Ponekad jedna pjesma nije samo pjesma. Ponekad je to način da čovjek ostane živ u pričama, navikama, mirisu kave koja se tri puta digne i u jeziku kojim je govorio cijeli život
Postoje pjesme koje nastanu iz mašte, a postoje i one koje nastanu iz života. ‘Imel je sreće, ali ni bil sretan’ pripada ovoj drugoj vrsti. Njezini stihovi nastali su iz sjećanja na Milivoja Cetinu – Mila, čovjeka čiji se život teško može sažeti u nekoliko rečenica, a još teže objasniti.
Na poleđini jedne stare fotografije, na kojoj mladi Milo pozira naslonjen na svoje limene ljubimce, ostala je zapisana rečenica: ‘Imel je sreće, ali ni bil sretan.’ Upravo je ona godinama poslije postala naslov pjesme.
Milo je bio osebujan čovjek. Privatnik u nekadašnjoj Jugoslaviji, bonvivan koji je volio automobile, restorane, more i film. Bio je gospodin po držanju, ne po podrijetlu. Nikada nije natočio gorivo, a da nije ostavio izdašnu napojnicu, nikada nije otišao iz banke bez nekoliko novčanica za službenicu na šalteru. Iz kuće nije izlazio neobrijan, neispeglane košulje ili bez omiljenog mirisa. Svaka crta na odijelu bila je besprijekorna.
Bio je zaljubljenik u kino, gotovo ritualno odlazio gledati filmove, a ljeto je započinjao na plaži već u sedam ujutro, mnogo prije nego što su postojala upozorenja o štetnosti sunca. Godinama nije propuštao nijedan broj ‘Novog lista’. Razumio je hrvatski književni, slovenski, talijanski, njemački i ruski, ali govorio je isključivo – čakavski. Toliko prirodno da se jednom u Münchenu sasvim dobro sporazumio s turskim taksistom, dok je ostatak obitelji bio uvjeren da se izgubio.
Njegove su šutnje često govorile više od riječi. Na neugodne ljude, ružne postupke ili nepravdu nije odgovarao svađom nego – tišinom. Bila je to njegova najveća snaga.
Ostale su i brojne anegdote. Kada ga je jedna studentica upitala: ‘Znači, svi ste pušači… i vi, barba Milo?’, mirno je odgovorio: ‘Ne… ja pijem.’
Vjerovao je da svi muškarci u njegovoj obitelji umiru sa 69 godina pa je, već u šezdeset četvrtoj, unuku dao sašiti skupo tamnoplavo odijelo. Dječak ga je, srećom, nosio na rođendane i plesove u Staroj Sušici, a Milo je poživio još godinama.
Jednom je, na putovanju brodom, restoran bio zatvoren, a pedesetak putnika ostalo bez hrane. Konobar je prošao pokraj svih i zaustavio se upravo pred Milom: ‘Recite, što biste vi?’ ‘Ako more, ja bin jedan sendvič od pršuta.’ Sendvič je stigao, a kada ga je htio platiti, konobar mu je samo vratio novac. Kao da su se neke lijepe slučajnosti uvijek nekako lijepile za njega.
Možda je upravo zato nastala ona rečenica – imao je sreće. Ali o onom drugom dijelu, o sreći koja se ne može kupiti ni dobiti na nagradnoj igri, nikada nije govorio. Ne govori ni njegova kći. Taj je dio ostao između njega i njega samoga.
Na osmu godišnjicu njegove smrti nastala je i glazbena priča koja nosi isto ime. Pjesmu ‘Imel je sreće, ali ni bil sretan’ otpjevao je Kristijan Trampuž, napisala je Marina Cetina, glazbu i aranžman potpisuje Duško Rapotec Ute, harmoniku svira Aleksandar Valenčić, gitare Emir Grozdanić, a prateće vokale Sandra i Aleksandar Valenčić. Pjesma je snimljena 21. ožujka 2026. u studiju KT, dok je videospot realiziran u Kastvu tijekom svibnja 2026. u produkciji Igora Modrića i Roberta Kalčića (Pro-Rec), uz kadrove iz arhive Storyblocks.
Pokrovitelji spota su Grad Kastav i Pro-Rec, medijski pokrovitelji Radio Kastav, Radio Labin, Običan Radio Mostar i Novinet TV, a službeni fotograf Foto Kurti.
Ponekad jedna pjesma nije samo pjesma. Ponekad je to način da čovjek ostane živ u pričama, navikama, mirisu kave koja se tri puta digne i u jeziku kojim je govorio cijeli život. Takvi ljudi zapravo nikada ne odu.
