Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Za inkluzivno društvo važno je osobama s invaliditetom osigurati samostalan i dostojanstven život, a ključnu ulogu u tome imaju osobni asistenti. Odgovoran i zahtjevan posao tri i pol godine radi Snježana Čokljat, koja je osobna asistentica Tatijani Gjureković, članici Društva MS Grada Zagreba

Poslušaj članak

Iako prethodno nije imala iskustva, za taj se posao odlučila iz želje da pomogne osobi s invaliditetom u izvršavanju svakodnevnih životnih potreba i doprinese njezinoj integraciji u društvo. Snježana radi pet dana u tjednu po osam sati, a Tanji pomaže u obavljanju raznih aktivnosti u kući i izvan kuće, kao što su odlazak liječniku ili na kulturne i društvene događaje.

– Volim ovaj posao i ne bih ga mijenjala za neki drugi jer mi je zadovoljstvo pomoći onima kojima je to potrebno. Moja obitelj daje mi podršku i razumijevanje za ono što radim. Žao mi je što je još uvijek posao osobnog asistenta podcijenjen i trebalo bi podizati svijest javnosti o važnosti tog posla – rekla je Snježana.

Naglasila je da je završena edukacija za osobnog asistenta doprinijela njezinom osobnom razvoju i da je spremna dalje se usavršavati.

Za Tatjanu Gjureković usluga osobne asistencije ima neprocjenjivu vrijednost te je pohvalila trud i entuzijazam Snježane u njezinom radu. Naglasila je kako joj je ova usluga omogućila da se ponovno vrati u normalan život.

– Vodila sam aktivan društveni život i sa suprugom sam dosta putovala. Međutim, progresivna bolest to je promijenila, već šesnaest godina sam u invalidskim kolicima, što sam u početku teško prihvaćala – ispričala je Tatijana.

Naglasila je da nema dovoljno asistenata te bi njihov materijalni položaj trebao biti bolji jer zbog malih plaća ljudi nisu motivirani raditi plemenit posao.

Izvršna voditeljica Ureda i razvoja programa Društva MS Grada Zagreba Dijana Kocijan istaknula je da je u Društvu trenutačno zaposleno 45 osobnih asistenata, a usluga osobne asistencije pruža se 41 korisniku. Osim osobama s multiplom sklerozom, usluga osobne asistencije putem Društva pruža se i korisnicima Centra za pružanje usluga u zajednici Mali dom. Iako trenutačno Društvo ima dovoljno osobnih asistenata, planiraju se i nova zapošljavanja.

– Sami korisnici ističu da bez usluge osobne asistencije ne bi mogli funkcionirati i morali bi biti smješteni u ustanove. Cilj je osigurati osobama s invaliditetom jednake mogućnosti te je osobna asistencija dobar način za deinstitucionalizaciju – rekla je Kocijan.

Naglasila je da je posao osobnog asistenta izazovan, ali obogaćuje život osoba koje ga rade te se Društvo zalaže za poboljšanje njihova materijalnog položaja i veću vidljivost.

– Rad osobnog asistenta važan je ne samo za korisnika nego i za zajednicu. Društvo pozdravlja odluku Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike da se osobni asistenti zaposle u ustanovama socijalne skrbi. Bitno je da osobni asistenti u ovim ustanovama i udrugama rade u istim uvjetima i da za isti rad budu jednako plaćeni – zaključila je Kocijan.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Ako želimo kreirati prilike koje odgovaraju stvarnim potrebama mladih, njihov glas treba biti prisutan prije donošenja odluka, a ne tek nakon što su programi već osmišljeni

Poslušaj članak

Youth IMPACT projekt je pokrenut s misijom jačanja kapaciteta organizacija koje rade s mladima, kao i osnaživanje mladih s oštećenjem vida.

Projekt se provodi u partnerstvu pet stožernih saveza koje okupljaju osobe s oštećenjem vida iz pet zemalja – Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Federacije Bosne i Hercegovine i Cipra – dakle organizacija koje provode različite aktivnosti kako bi mladi ljudi imali bolje prilike na tržištu rada i u društvu općenito.

Kooradinator projekta je Hrvatski savez slijepih koji je jučer u Tiflološkom muzeju upriličio okrugli stol na kojemu je javnosti predstavljen i priručnik Bridging Differences Programme (BDP Toolkit). Riječ je o priručniku namijenjenom svima koji rade s mladima, a koji obuhvaća svakodnevne, komunikacijske i socijalne vještine te vještine zapošljivosti, poduzetničke, digitalne i medijske vještine, prilagođene radu s mladima s oštećenjem vida.

