Ono što ćemo od vas danas čuti bit će kvalitetan temelj za planiranje mjera i aktivnosti u našim strateškim dokumentima kako bismo vas snažnije podržali u ostvarenju prava na roditeljstvo, ali i život u zajednici uopće, kazala je Marinka Bakula Anđelić
Povodom Međunarodnog dana roditelja, koji se obilježava 1. lipnja, Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Grada Zagreba organizirao je okrugli stol pod nazivom Afirmacija roditeljstva osoba s invaliditetom.
Ovaj okrugli stol održan je u srijedu, 5. lipnja 2024. godine u predvorju Muzeja suvremene umjetnosti i okupio je veliki broj zainteresiranih za ovu specifičnu i nedovoljno zastupljenu temu.
U ime organizatora događanja pomoćnica pročelnice Marinka Bakula Anđelić je kazala kako Muzej suvremene umjetnosti nije slučajno odabran za domaćina skupa.
– Podržavamo povezivanje institucija koje skrbe o osobama s invaliditetom s onima kulturnog predznaka jer je iznimno važno da su osobe s invaliditetom upravo u središtu kulturnih događanja – kazala je.
Zahvalu je uputila svim sudionicima okrugloga stola koji su pristali podijeliti svoja životna iskustva kao roditelji s invaliditetom.
– Ono što ćemo od vas danas čuti bit će kvalitetan temelj za planiranje mjera i aktivnosti u našim strateškim dokumentima kako bismo vas snažnije podržali u ostvarenju prava na roditeljstvo, ali i život u zajednici uopće. Hvala i brojnim kolegama i kolegicama ne samo iz našeg već i drugih gradskih ureda, Hrvatskog zavoda za socijalni rad, ali i udruga – zaključila je.
Uvodno su predstavljeni su glavni rezultati istraživanja Roditeljstvo i invaliditet – perspektiva djece, roditelja s invaliditetom i stručnjaka koje su provele Ana Pehlić, Kristina Urbanc i Veronika Lendler 2018. godine. Inače, istraživanja na ovu temu u Hrvatskoj gotovo i nema, a jednako tako nema ni istraživanja o djeci osoba s invaliditetom.
Cilj provedenog kvalitativnog istraživanja bio je dobiti uvid u perspektivu djece i roditelja s obzirom na specifična iskustva odrastanja i roditeljstva vezana uz invaliditet roditelja te perspektivu stručnjaka iz sustava socijalne skrbi, obrazovnog sustava te organizacija civilnog sektora, koji imaju iskustvo neposrednog rada s roditeljima s invaliditetom i njihovom djecom. S djecom (njih sedmero u dobi od 14 do 17 godina) te s njihovim roditeljima (šest majki i jedan otac) koji su osobe s različitim vrstama tjelesnog oštećenja provedeni su intervjui, dok su stručnjaci (njih petero) sudjelovali u fokusnoj grupi.
Rezultati istraživanja pokazali su da roditelji i stručnjaci očekuju učinkovitiju podršku od različitih sustava (zdravstvenog, socijalnog, obrazovnog); veću financijsku podršku roditeljima, ali i praktičnu pomoć, neposredno nakon rođenja djeteta te kasnije, tijekom djetetova školovanja, kao i u nekim specifičnim situacijama (npr. nakon operacije, tijekom rehabilitacije, hospitalizacije itd).
Sudionici okruglog stola bili su najveći stručnjaci za ovu temu, odnosno, roditelji s invaliditetom, a oni su Mira Katalenić iz Hrvatske udruge za pse vodiče i mobilitet, Silvana Strunjak iz Društva distrofičara Zagreb, Gordana Glibo iz Udruge UP2DATE, Siniša Kekić ispred Hrvatske udruge paraplegičara i tetraplegičara i Denis Marijon iz Hrvatskog saveza udruga za mlade i studente s invaliditetom. Moderator okruglog stola bio je Branimir Šutalo, savjetnik pročelnice za socijalnu zaštitu, zdravstvo branitelje i osobe s invaliditetom.
Gordana Glibo je prva izlagala svoje iskustvo. Ona danas ima odraslog sina i kćer, ona je i baka pa se njeno iskustvo s bebama nastavlja u drugoj ulozi. Kao trudnicu najviše su je šokirala pitanja stručnjaka ‘što je tebi to trebalo?’ ‘Hoćeš li da to riješimo?’ ‘Znaš, postoji mjesto gdje možeš ostaviti dijete, tebi to nitko ne bude zamjerio’ i slično.
Sljedeće iskustvo iznijela je Silvana Strunjak kao majka s invaliditetom koja ima kćer s invaliditetom.
– 90 posto svega što je Gordana rekla sam doživjela i ja, tim više što je i moj suprug imao invaliditet. Kad je Katarina imala šest godina ostajemo same… dva borca i život ispred nas. Koliko god vas tu sjedi, budite sigurni da smo mi sa svojom djecom sretni, bili oni s invaliditetom ili ne. Oni nas ispunjavaju – kazala je Strunjak i nastavila o izazovima koji su bili pred njima, primjerice, odlasci na hitnu kad bi Katarina pala.
Kroz osnovnu i srednju školu sve je Katarini išlo dobro, a na fakultetu je utrla stazu i za buduće studente s invaliditetom koliko se borila za ispravljanje svih problema. Sad je svoj čovjek i radi.
U obje priče sve se svodi na potporu u obitelji, na ponekog pedijatra koji izađe u susret, ili učitelja s puno empatije.
Mira Katalenić ima dva sina koja je velikim dijelom samostalno odgojila. Prošla je iste komentare kao i Gordana, samo 25 godina ranije. Nakon osam godina braka ostaje sama sa sinovima i trudila se pružiti im normalan život. Bili su samostalniji, prolazili su kroz školu, pubertet. I njihovim prijateljima je bila teta Mira kojoj su govorili puno više nego svojim roditeljima. Danas je Mira baka, ima pet unuka.
Siniša Kekić pričao je o problemima udomiteljstva i procesima koje je morao proći sa suprugom i koje još uvijek prolazi da bi eventualno mogli posvojiti dijete.
– Ako sustav s predrasudama gleda na biološke roditelje s invaliditetom, onda možete misliti kako gleda na one koji to nisu, na posvojitelje s invaliditetom. Sustav je paradoksalan. Što prije se želi riješiti svakog djeteta iz sustava, a s druge strane ga ne žele dati osobi s invaliditetom jer je po njima nepodobna. Sada je kod nas djevojčica već 16 mjeseci i nadamo se da ćemo ju posvojiti. Cijeli proces jako dugo traje, prilično je težak za sve i prepun je predrasuda. Dijete je prekrasno, puno mi je srce uz to dijete, osjećam kao da sam ga sam stvorio – kazao je Kekić.
Denis Marijon je bio najpopularniji u vrtiću svoje kćeri i klinci su mu skakali u krilo da ih vozi. Često je bio i glavni tata za dostaviti klince na dječji rođendan i odlično je sve hendlao. Marijoni su izdali dvije knjige koje su nastale od izmišljenih priča prije spavanja.
Zaključeno je kako potrebe osoba s invaliditetom moraju biti jednako dostupne na cijelom području Republike Hrvatske, a ne samo u Zagrebu. Posebno je istaknuto kako se od sustava socijalne skrbi, zdravstva i obrazovanja očekuje da tu potrebu prepoznaju te jačanjem međusektorske suradnje implementiraju mjere. Istaknuta je i važnost edukacije s individualnim pristupom kako roditelja s invaliditetom tako i njihove djece.
