može obnoviti nakon ozljede, daje nadu doktorima da bi konačno mogli smisliti lijek koji će pomoći da se ljudsko srce brže obnavlja i bolje radi nakon moždanog udara.

-Iako je ovo novo otkriće regeneracije mišićnih stanica uzbudljivo, nije dovoljno da spriječi razorne učinke srčanog udara. Stoga se s vremenom nadamo razviti terapije koje mogu pojačati prirodnu sposobnost srca da proizvodi nove stanice i regenerira srce nakon udara – istaknuo je kardiolog Robert Hume, glavni autor ove studije.

Već prethodna studija pokazala je kako se uz pomoć Ventrikularnog potpornog uređaja može stimulirati proizvodnja novih srčanih vlakana kod ljudi koji su doživjeli srčani udar.

Iako se ovaj uređaj u osnovi koristi kako bi podržao normalno pumpanje krvi dok pacijent ne dobije novo srce ili ugradi prijemosnicu, neki dokazi upućuju na to kako se uz pomoć tog stimulatora, također može razviti novo srčano tkivo koje bi normalno radilo i poboljšalo rad srca.  

U sadašnjoj studiji, kardiolog Hume je zajedno sa svojim timom ispitivao živo ljudsko srčano tkivo od pacijenta proglašenog moždano mrtvim, kao i uzorke prikupljene od pacijenata tijekom operacije premosnice.

Tim je sekvencirao RNK (očitavanja DNK koja se koriste za izradu proteina) i pomno proučio proteine ​​i metabolizam tkiva. Isto tako, gledali su pod kojim se uvjetima proteini u srčanom tkivu reproduciraju nove stanice.

Ako znanstvenici uspiju točno otkriti što treba učiniti kako bi srce proizvelo novo stabilno srčano tkivo koje će ustabiliti rad srca nakon srčanog udara, to bi moglo dovesti do razvitka terapije koja će smanjiti umiranje od srčanog udara.

U istraživanju je dokazano da igrači koji imaju duže karijere imaju dva puta veći rizik da će dobiti neku neurodegenerativnu bolest

Američki nogomet je jedan je od najuzbudljivijih, ujedno i najžešćih sportova na svijetu. Upravo grubost i energija tijekom igre je ono što ljude privlači ovom sportu. Međutim, dugoročno igranje, bez adekvatne opreme može biti štetno za zdravlje igrača.

Naime, kako piše BBC, sve više istraživanja pokazalo je kako igrači uslijed učestalih udaraca glavom, nakon nekog vremena mogu oboljeti od teških neurodegenerativnih bolesti.

Ovaj tip sportske ozlijede javlja se i u drugim sportovima, a najčešće kod boksača koji u svojoj karijeri, tijekom borbi primaju niz jakih i teških udaraca.  Takva trauma glave kod njih uzrokuje ‘pijanstvo od udaraca’ – stanje zbog kojeg boksači počnu teturati te postanu mentalno zbunjeni.

‘Pijanstvo od udaraca’ s odmakom zna prerasti u jedan oblik demencije pod nazivom ‘dementia pugilistica’ (boksačka demencija). Doktori su smatrali da se taj tip demencije javlja isključivo kod boksača, točnije sportaša koji su imali ponovljenu ozljedu glave.

Međutim, ispostavilo se da to nije baš posve točno. Od iste bolesti 2002. godine, u 59 godini života, preminuo je igrač Engleske nogometne reprezentacije te igrač West Bromwich Albiona, Jeff Astle. Prije nego je umro bila mu je dijagnosticirana rana demencija.

Drugi, veoma sličan slučaj, dogodio se iste godine u Americi. Igrač američkog nogometa legendarni Mike Webster doživio je kognitivni pad, a imao je i ostale simptome karakteristične za Parkinsonovu bolest.

Liječnički nalazi, odnosno snimke mozga,  pokazale su da je uzrok smrti kod obojice bio kronična traumatska encefalopatija.  Radi se o modernijem nazivu za boksačku demenciju.

Nisu to izolirani slučajevi. U ranijoj povijesti dogodio se još jedan grozni smrtni slučaj. Naime, još jedna zvijezda američkog nogometa,  David Russell Duerson presudio je sam sebi 17. veljače 2011. godine. Analizom njegovog mozga, koja je napravljena nakon njegove smrti, utvrđeno je da je i on patio od kronične traumatske encefalopatije, a simptom mu je bio jaka depresija, zbog koje je se odlučio na ovaj grozan čin.

Neuropatolog  Willie Stewart sa Sveučilišta u Glasgowu ističe da je kod kronične traumatske encefalopatije slika dosta specifična.

CTE je doista specifičan oblik degenerativne patologije mozga jer ga vidimo samo kod ljudi s anamnezom ozljeda glave ili udaraca glavom. Stanje je također karakteristično jer ako pogledate pod mikroskopom, vidjet ćete specifičan obrazac abnormalnih proteinskih naslaga zvanih tau u mozgu – kazao je Stewart.