Okrugli stol pod nazivom ‘Premošćivanje razlika, stvaranje prilika u radu s mladima’ okupio je predstavnike iz različitih sektora koji svojim radom na različite načine utječu na prilike dostupne mladima.

Posebna pažnja posvećena je prijelazima između različitih sustava, osobito prijelazu iz obrazovanja prema zapošljavanju. U razgovoru su se susrele perspektive obrazovanja, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, profesionalne rehabilitacije te Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.

– Razmjena iskustava pokazala je koliko je važna suradnja različitih sustava i kontinuitet podrške kako bi mlada osoba na svom putu prema zapošljavanju mogla pravodobno prepoznati i iskoristiti mogućnosti koje su joj dostupne – kažu iz Hrvatskog saveza slijepih.

Razgovor je obuhvatio i različite aspekte pristupačnosti, od fizičke i digitalne pristupačnosti do dostupnosti informacija, mogućnosti kretanja i pristupa prostoru, komunikacije i pristupa sadržajima. Istaknuto je kako promišljanje o različitim potrebama korisnika može dodatno pridonijeti tome da postojeći programi i aktivnosti budu otvoreni i dostupni što većem broju mladih.

Kroz raspravu bilo je vidljivo da institucije i organizacije već provode različite aktivnosti i promišljaju o izazovima s kojima se susreću mladi s oštećenjem vida, no istodobno se pokazala potreba za njihovim još snažnijim povezivanjem i međusobnom suradnjom.

Jedna od važnih poruka susreta bila je i da mladi ne bi trebali biti samo korisnici programa i mjera, već aktivni sudionici u njihovom oblikovanju. Ako želimo kreirati prilike koje odgovaraju stvarnim potrebama mladih, njihov glas treba biti prisutan prije donošenja odluka, a ne tek nakon što su programi već osmišljeni – poruka je jučerašnjeg okruglog stola.

Okrugli stol zaključio je porukom da za uključivanje mladih s oštećenjem vida nije odgovorna samo jedna institucija, organizacija ili projekt. Za mnoge potrebne promjene nisu nužno potrebni novi sustavi, već bolje povezivanje onoga što već postoji, uklanjanje prepreka i stvaranje uvjeta u kojima mladi mogu ravnopravno sudjelovati.

Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Kada korisniku psa pomagača zabrane ulazak u trgovinu, ustanovu ili drugi javni prostor, ne zabranjuju ulazak samo psu. Zabranjuju čovjeku ravnopravno sudjelovanje u društvu

Poslušaj članak

Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet u posljednje vrijeme pokušava upozoriti javnost na neugodna iskustva koja proživljavaju korisnici pasa pomagača, ali i onih koji te pse socijaliziraju kako bi jednom postali pomagači.

Novinari In Portala čuli su više svjedočanstava socijalizatora pasa i osoba s invaliditetom koji često nisu mogli obaviti i najobičniju kupnju u trgovini, a da pritom nisu postali predmetom ničim isprovocirane ljutnje, pa i vrijeđanja od strane ljudi koji ili ne poznaju zakone ili naprosto ne vole pse.  

Stoga smo ovih dana posjetili Hrvatsku udrugu za školovanje pasa vodiča i mobilitet koji su na potvrdili da i njihovi korisnci te socijalizatori prijavljuju slučajeve diskriminacije u javnim prostorima. Kršenja Zakona o korištenju psa pomagača više nisu samo incidentna nego gotovo pa uobičajena pojava.

– Pas pomagač nije kućni ljubimac. On je partner osobi s invaliditetom ili djetetu s teškoćama u razvoju. Pomaže mu da se kreće, bude sigurnije, samostalnije i aktivnije. Njegova prisutnost nije pitanje dobre volje zaposlenika, voditelja objekta ili zaštitara – pravo pristupa javnim prostorima zakonski je uređeno.

Pa ipak, u Hrvatskoj korisnici pasa pomagača i dalje se susreću sa zabranama, nerazumijevanjem i situacijama u kojima moraju dokazivati ono što im već zakonski  pripada. A svaka takva situacija ostavlja trag – kažu nam u spomenutoj Udruzi za pse pomagače.

