Novi predsjednik Hrvatskog saveza udruga osoba s intelektualnim teškoćama preuzeo je dužnost u razdoblju reformi i izazova u sustavu socijalne skrbi. Pitali smo ga o ključnim prioritetima, problemima s kojima se suočavaju osobe s intelektualnim teškoćama i mogućim rješenjima
Koji su vaši prioriteti kao novog predsjednika Hrvatskog saveza udruga osoba s intelektualnim teškoćama?
– Na početku bih naglasio da sam izuzetno sretan i ponosan što sam izabran na funkciju predsjednika Hrvatskog saveza udruga osoba s intelektualnim teškoćama. Ovaj izbor za mene predstavlja čast i veliko povjerenje, ali prije svega i odgovornost prema vodstvu svih članica Saveza, njihovim članovima i korisnicima usluga.
Hrvatski savez udruga osoba s intelektualnim teškoćama osnovan je u Zagrebu 1957. godine i od tada aktivno djeluje kao krovna nevladina i neprofitna mreža udruga. Savez okuplja 29 temeljnih i 2 pridružene udruge iz cijele Hrvatske, s više od 5000 članova u čiju korist djeluje.
Na ovu funkciju dolazim u izazovno vrijeme, obilježeno reformama u sustavu socijalne skrbi, ali i promjenama u nadležnom ministarstvu. Jedan od prvih prioriteta bit će uspostavljanje kvalitetne suradnje s novim ministrom, upoznavanje i nastavak partnerskog odnosa kakav je postojao do sada.
Aktivnosti Saveza su brojne i raznovrsne, od zastupanja interesa roditelja, skrbnika i osoba s intelektualnim teškoćama do provođenja edukacija, međunarodne suradnje i savjetovanja. Cilj tih aktivnosti jest poboljšanje kvalitete života osoba s intelektualnim teškoćama i njihovih obitelji te jačanje rada udruga, kao i razvoj svijesti javnosti o prihvaćanju različitosti i važnosti inkluzije.
Kao predsjednik, na temelju višegodišnjeg iskustva u Savezu, postavio sam nekoliko ključnih prioriteta. Prije svega, to je jačanje inkluzije kroz intenzivnije zagovaranje i borbu protiv stigmatizacije i diskriminacije, uz veću vidljivost u medijima i javnom prostoru. Poseban naglasak stavljam na stvarno uključivanje osoba s intelektualnim teškoćama u obrazovanje, zapošljavanje i svakodnevni život, a ne samo formalno, ‘na papiru’.
Važan prioritet je i unapređenje sustava podrške, osobito kroz razvoj izvaninstitucionalnih usluga poput stanovanja uz podršku i osobne asistencije, uz povećanje dostupnosti stručne pomoći u manjim sredinama te uspostavu mobilnih timova podrške. U području zapošljavanja potrebno je razvijati modele podržanog zapošljavanja, poticati poslodavce i jačati socijalno poduzetništvo.
Suradnja s državnim institucijama ostaje ključna, osobito kroz sudjelovanje u izradi zakona i praćenje provedbe politika. Jednako je važna i snažnija podrška obiteljima kroz psihološku, financijsku i savjetodavnu pomoć, kao i razvoj programa predaha za roditelje i skrbnike.
Posebno želim naglasiti važnost samozastupanja osoba s intelektualnim teškoćama i njihovo aktivno sudjelovanje u donošenju odluka, u skladu s načelom ‘ništa o nama bez nas’. Digitalna uključenost također je područje koje zahtijeva dodatne napore, osobito kroz razvoj pristupačnih digitalnih usluga i edukacija.
Na kraju, nužno je osigurati stabilnije financiranje Saveza i udruga te uskladiti cijene socijalnih usluga s realnim troškovima i inflacijom. Moj cilj je usmjeriti djelovanje Saveza prema konkretnim, mjerljivim promjenama u svakodnevnom životu korisnika.
Koji su najveći problemi osoba s intelektualnim teškoćama danas u Hrvatskoj?
– Najveći problemi proizlaze iz kombinacije sustavnih nedostataka, društvenih stavova i neujednačene provedbe politika. Jedno od najčešćih pitanja koje postavljaju roditelji jest što će biti s njihovom djecom kada njih više ne bude, a ono jasno ukazuje na nedostatak usluga u zajednici, osobito u području stanovanja uz podršku i skrbi za starije osobe.
Sustav često pretpostavlja da će obitelj preuzeti najveći dio skrbi, što dovodi do iscrpljenosti, financijskih problema i psihološkog opterećenja. Nedostatak programa predaha dodatno pogoršava situaciju.
Zapošljavanje je također veliki izazov. Iako postoje zakonske obveze, poslodavci se često odlučuju za plaćanje kazni umjesto zapošljavanja osoba s invaliditetom, čime se smanjuju mogućnosti njihove samostalnosti i uključenosti u društvo.
Velike razlike između urbanih i ruralnih sredina dodatno produbljuju problem, jer u manjim sredinama usluge često nisu dostupne. Iako zakonodavni okvir postoji i usklađen je s međunarodnim standardima, problem je u njegovoj provedbi i neujednačenom tumačenju.
Unatoč određenom napretku, stigmatizacija i socijalna isključenost i dalje su prisutne. Financijska nesigurnost i složeni administrativni postupci dodatno otežavaju položaj korisnika i njihovih obitelji. Sve to ukazuje na duboki jaz između formalnih prava i stvarnog života.
Kako ocjenjujete trenutno stanje inkluzije u Hrvatskoj?
– Hrvatska je posljednjih godina ostvarila određene pomake u području inkluzije, no i dalje postoje vidljivi izazovi. Iako postoji kvalitetan zakonodavni okvir i formalno priznata prava, njihova provedba u praksi često zaostaje.
U obrazovanju su vidljivi pozitivni pomaci, poput uvođenja asistenata u nastavi, no i dalje postoji nedostatak stručnog kadra i neujednačeni uvjeti među različitim sredinama. Proces deinstitucionalizacije također napreduje sporije nego što bi trebalo, često ovisno o projektima i administrativnim procedurama.
S druge strane, udruge članice Saveza značajno su napredovale, ojačale svoje kapacitete i razvile niz izvaninstitucionalnih usluga. Danas su prepoznate kao pouzdani partneri državi i važan dio sustava socijalne skrbi.
Kako planirate surađivati s institucijama i lokalnim zajednicama?
– Savez ima dugogodišnju tradiciju kvalitetne i transparentne suradnje s institucijama i lokalnim zajednicama, a takav pristup planiramo i nastaviti. Aktivno sudjelujemo u radu brojnih povjerenstava koja utječu na oblikovanje javnih politika i nastavit ćemo zastupati interese naših članica.
Suradnja s jedinicama lokalne samouprave iznimno je važna jer upravo ona uvelike određuje kvalitetu rada udruga. U praksi postoje primjeri vrlo dobre suradnje, ali i oni u kojima je ona nedostatna. Spreman sam osobno dolaziti u sredine i raditi na jačanju partnerstva tamo gdje je to potrebno.
Vaša poruka za kraj?
– Preuzimanje ove funkcije dolazi u razdoblju velikih izazova, ali i prilika za pozitivne promjene. Moja uloga neće biti samo administrativna, nego usmjerena na aktivno povezivanje svih dionika i jasno komuniciranje potreba zajednice.
Vjerujem da su upravo suradnja, partnerstvo i zajedničko djelovanje ključ izgradnje društva jednakosti i jednakih mogućnosti za sve.
