Svi su programi besplatni i otvoreni javnosti, čime se književnost i briga o mentalnom zdravlju čine dostupnima svim stanovnicima Grada Zagreba
Program Priče koje liječe ulazi u svoju petu godinu kontinuiranog djelovanja, potvrđujući se kao vrijedan i prepoznatljiv kulturno-psihosocijalni program koji u Centru za kulturu Trešnjevka (CeKaTe) sustavno povezuje književnost, mentalno zdravlje i zajednicu.
Već petu godinu zaredom program kroz razne književne, psihoterapijske, psihološke i kreativne susrete otvara siguran prostor za razgovor o emocijama, unutarnjim procesima i načinima nošenja sa suvremenim životnim izazovima.
Posebna vrijednost programa leži u partnerskoj suradnji s dvjema važnim trešnjevačkim udrugama – Udrugom Ludruga i Udrugom Svitanje, koje kroz svoj dugogodišnji rad u području mentalnog zdravlja, socijalne uključenosti i rada s ranjivim skupinama aktivno doprinose razvoju lokalne zajednice. Njihovo sudjelovanje u programu osigurava snažno uporište u stvarnim potrebama zajednice te povezuje kulturni sadržaj s konkretnim društvenim kontekstom i iskustvima korisnika.
Program Priče koje liječe 5 financijski podržava Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba, čime se dodatno potvrđuje važnost kontinuiranog ulaganja u programe koji povezuju kulturu, mentalno zdravlje i dostupnost sadržaja široj javnosti.
Svi su programi besplatni i otvoreni javnosti, čime se književnost i briga o mentalnom zdravlju čine dostupnima svim građanima, neovisno o dobi, iskustvu ili prethodnom poznavanju književnosti.
Peto izdanje programa započinje u siječnju 2026. i nastavlja se tijekom godine kroz pažljivo osmišljene susrete koji književnost promatraju ne samo kao umjetnički izraz, već i kao alat za samorazumijevanje, povezivanje i osnaživanje zajednice.
Program otvaraju dvije radionice pod vodstvom Emice Calogjere Rogić, urednice i certificirane voditeljice bibliopoetske terapije pri Međunarodnoj federaciji za biblio i poetsku terapiju (IFBPT), koje će se održati u suradnji s Udrugom Ludruga u Društvenom domu Prečko.
Prva radionica, Novo poglavlje: biblioterapijsko putovanje kroz promjene i kontinuitet, održat će se 26. siječnja u 19 sati. Polazeći od Heraklitove misli da je promjena jedina konstanta, radionica se bavi emocionalnim procesima koji prate promjene, od završetaka i prijelaznih faza do novih početaka. Kroz Bridgesov tranzicijski model i poeziju odabranih autora, sudionici će imati priliku promišljati vlastita iskustva promjene u sigurnom i podržavajućem okruženju.
Druga radionica, Pukotine kroz koje ulazi svjetlost, održat će se 9. veljače u 19 sati. Kroz književne tekstove i terapijsko pisanje, radionica otvara prostor za nježno istraživanje nesavršenosti i unutarnjih pukotina kao mjesta mogućeg rasta, povezivanja i promjene bez pritiska i unaprijed zadanih očekivanja.
Program se nastavlja književnim susretom u suradnji s Udrugom Svitanje, koji će se održati 10. veljače u 10:30 sati u prostoru Udruge Svitanje (Selska cesta 112a). Gost susreta je Luka Ostojić, komparatist, sociolog i pisac.
Kroz čitanje i razgovor o njegovoj zbirci priča Tišina u osinjaku, susret otvara teme nelagode, nepripadanja, srama, krivnje i samooptuživanja, ali i uloge humora kao jednog od načina nošenja sa strahovima i traumama. Književnost se pritom promatra kao prostor u kojem se može imenovati ono što je često prešućeno i u tišini, ali i u trenutku kada ta tišina pukne.
Kad bi mogli birati bez ograničenja, kod kojeg bi poslodavca Hrvati najradije gradili svoju karijeru? Koje tvrtke danas imaju status najpoželjnijih i što ih čini toliko privlačnima zaposlenicima i kandidatima?
Poslušaj članak
Odgovore je donijelo istraživanje Poslodavac prvog izbora, koje je ove godine obuhvatilo više od 27 tisuća ispitanika i još jednom otkrilo koje kompanije uživaju najjaču reputaciju na hrvatskom tržištu rada.
Istraživanje već 20 godina provodi Alma Career Croatia, poznata po brendu MojPosao, a temelji se isključivo na percepciji i slobodnom izboru ispitanika.
Rimac i Atlantic na vrhu
Ovog puta, fokus je usmjeren prema proizvodnom sektoru.
U djelatnosti proizvodnje neprehrambenih proizvoda, poslodavci prvog izbora su: Rimac Group, INA – industrija nafte i Končar.