– Zamislite da krenete liječniku, u trgovinu, restoran ili u zoološki vrt. Ne tražite nikakav poseban tretman. Samo želite ući kao i svi drugi. Sa sobom imate svog psa pomagača – psa koji je školovan upravo zato da vam omogući veću zdravstvenu sigurnost, samostalnost I mobilnost.

A onda na vratima čujete: ‘Ne možete unutra.’

Objašnjavate da je pas pomagač. Pokazujete radnu iskaznicu. Pokušavate objasniti zakon.

Ali odgovor je i dalje – ne.

U tom trenutku ne osjećate samo ljutnju. Tu su poniženje, nemoć, nevjerica, osjećaj diskriminacije i pitanje: ‘Zašto se meni ovo ponovno događa?’ Umjesto da se bavite onime zbog čega ste došli, prisiljeni ste boriti se za pravo da uopće budete tamo.

Jedan je korisnik u poslovnici trgovine  doživio upravo takvu situaciju. Unatoč predočenoj radne iskaznici psa pomagača i osobnih dokumentima, pokušano mu je uskratiti plaćanje jer je sa sobom imao psa. Kao razlog navedena je oznaka zabrane ulaska psima. Događaj je za korisnika bio toliko stresan da je nakon izlaska iz trgovine, zbog stresa, javne sramote i neugodnosti, sjeo na klupu i pokušavao se smiriti.

To nije samo ‘nesporazum’.

To je situacija u kojoj osoba mora dokazivati svoje pravo umjesto da ga jednostavno ostvaruje.

Slična se pitanja otvaraju i u drugim javnim prostorima. Zabrana ulaska korisnicima pasa pomagača i pasa vodiča u Zoološki vrt u Zagrebu još je jedan primjer koji pokazuje koliko je stvarna dostupnost javnih sadržaja daleko od deklarativne uključivosti.

Problem se pojavljuje čak i u sustavu socijalne skrbi. Korisniku psa pomagača u Područnom uredu Maksimir nije bio omogućen ulazak sa psom u službene prostorije. Iako su djelatnici bili ljubazni  sama činjenica da je korisnik morao ostaviti psa na ulazu pokazuje da nedostatak informiranosti može biti prepreka ostvarivanju zakonskog prava.

Ali postoji i drugačiji put.

Nedavni primjer iz KBC-a Zagreb Rebro, Klinike za onkologiju, pokazao je kako bi stvari trebale izgledati.

Korisnik je na zakazani pregled došao u pratnji svog psa pomagača Nore – bez prethodne najave da pas dolazi s njim. Nije bilo negodovanja, propitivanja ni traženja dodatnih objašnjenja. Nora je jednostavno prihvaćena kao ono što jest: pas pomagač i sastavni dio života  korisnika.

Štoviše, članovi onkološkog tima pitali su smiju li se fotografirati s Norom kako bi fotografiju pokazali na konziliju, jer je to bio prvi put da je pas pomagač došao na Kliniku.

Nisu tražili problem. Prepoznali su čovjeka. I prihvatili njegovog partnera.

Upravo takav odnos treba postati standard.

Korisnik psa pomagača ne bi smio svaki put iznova objašnjavati zašto njegov pas smije ući. Ne bi smio biti prisiljen pokazivati dokumente, raspravljati sa zaštitarom ili moliti za iznimku. Pravo ne prestaje biti pravo zato što osoba na ulazu za njega ne zna.

Zato je edukacija ključna. Jedna jasna informacija zaposleniku može spriječiti neugodnu situaciju. Jedna interna uputa može spriječiti diskriminaciju. A malo razumijevanja može značiti ogromnu razliku u životu osobe s invaliditetom.

Ne tražimo privilegiju. Ne tražimo poseban ulaz. Ne tražimo poseban tretman.

Tražimo samo ono što bi trebalo biti potpuno normalno:

da osoba s invaliditetom sa svojim psom pomagačem može ući tamo gdje ulaze i svi drugi.

Jer kada zatvorite vrata psu pomagaču, ne zatvarate ih samo psu.

Zatvarili ste ih čovjeku.

A društvo koje želi biti uključivo mora naučiti – otvarati vrata, a ne stvarati nove prepreke.

Želite pomoći da se vrata otvaraju, a ne zatvaraju? Podržite rad Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet donacijom, uključite se kao volonter ili zatražite edukaciju za svoju ustanovu, tvrtku ili zaposlenike. Zajedno možemo znanje pretvoriti u razumijevanje, a razumijevanje u stvarnu ravnopravnost – poručuju iz Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet.