Koliko li su samo organizacije za ljudska prava upozoravale na problem prisilne institucionalizacije osoba s invaliditetom u različitim ustanovama, što je politika koju je Europski forum osoba s invaliditetom označio kao oblik strukturnog nasilja.
Procjenjuje se kako u Hrvatskoj u državnim ustanovama živi više od deset tisuća ljudi s invaliditetom, a neki su tu završili i protiv svoje volje. Usto ne postoje ni pouzdani statistički podaci koliko je Europljana s invaliditetom, od sveukupno 80-tak milijuna, prisilno ‘institucionalizirano’, no EU agencija za temeljna prava objavila je šokantne podatke koji kažu da psihička, fizička i emocionalna zlostavljanja u takvim institucijama nisu rijetkost.
Međunarodni standardi danas zahtijevaju napuštanje modela da država ili skrbnik preuzmu pravo donošenja odluka u ime osobe koja će, protivno svojoj volji, biti smještena u ustanovu dugotrajne skrbi.
No koliko se ti međunarodni standardi poštuju u praksi predmet je žestoke rasprave na društvenim medijima koju je potaknuo slučaj britanskog državljanina Davida Cordinga, koji je trebao biti smješten u privremenom centru u Bristolu na nekoliko tjedana, a u toj se instituciji nalazi još i danas, desetak godina kasnije.
Njegova je priča uistinu šokantna. Riječ je o čovjeku koji je duboko zakoračio u šesto desetljeće života, ima cerebralnu paralizu i autizam te teškoće u učenju. U instituciju je smješten nakon incidenta sa svojim skrbnicima, no neki članovi njegove obitelji i prijatelji svjedoče kako to nije bio razlog za njegovu dugogodišnju izolaciju. Uostalom, sam je David ovu ustanovu nazvao ‘svojim zatvorom, u kojemu se osjeća izolirano i zaključano’.
Tek da podsjetimo, prisilna institucionalizacija ukida pravo na izbor i slobodnu volju pojedinca, dehumanizira ga i poništava kao slobodnog čovjeka, a Davidov slučaj savršeno potvrđuje tu tezu. Njegov slučaj, isto tako, potvrđuje rezultate istraživanja koja navode da zatvorene ustanove pogoduju zanemarivanju, prekomjernom sediranju i fizičkom ograničavanju slobode kretanja.
Stoga brojne organizacije koje zagovaraju prava osoba s invaliditetom u Europskoj uniji postavljaju prilično jednostavno, a ipak komplicirano pitanje: kada će donositelji odluka unutar zemalja članica konačno shvatiti da je deinstitucionlizacija najbolje rješenje. Možda ne treba gasiti stacionirane ustanove, one nekim korisnicima uistinu život znače, no za život dostojan čovjeka potreban je razvoj usluga podrške, poput organiziranog stanovanja ili skrbi u obiteljskom okruženju.