Kada je riječ o proizvodnji prehrambenih proizvoda, na samom vrhu nalaze se: Atlantic Grupa, Coca-Cola HBC Hrvatska i Podravka.
Što poslodavca čini prvim izborom?
Što zapravo čini poslodavca poželjnim? Kako bi to doznali, ispitanici su izdvojili do tri faktora koja, prema njihovu mišljenju, najviše utječu na privlačnost poslodavca.
U obje proizvodne djelatnosti posebno se ističu mogućnost napretka u struci, dobri međuljudski odnosi, sigurnost radnog mjesta te ravnoteža privatnog i poslovnog života. Upravo su to karakteristike koje kandidati najčešće povezuju s poslodavcima kod kojih bi željeli graditi svoju karijeru.
Važan dio slike čine i dobra reputacija tvrtke te kvalitetan odnos nadređenih prema zaposlenicima, što potvrđuje da privlačnost poslodavca ne ovisi samo o poslu koji nudi, već i o iskustvu rada unutar same organizacije.
Kad je poslodavac prvog izbora ujedno i mjesto na kojem radimo
Među ispitanicima kojima je poslodavac prvog izbora iz prehrambene industrije, njih 53% često razmišlja o promjeni posla, nešto više nego u ukupnom uzorku, gdje taj udio iznosi 49%. Kod onih koji svojeg najpoželjnijeg poslodavca vide u proizvodnji neprehrambenih proizvoda, o promjeni često razmišlja 49% ispitanika.
No slika se osjetno mijenja među ljudima koji već rade kod svog poslodavca prvog izbora.
Upravo oni pokazuju znatno veću lojalnost i manju sklonost odlasku. Među zaposlenima kod poslodavca prvog izbora iz prehrambene industrije, čak 45% uopće ne razmišlja o promjeni posla, dok ih svega 12% o odlasku razmišlja često.
Vrlo sličan obrazac bilježi se i među zaposlenicima koji rade kod svog poslodavca prvog izbora u proizvodnji neprehrambenih proizvoda, što dodatno potvrđuje povezanost poželjnosti poslodavca i spremnosti zaposlenika da u tvrtki ostanu dulje.
Koje beneficije najviše cijenimo?
Kada je riječ o pogodnostima koje zaposlenici priželjkuju, u obje promatrane skupine na vrhu liste nalaze se bonusi za izvanredna postignuća i fleksibilno radno vrijeme.
Visoko kotiraju i beneficije koje zaposlenicima donose veću sigurnost, razvoj i kvalitetniju svakodnevicu, poput edukacija, dodatnih zdravstvenih usluga iznad osnovnog paketa i dodatnih dana godišnjeg odmora, a među poželjnijim pogodnostima ističe se i automobil za osobnu upotrebu.
Na začelju liste nalaze se bonusi za preporuke, subvencionirane kulturne i sportske aktivnosti te organizirana vikend druženja.
The Zoo is located in Maksimir Park, which was named after Zagreb Bishop Maksimilijan Vrhovac. The name Maksimir was coined from the phrase ‘Maksimilijanov mir’ (‘Maksimilijan’s peace’), symbolising the bishop’s wish to give the citizens a place to relax and enjoy nature on the site of what had once been the old episcopal forest.
The entire project to build the Zoo was not initiated by the state or a scientific institute, but by the sheer passion of one individual. Mijo Filipović was not a zoologist by profession, but a nature enthusiast who had spent years dreaming of giving Zagreb a window onto the wild. His enthusiasm was so infectious that he managed to get the whole city behind the idea at a time when there were far greater problems to deal with.
It all began on 27 June 1925, when Mijo Filipović, then director of a construction company, managed to convince the then Mayor of Zagreb, Vjekoslav Heinzel, that Zagreb, as a modern European metropolis, needed a zoo. Filipović insisted that the Zoo should be located within Maksimir Park because he wanted it to be more than just a place to look at animals – he wanted it to be a place for science and education. At the time, it was known as the ‘Zoological Museum’.
The Zoo’s first ‘residents’ were not exotic lions or elephants, but three foxes and two polar bears which Mijo Filipović received as a gift. They were housed on a small island in the middle of Maksimir Lake, which is still known today as Swan Island.
Between 1925 and 1926, the Zoo expanded at an astonishing pace. At first, it was not stocked by buying animals; instead, they were donated by citizens. People brought in injured birds, deer they had found, or unusual animals they had acquired while travelling. This created a strong emotional bond between Zagreb’s residents and the Zoo – it was literally ‘theirs’.
In the 1930s, some of the most recognisable structures that still stand today were built. The best known is Lion Bridge, with its lion statues, along with the towers that resemble castles, giving the Zoo a fairytale-like, ‘old Zagreb’ character. A special enclosure for monkeys was soon built as well, and they immediately became the Zoo’s biggest stars. An elephant also arrived during this period, becoming a real attraction.