Liječnik tvrdi kako se ovo stanje, može prepoznati postavljanjem jednostavnog pitanja.

– Najbolji način da se utvrdi ima li netko CTE jest da mu se postavi pitanje ‘jeste li ikada igrali nogomet?’ ili ‘jeste li ikada igrali ragbi?’ Jer ako ste profesionalni nogometaš i imate demenciju, onda su vam šanse da imate CTE u mozgu vrlo visoke- kaže neuropatolog.

Isto tako, profesorica neurologije i patologije sa Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Bostonu je pozvala više bivših sportaša da sudjeluju u ispitivanju i tako pomognu pri dijagnosticiranju i boljem razumijevanju kronične traumatske encefalopatije.

Profesorica je pozvala bivše igrače ragbija da nakon svoje smrti doniraju svoj mozak i tako sudjeluju u studiji kako bi se više saznalo i bolje dijagnosticiralo te pravilnije liječilo KTE.

Od 376 bivših igrača ragbija te igrača tamošnje NFL, koji su donirali svoj mozak, njih 91,7% imalo je  kroničnu traumatsku encefalopatiju. Osim igrača ragbija također su testirani i ljudi koji su se bavili drugim sportovima kao što su bejzbol, biciklizam, i hokej na ledu. Kod svih ispitanih bio je isti slučaj – ponovljeni udarci u glavu.

U ispitivanju se shvatilo da je igranje nogometa bilo povezano i sa drugim degenerativnim stanjima. Stewart je zajedno sa timom svojih kolega 2019. godine pregledao zdravstvene kartone gotovo 8000 bivših škotskih profesionalnih nogometaša i usporedili ih s 23 000 članova opće populacije.

-Uzeli smo naše nogometaše i usporedili ih s ljudima u zajednici koji su rođeni iste godine i živjeli su u otprilike istim područjima . Za svakog nogometaša imali smo tri usklađena kontrolna ispitanika, tako da smo imali dobru predodžbu o tome kako bi trebalo izgledati normalno zdravlje i starenje – istaknuo je Stewart.

Ispitivanje je pokazalo da su nogometaši imali pet puta veću vjerojatnost da će dobiti Alzheimerovu bolest, četiri puta veću da će imati bolest motornih neurona i dva puta veću vjerojatnost da će patiti od Parkinsonove bolesti u starosti, u usporedbi s ljudima koji se ne bave nikakvom vrstom nogometa.

U istraživanju je dokazano da kod igrača ragbija koji imaju duže karijere rizik je dva puta veći da će dobiti neku neurodegenerativnu bolest, nego oni čije su karijere kraće.

Drugo istraživanje, ono profesora radiologije Michaela Liptona sa Medicinskog centra  Irving sa Sveučilišta Columbia, potvrdilo je da igrači koji se bave američkim nogometom imaju veću mogućnost dobivanja neurodegenetivnih bolesti.

Naime, on je u svom ispitivanju koristio magnetsku rezonancu za preglede mladih igrača koji se ragbijem rekreativno bave.

Njegovo istraživanje pokazalo je da igrači koji češće udaraju loptu glavom imaju lošije rezultate na testovima učenja i pamćenja. Isto tako, kod njih se primijeti oštećenje orbitofrontalnog korteksa- djela mozga koji se nalazi iza očiju, a služi za donošenje odluka, obradu emocija, poticanje socijalnog ponašanja, te obradu okusa i mirisa.

Bijela tvar u mozgu je poput mrežnog kabela ljudskog mozga koji se sastoji od vrlo finih niti zvanih aksoni, koji prenose informacije

Radi se o vezama koje su jako osjetljive na jako ubrzanje i promjenu kretanja. Stoga kada se dogodi nagla promjena kretanja i udarac, to uzrokuje obijanje mozga unutar lubanje, te dolazi do istezanja aksona i prekidanja njihove povezanosti.

-Ako razmišljate o udarcu lopte glavom, udarac u glavu je relativno blag – ne uzrokuje frakture lubanje ili krvarenje u mozgu ili očitu ozljedu, ali ono što ima potencijal učiniti jest uzrokovati da sile putuju kroz mozak. Ta sila uzrokuje da se mozak unutar lubanje pomakne s mjesta udara. A mozak je izuzetno mekan, gotovo konzistencije želatine  i stoga, kada se mozak tako udari, on će se stisnuti, uvrnuti i deformirati, a to opterećuje aksone – rekao je Lipton.

Prema istraživanju, Igrači koji su najčešće udarali loptu glavom, koji su prijavili više od 1000 udaraca loptom godišnje, pretrpjeli su znatno veću štetu.

-Naše istraživanje pokazuje da se kod ovih relativno mladih, zdravih ljudi nešto događa u mozgu, ali to u ovom trenutku ne uzrokuje bolest – ističe radiolog.

Ako igrači američkog nogometa žele ostati zdravi, moraju koristiti adekvatnu opremu koja bi ublažila udarce. Takva oprema već postoji.

Naime, u Kaliforniji dizajniraju kacige za američki nogomet s ugrađenim tekućim amortizerima, koji navodno smanjuju udar u glavu za oko 30%.

Veliki broj udaraca glavom na koji se uopće ne registra u ovome sportu je razlog svim tim neurodegenerativnim bolestima.

Kao rezultat Stewartovih istraživanja, u Velikoj Britaniji zabranjeno je udarati loptu glavom na utakmicama američkog nogometa za mlađe uzraste.

To je definitivno smjer kojim se treba ići ako igrači američkog nogometa žele ostati zdravi.

Znanstvenici su otkrili da što je duže godina sudionik bio izložen onečišćenom zraku, to je progresija bolesti brža i jača

Amiotrofična lateralna skleroza (ALS) je teška, neizlječiva neurodegenerativna bolest koja napada motoričke neurone, moždane stanice koje kontroliraju mišiće, te to izaziva slabost, atrofiju i grčenje mišića. Od ove teške bolesti u svijetu boluje više od 352.000 ljudi.

Za spomenutu bolest, koja je, nažalost, izrazito smrtonosna, do sada još uvijek nije poznat uzrok, niti je pronađen adekvatni lijek.

Iako se ne zna uzrok Amiotrofične lateralne skleroze, studija objavljena u časopisu  JAMA Neurology, otkrila je kako jedan od ključnih faktora za rizik od oboljenja od ove bolesti je onečišćenje zraka, piše Sciencealert.

U studiji u kojoj je sudjelovalo 10 000 stanovnika, provjeren je zrak ispred i u njihovoj kući, deset godina prije postavljanja dijagnoze. Znanstvenici su ispitivali najčešće vanjske tvari koje najčešće loše utječu na zdravlje – dušikov dioksid i čestice.

Što se tiče čestica koje mogu loše utjecati na zdravlje, one su nevidljive ljudskim okom.

Otkriveno je da dugotrajna izloženost onečišćenju zraka povećava rizik od dobivanja ALS-a za 20 do 30 %. Obrazac po kojem je rađeno ispitivanje pokazao je iste rezultate  nakon što su ispitana braća i sestre oboljelih. To je isključilo utjecaj genetike i utjecaj faktora odrastanja u istom okruženju.

Da je onečišćenje zraka najveći faktor za dobivanje ove bolesti, dokazuje i činjenica da su oboljeli koji su tijekom dužeg vremenskog perioda konstantno bili izloženi onečišćenom zraku, točnije utjecaju PM10 i dušikovog dioksida, imali veći rizik od smrti, dok im je za života dugotrajno bila potrebna maska za disanje.

Kako tvrde znanstvenici, najveći krivac za onečišćenje zraka koji su sudionici istraživanja udisali, bio je upravo promet u blizini njihove kuće.

Liječnici koji su uključeni u istraživanje promatrali su s kolikom uspješnosti pacijenti obavljaju svoje svakodnevne dužnosti. To promatraju gledajući funkcionalnost u nekoliko ključnih područja.

Kod pacijenata se gleda bulbarna funkcija (govor, kontrola sline i gutanje), fina motorika (pisanje rukom, rezanje hrane, odijevanje i osobna higijena), gruba motorika (okretanje u krevetu i namještanje posteljine, hodanje i penjanje stepenicama) i disanje (kratkoća daha, otežano disanje pri ležanju na ravnoj površini i znakovi respiratornog zatajenja).

Svi uključeni u studiju praćeni su tijekom šest mjeseci od postavljanja dijagnoze. Doktori su promatrali kojom se brzinom bolest širila te kako je utjecala na svako prethodno navedeno područje funkcioniranja.

Pacijenti čije je pogoršanje bilo brže od 75 % ostalih pacijenata, označeni su kao oni s bržom progresijom bolesti.

Znanstvenici su otkrili da što je duže godina sudionik bio izložen onečišćenom zraku, to je progresija bolesti brža i jača. Utjecaj bolesti prvo se vidio na smanjenju motoričke i respiratorne funkcije kod pacijenta, dok nije toliko brzo utjecala na bulbarnu funkciju.

Iako razlozi, zašto se neke funkcije pogoršavaju brže od drugih, nisu u potpunosti jasne, vrlo je moguće da se različiti dijelovi živčanog sustava razlikuju u svojoj osjetljivosti na ozljede povezane sa zagađenjem.

Pri ovom istraživanju u obzir je uzeto više različitih čimbenika koji mogu utjecati, kako na izloženost onečišćenju zraka, tako i na rizik od bolesti motornih neurona.

Čimbenici su uključivali prihode, obrazovanje, zanimanje te žive li sudionici u urbanim ili ruralnim područjima.

Ova studija mogla bi pomoći liječnicima da napokon otkriju uzrok, a potom i lijek za ovu tešku dijagnozu.