Sve što trebate znati o ulozi pasa u svakodnevici djece i odraslih s invaliditetom otkriva Sergej Jonke, predsjednik Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet
Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet ovaj mjesec obilježava 35. godišnjicu postojanja. Respektabilna je to obljetnica za udrugu koja je postala sinonim za školovanje pasa pomagača i terapijskih pasa koji bitno poboljšavaju kvalitetu života djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom. Što ste nam pripremili za obilježavanje obljetnice?
– Različitim programskim aktivnostima Udruga cijelu ovu godinu obilježava 35. obljetnicu rada. Primjerice, u proljeće je održan edukativno-promotivni program na Cvjetnom trgu za građanstvo – od uključivanja onih najmlađih, zatim školaraca, studenata i odraslih pod nazivom ‘Upoznajmo ša(m)pione’.
Ovaj je mjesec centralni događaj konferencija ‘Izazovi i dobrobiti uključivanja pasa pomagača i terapijskih pasa’, što predstavlja stručno kreativne aktivnosti vrijedne za budući razvoj programa Udruge.
Plan je da ovu važnu godinu završimo edukativno-humanitarnom kampanjom, kako bismo prikupili sredstva za školovanje novih pasa.
U kojoj ste mjeri i na koji način senzibilizirali javnost, pa i nadležne institucije, o važnosti pasa pomagača i terapijskih pasa u svakodnevici osoba s invaliditetom?
– Poznato je da se nivo senzibiliziranosti svakog društva najbolje očituje prema marginaliziranim skupinama, a u našem su to slučaju djeca s teškoćama u razvoju i odrasle osobe s invaliditetom. Uloga Udruge u podizanju svijesti svih nas u zajednici je ključna u zagovaranju prava naših korisnika, a ona se, nažalost, često krše. I zato je svaka naša, pa i najmanja akcija u javnosti posebno vrijedna. Ako me pitate jesmo li zadovoljni s senzibilizacijom javnosti i nadležnih institucija te praćenjem našeg rada od strane većine medija, odgovor je NE.
Znam priču o jednoj slijepoj osobi koja se godinama borila s tjeskobom i vrijeme je uglavnom provodila sklupčana u krevetu, sve dok joj u život nije zakoračio jedan pas iz vaše udruge. Od tada više ništa nije bilo isto, život te osobe postao je neusporedivo sadržajniji i veseliji. Vjerujem da takvih slučajeva bilježite gotovo svakodnevno. Možete li s nama podijeliti neke priče i anegdote koje opisuju stvarnu ulogu pasa pomagača ili terapiskih pasa?
– Najveće je zadovoljstvo cijelog tima u onim neočekivanim pozitivnim promjenama koje u obitelji izazove prisustvo psa pomagača. Teško se riječima može opisati kada se, primjerice, u prvoj godini života djeteta sa psom pomagačem dogodi da ono uspije ustati na svoje noge i uz hodalicu izlazi sa svojim psom u šetnju. Nije pas pomagač jedini koji je tome doprinio. Tu su i ostale terapije, ali pas je neizmjeran motivator i pokretač najboljih emocija.
Iz osobnog iskustva, priča o utjecaju terapijskih pasa imam za knjigu napisati. Već desetak godina provodim aktivnosti potpomognute psima u sklopu programa R.E.A.D. (Reading Education Assistance Dogs) ili jednostavnije aktivnosti u kojima djeca s određenim teškoćama čitaju psu u knjižnicama ili školama. Na jednoj od tih radionica provodili smo spomenuti program s odraslima s intelektualnim teškoćama i moj tadašnji pas Kira provela je radionicu uz jednu djevojku koja nije pričala niti čitala. Bila je potpuno neverbalna i terapeuti nisu mogli uopće procijeniti njezino znanje čitanja. Ona je cijelu radionicu samo držala ruku na psu i mazila je. U kratkoj pauzi, kad smo svi krenuli van, ona je u desetak minuta ispričala gotovo cijeli njen život i od tada je uvijek željela prva čitati.
Kako aktivno provodimo i aktivnosti u našoj senzornoj sobi, jednom prilikom došao je dječak s problemima u motorici. Odbijao je bilo kakvo kretanje sve do trenutka dok nije ugledao našu Ruby te sljedećih pola sata proveo šećući je po prostoru s ogromnim osmijehom na licu.
Još i danas, čini se, Udruga psi vodiči ima problem s nedovoljnim brojem ljudi koji žele socijalizirati psa pomagača. Zašto je tomu tako, zašto je teško motivirati ljude da prihvate psa u svoj dom na nekoliko mjeseci?
– Socijalizacija budućih pasa pomagača istovremeno je najvrjedniji, najsloženiji i najodgovorniji dio programa školovanja pasa pomagača i terapijskih pasa. To je neprocjenjiva uloga naših volontera koji prosječno godinu dana svakodnevno brinu, poklanjaju ljubav i pažnju tijekom odrastanja naših pasa.
Trebamo ih i nikada ih nema dovoljno!
Zašto je teško motivirati ljude? Vraćamo se na pitanje o senzibilizaciji javnosti, na pitanje o empatiji, pomoći drugima, na pitanje o zainteresiranosti medija, institucija i kompletnog društva o ovoj temi.
Kako ocjenjujete suradnju s nadležnim gradskim i državnim tijelima?
– Suradnja s državnim tijelima i gradovima kao lokalnim samoupravama važna je za održivost rada Udruge. Financijska sredstva ne prate potrebe svih potencijalnih korisnika koji su na listi čekanja. Pri tome treba naglasiti da svi programi Udruge predstavljaju prevenciju kasnije moguće institucionalizacije, a posebno je to važno kod djece, jer u njihovom razvoju i smanjenju teškoća svaki je dan bitan.
Udruga, primjerice, surađuje i s Nacionalnom zakladom za razvoj civilnog društva i Zakladom ‘Hrvatska za djecu’, što predstavlja posebno vrijedne dijelove održivosti. No, ne možemo izostaviti i suradnju s poslovnim sektorom koji nam kontinuirano pruža podršku.
