Naziv je to zbirke eseja poznatog čakovečkog profesora književnosti, Ivana Pranjića, poznatog i prepoznatog od generacija međimurskih srednjoškolaca kojima je otkrivao čari izgovorene i još više napisane riječi, prepoznajući među njima skrivene buduće pisce, od kojih je svakako najpoznatiji Kristian Novak
U razgovoru sa svojim bivšim učenikom, a sada jednim od najboljih hrvatskih suvremenih pisaca, upravo Kristianom Novakom, koji je objavljen umjesto pogovora u njegovoj knjizi ‘Nula previše’, Pranjić kaže: ‘Umjetnika možeš prepoznati i u stručnom tekstu. A najlakša metoda, mislim da je to i moja i tvoja (kaže Novaku), jest da ‘iskrenost daruje pismenost’. Ako navedeš čovjeka da se izrazi iskreno, dao si mu najbrži put do pismenosti. Kreni duboko iznutra, jedino ćeš tada progovoriti. … U iskrenom iskazu nema laži, nema prijetvornosti i samim time nema problema s jezikom. … Riječi se same otimaju i slažu. … Kad progovoriš iskreno, sviraš k’o vrag. Pa daj sviraj! Ponekad je strašno progovarati o sebi, ali to može biti i toliko ljekovito, za onoga koji progovara, ali i za one koji slušaju tu priču.’
Kristian Novak, taj svemoćni mag riječi koji čitatelja naprosto opčinjava zarobljavajući ga u svakom novom sadržaju, taj majstor opservacije i introspekcije i nesmiljene kritičnosti spram događaja, vremena, ljudi i prostora koji ga okružuju, bivajući i milosrdan i nemilosrdan u isto vrijeme, taj po mome mišljenju najveći psiholog (osobito dječji) među hrvatskim piscima, taj zagovornik ‘rubnih tema’ kojega profesor Pranjić očito nije morao dugo nagovarati na iskrenu ‘svirku’.
U ‘Črnoj mati zemla’ tako Novak, opisujući razgovor šestogodišnjeg Matije s bolničkom psihologinjom, stvara antologijske rečenice koje bi svoje mjesto trebale naći i u udžbenicima psihologije:
‘Htjela je da joj nacrtam nešto pa sam nacrtao ježa i medvjeda i snjegovića na sanjkama. S tim nije bila previše zadovoljna pa sam nacrtao još i sebe, mamu, sestru i ujaka kako se igramo na bazenu i penjemo se na tobogan. Čak sam i napisao ‘MATIJA’ pokraj sunca, pa onda i ‘JA SE ZOVEM MATIJA IMAM 6 GODINA.’
Pitala me je li me sestra ikad plašila, a ja sam slagao da nije. Prije no što je otišla rekla mi je da ću od sada jednom tjedno razgovarati s jednom tetom u Čakovcu kojoj mogu reći sve što me muči. Točno sam znao što ću joj govoriti. Kao u školi. Lagat ću da je sve lijepo i da sam sretan i da imam drugarstvo.
Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.’
Kristian Novak, neskriveni, autentični pronositelj ‘iskrenosti koja daruje pismenost’.
Kristian Novak, dobitnik državne nagrade ‘Vladimir Nazor’ za književnost, dodijeljene mu sredinom ovog tjedna.