The Zoo survived the Second World War, but by the end of the 20th century it was in very poor condition, with enclosures that were far too small. Major modernisation did not begin until the 2000s, when the cages were replaced with spacious enclosures designed to imitate the animals’ natural habitats.
The Case of the Zagreb Giraffe
One of the city’s great mysteries is why so many Zagreb residents insist that they saw a giraffe at the Zoo as children. Some remember seeing one, while for others it would have been impossible.
Since its foundation, the Zoo has kept detailed records of all its animals. Even today, its official website states under the ‘Questions and Answers’ section that the Zoo had a giraffe between 1955 and 1960. So after 1960, there was no giraffe at the Zoo. Yet the question remains: how did generations of children later remember seeing a giraffe that was no longer there?
Experts explain this through a phenomenon known as the Mandela Effect in a local context – a situation in which a large number of people share the same, highly specific, but incorrect memory. Experts suggest that there may have been confusion with camels or llamas, as camels and llamas lived for years in the old part of the Zoo, near the entrance. From a child’s perspective, these long-necked animals may have seemed ‘enormous’, and over the years that childhood memory could have transformed into the image of a giraffe.
There is also the influence of collective suggestion. When someone in a position of authority – a parent or an older brother or sister – says, ‘Do you remember how we saw the giraffe here?’, a child’s brain may create a false visual image to fill in the missing information.
The explanation may also be generational. Parents or older brothers and sisters may genuinely have seen a giraffe, while younger members of the family only heard about it.
Furthermore, most children’s ‘Zoo’ toy sets or picture books featured drawings of giraffes as a universal symbol of the zoo, which the brain could later associate with an actual visit.
Today, Zagreb Zoo – or the Wild Heart of the City, as we like to call it – has a historic reputation as the oldest zoo in south-eastern Europe. It ranks among the leading destinations for wildlife lovers in this part of Europe and remains Zagreb’s most popular destination for family walks.
Godišnji odmor trebao bi biti vrijeme za potpuni odmak od posla. No, uspijevamo li se doista isključiti ili nas poslovni pozivi i poruke ipak pronađu i dok odmaramo?
Poslušaj članak
Upravo tim pitanjem pozabavila se Alma Career Croatia, međunarodna tvrtka prepoznatljiva po portalu MojPosao, pitavši građane: Zovu li te ili šalju poruke šef i kolege dok si na godišnjem odmoru?
Rezultati ankete, u kojoj je sudjelovalo više od 250 ljudi, pokazuju da velik dio radnika u Hrvatskoj ni tijekom godišnjeg ne uspijeva u potpunosti pobjeći od posla.
Trećina radnika uvijek se javlja na poslovne pozive
Čak 31% ispitanika kaže da ih šef ili kolege tijekom godišnjeg često zovu ili im šalju poruke, a oni se na te pozive redovito javljaju. Neki ističu kako kolege, ako ih ne uspiju dobiti, znaju pokušati stupiti u kontakt s njima čak i preko njihovih prijatelja. Iako se na poslovne pozive tijekom odmora ne žele javljati, priznaju da osjećaju obvezu biti dostupni.
S druge strane, svaka peta osoba (20%), također prima poslovne pozive i poruke tijekom godišnjeg, ali ih uglavnom uspješno ignorira. Budući da nisu dodatno plaćeni za dostupnost tijekom odmora, na propuštene pozive, poruke i e-mailove odgovorit će nakon povratka na posao, poručuju.
Kad ‘gori’, ipak se javljamo
Nešto drugačije iskustvo ima otprilike trećina ispitanika (31%). Njih kolege ili nadređeni kontaktiraju samo kada je doista hitno, odnosno kada, kako kažu, „nešto gori“. Budući da takvi pozivi ne stižu bez opravdanog razloga i rezervirani su za iznimne situacije, na njih se u pravilu odazivaju.
I konačno, 18% radnika ima potpuni mir tijekom godišnjeg odmora kada je riječ o poslu. Nekima privatni broj nitko u tvrtki nema, drugi odlaze na kolektivni godišnji, dok su treći jednostavno postavili jasne granice i dali do znanja da tijekom odmora nisu dostupni.
Koristimo nužne kolačiće za rad stranice, a uz vašu privolu i kolačiće za postavke, statistiku i marketing. Svoj odabir možete promijeniti u bilo kojem trenutku.
Pročitajte pravila privatnosti i kolačića.
Postavke kolačića
Odaberite koje vrste kolačića dopuštate. Nužni kolačići uvijek su uključeni jer bez njih stranica ne može pravilno raditi.
Nužni kolačići
Omogućuju osnovne funkcije, sigurnost i pamćenje vašeg izbora kolačića.
Uvijek aktivni
Kolačići postavki
Pamte odabrani jezik, izgled i druge korisničke postavke.
Statistički kolačići
Pomažu nam razumjeti korištenje portala i poboljšati sadržaj.
Marketinški kolačići
Koriste se za mjerenje oglasa i prikaz relevantnijeg sadržaja.