MARIO KOVAČ Umjetnici s invaliditetom ne smiju biti u getu

Mario Kovač široj je javnosti ponajprije poznat kao kazališni i filmski redatelj, no svoje je znanje i iskustvo usporedo stavio u funkciju inkluzivnih projekata, u kojima je značajne uloge povjerio upravo osobama s invaliditetom

Poslušaj članak

Gospodine Kovač, nedavno ste nas ugodno iznenadili s Inkluzivnim kvizom, jedinstvenim i neobičnim projektom u kojemu ste okupili kvizaše sa i bez invaliditeta. Recite nam, mogu li ovakvi projekti, polako ali sistematično, rušiti predrasude koje, nažalost, i danas postoje prema osobama s invaliditetom?

– Mogli bi, kad bi na njih dolazile osobe koje imaju te predrasude. Nažalost, na ovakva događanja uglavnom dolaze osobe koje nemaju te predrasude. No, odnekud treba krenuti pa se nadam da bi ovakva okupljanja mogla zaživjeti na nekim fakultetima i akademskim institucijama, pa se odatle proširiti i na neka potencijalno zanimljiva područja, u javnost. Doživljavam ovo kao nastavak uvjerevanja šire javnosti, koja nema svakodnevni doticaj s osobama s invaliditetom, kako ih ne trebaju doživljavati isključivo kroz socijalnu ili medicinsku prizmu – što je dominantan narativ u našim medijima – već i kao socijalna i društvena bića te aktivne pripadnike zajednice.

Autor ste nekoliko inkluzivnih kazališnih projekata i predstava u kojima ste glavne uloge povjerili glumcima s invaliditetom. Koliko je dugogodišnja suradnja s osobama s invaliditetom utjecala na Vas, ne samo kao kazališnog i filmskog redatelja, nego i posve osobno?

– Zapravo, u potpunosti sam prestao doživljavati invaliditet određene osobe kao neki izrazito važan faktor za njeno definiranje. Otprilike mi je u rangu nečije boje kose ili glazbenog ukusa, tek jedna od nečijih karakteristika, nimalo važnija od nekih drugih. Izuzetak je, naravno, u tome što se unaprijed pripremim na neke arhitektonske ili prostorne probleme ako znam da ulazim u određeni projekt ili privatno druženje sa osobom kojoj možda neki sadržaji nisu pristupačni iz tih razloga.

Često ste radili i s glumcima s intelektualnim teškoćama. Opišite nam izazove s kojima ste se susretali na tim projektima?

– Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer ne postoji jedinstvena formula koja bi obuhvatila širi spektar takvih korisnika. Osobe s intelektualnim teškoćama su često jedinstvene i svako od njih ima neki svoj mehanizam ili metodu unutar koje funkcionira, gotovo za svakog od njih vrijedi potpuno zasebni, individualni kod putem kojeg komuniciramo, surađujemo i stvaramo. Izazova je puno i različiti su, a najvažnije oruđe za nositi se s tim izazovima je prvenstveno – strpljenje. Strpljenje i razumijevanje su ključevi bez kojih ne treba ni krenuti u avanturu takvog zajedničkog stvaralačkog rada, baš kao i čvrsta volja za naizgled beskonačno ponavljanje materijala.

Kako kulturnu scenu općenito učiniti inkluzivnijom, što kao društvo trebamo napraviti kako bi i umjetnici s invaliditetom postali predmetom javnog interesa?

– Za početak, mislim da se i sami umjetnici s invaliditetom tu trebaju više potruditi, stalno težiti podizanju kvalitete svog rada, educiranju i učenju. Nije dovoljno očekivati od javnosti da pokazuje interes za njihov rad bez vlastitog napora. Umjetnost treba stvarati iz potreba da se ona stvara, a ne iz potrebe da budeš prihvaćen. Naravno da je ljepše kad se tvoj rad prepozna i verificira pažnjom publike, nagradama ili financijskim uspjehom ali oni ne bi trebali biti ultimativni cilj. Također, svi umjetnici, pa tako i oni sa invaliditetom, trebaju odbiti biti stavljeni u geto gdje se dive jedni drugima, već biti spremni i na negativne kritike i komentare svog rada ako žele biti ravnopravni. Inkluzija je mač s dvije oštrice i tko želi ući u umjetničku arenu, mora biti spreman na mogućnost da se poreže. Treba biti strpljiv i uporan, pa čak spreman i na neuspjeh na isti način kako su na to spremni i umjetnici koji nemaju invaliditet. Ne smije se invaliditet koristiti kao izlika za manjak truda ili talenta niti kao prečica za dostizanje nekih ciljeva, ali ne treba ga se ni skrivati niti bježati od njega, već ga prihvatiti kao realnost. Talent će se prepoznati i probiti, baš kao i rad uložen u to.