Video / podcast
Zašto osobe s oštećenjem sluha ‘čuju, ali ne razumiju’?
Autorica: Iva Baričević
Ključna poruka ove epizode je jednostavna: osoba može čuti govor, ali ako nedostaju određene frekvencije, mozak nema dovoljno informacija da bi potpuno razumio govor
Poslušaj članak
Dobrodošli u sedmu epizodu vloga ‘Svijet gluhih s Ivom B’.
U prošloj epizodi govorili smo o tome što gluhe i nagluhe osobe zapravo mogu čuti. Danas odgovaramo na pitanje: Kako netko može čuti da osoba govori, a ipak ne razumjeti što govori?
Mnoge osobe s oštećenjem sluha kažu: ‘Čujem da netko govori, ali ne razumijem što govori’. To često zbunjuje ljude koji se pitaju kako je to moguće.
U ovom videu pokazat ćemo kako govor može zvučati osobi s oštećenjem sluha i zašto razumijevanje govora nije samo pitanje glasnoće.
Odgovor je jednostavan: govor nije jedan zvuk, nego kombinacija različitih frekvencija i različitih jačina zvuka. Da bismo razumjeli riječi, moramo čuti dovoljno širok raspon frekvencija.
Audiogram je grafički prikaz rezultata audiometrije koji pokazuje koje frekvencije osoba čuje i kolika mora biti jačina zvuka da bi pojedini ton bio čujan. Rezultati se dobivaju audiometrijskim testiranjem sluha koje provodi audiometrist ili drugi educirani zdravstveni djelatnik, a nalaz tumači specijalist otorinolaringologije.
Na audiogramu se često prikazuje područje koje se naziva ‘speech banana’ ili govorna banana. To je žuto zakrivljeno područje koje pokazuje gdje se nalaze glasovi ljudskog govora. Ako osoba ne čuje dio tih frekvencija, gubi informacije potrebne za razumijevanje riječi.
Glasovi govora raspoređeni su po frekvencijama. Samoglasnici poput A, E, I, O i U nalaze se uglavnom na nižim frekvencijama (otprilike 250 do 1000 Hz), glasniji su i lakši za čuti.
Srednje frekvencije (od približno 500 do 2000 Hz) sadrže glasove poput M, N, L, R, V, B, D i G, koji pomažu u prepoznavanju riječi.
Suglasnici poput S, F, Š, T, K i Č nalaze se na višim frekvencijama (od približno 2000 do 8000 Hz). Oni su tiši, ali upravo oni daju riječima ključnu jasnoću. Suglasnici nose najveći dio informacija važnih za razumijevanje govora. Zanimljivo je da osobe s oštećenjem sluha te iste suglasnike i same slabije izgovaraju, jer ih ne mogu čuti, pa samim time ni kontrolirati u vlastitom glasu.
Kod osoba s oštećenjem sluha upravo su visoke frekvencije najčešće pogođene, pa govor može biti čujan, ali ne i dovoljno jasanza razumijevanje.
Zbog toga govor može zvučati kao nejasno mrmljanje ili kao da dolazi iz pozadine. Riječi ‘pas’, ‘kas’, ‘sat’ ili ‘sad’ mogu zvučati gotovo isto, jer se razlikuju upravo po tihim suglasnicima. Zbog toga pojačavanje glasa često ne pomaže. Glasniji govor najčešće dodatno pojačava samoglasnike koje osoba već čuje, dok suglasnici i dalje ostaju nejasni. Zato glasnije ne znači nužno i razumljivije.
Osobe s oštećenjem sluha obično bolje razumiju govor kada vide lice sugovornika, kada nema pozadinske buke i kada osoba govori razgovijetno i umjerenim tempom.
Sličan efekt postoji i kod slušanja glazbe. Melodija i ritam pjesme mogu se čuti, ali riječi često ostaju nejasne. Instrumenti i pozadinski zvukovi dodatno otežavaju razumijevanje suglasnika pa tekst pjesme često ostaje nerazumljiv bez titlova.
Ključna poruka ove epizode je jednostavna: osoba može čuti govor, ali ako nedostaju određene frekvencije, mozak nema dovoljno informacija da bi potpuno razumio govor. Zato rečenica: ‘Čujem da netko govori, ali ne razumijem što govori’ nije stvar pažnje, koncentracije ili inteligencije, nego načina na koji slušni sustav obrađuje zvuk.
Ako vam se epizoda svidjela, podijelite je, pretplatite se i vidimo se u sljedećoj epizodi!